Stari mještani LJubije posljednjih godina s nostalgijom isprate Prvi maj, praznik rada. Vremena koja su bila, više ne mogu da vrate. Uvjeren je u to Radovan Knežević, rudar u penziji koji je u RŽR-u ”LJubija” proveo četrdeset godina radnog vijeka. Praznik rada za njih je tada bio dan velikog slavlja i okupljanja. Danas je to, tvrdi on, samo dan kada mogu da se sjećaju lijepih vremena koja su, kako kaže, nažalost iza njih.
”Ceste su bile pune, sve je bilo okićeno. Zastave trobojke bile su na svim mjestima u LJubiji. Budila nas je limena glazba, tako smo je mi tad zvali . Puni parkovi i mladih i starih. Svi kao jedno. Jednostavno mislio sam da je to tako svagdje i da se tako slavi Prvi maj i bio sam siguran da je kod nas u našoj varošici tad bilo najbolje”, priča Knežević.
Penziju u Rudniku željezne rude ”LJubija” dočekala je i Kaća Maleš. Kroz suze se sjeća tih vremena, kada za Prvi maj, u kući nije bilo nijednog mještana LJubije. Svi su bili na ulici i zajedno uz igru i pjesmu proslavljali taj dan.
”Zadatak smo imali da oberemo lišće i okitimo grad, prije Prvog maja. Uoči praznika rada ovdje na trgu su bile bakljade. Imali smo mi svoju pleh muziku koja je svirala oko tri sata iza ponoći i budila sve mještane da idu na uranak kod ”Šišinog hrasta”. Tako se tad zvao. Vjerujete mi išli su svi. Sada je nemoguće okupiti deset ljudi, a mi smo mogli sve da organizujemo za nekoliko dana. Sad se više ni ne slavi”, kaže Kaća.
U ovoj danas skromnoj varošici postoji i Udruženje žena ”Rudarka” koje je osnovano 2011. godine s ciljem da čuva sjećanja na ljepša i bolja vremena LJubije.
”Radimo na poboljšanju kvaliteta življenja, na očuvanju tradicije i kulture naših naroda i običaja. Imamo mješovito udruženje . Tu su žene svih vjera. Jako lijepo se slažemo, radimo ručne radove, učestvujemo u humanitarnim akcijama”, navodi Vesna Šolaja, predsjednik Udruženja ”Rudarka” LJubija.
U LJubiji sada, kako kažu mještani, za prvi maj vlada potpuna tišina. Čežnja za prošlim vremenima, jača je sad i od pleh muzike koja je u godinama prošlog vremena glasno svirala na ulicama ove sada već utihnule rudarske varošice.
Kaća Maleš: Za prvi maj sada izađem na prozor zatvorim oči i zamišljam sve to. Uživam par minuta, a onda mi suze krenu kada se vratim u realnost i shvatim da je sve to nešto što ne može više da se ponovi.
kozarski.com