Darko Klisara /36/ iz Prijedora, s diplomom Rudarskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, za četiri godine rada u inostranoj kompaniji boravio je u desetinama rudnika u Srbiji, BiH, Slovačkoj i Belgiji i obučavao se za najmodernije softvere u ovoj oblasti u NJemačkoj i Americi.

“Da nije bilo pandemije, bilo bi toga i više. Bilo bi dobro da i naše lokalne kompanije čine isto, jer ulaganje u kadar nije trošak, nego investicija u razvoj, produktivnost i napredak, a i efekti takve poslovne filozofije su itekako mjerljivi”, ističe Klisara za Srnu.

Rudarski fakultet, jedina javna visokoškolska ustanova u Prijedoru, obilježava četvrt vijeka rada. Darko je 2010. godine diplomirao na ovom fakukltetu i, iako se prijavio na biro, radio je honorarno ankete za jednu agenciju, pa je posao “našao” njega.

“Tatin prijatelj je znao da sam završio Rudarski fakultet i da jednoj firmi u Gradišci treba rudarski inženjer. Jedno od pitanja prilikom konkurisanja za posao je bio – da li sam spreman raditi ne terenu. Ja sam tada mislio to je možda jedan dan sedmično, a evo, već dvanaestu godinu sam na terenu”, smije se Darko.

Sedam godina radio je u domaćoj kompaniji na kamenolomima u Gradišci i Doboju, te u Srbiji na Koridoru 10 i na kamenolomu Ostrovica kod Niša.

Od septembra 2018. godine zaposlen je rudniku krečnjaka u Doboju kojim upravlja multinacionalna korporacija sa sjedištem u Belgiji, koja svoje inženjere usavršava u svojim pogonima širom svijeta, kako za rad na terenu, tako i za primjenu najmodernijih softvera u oblasti rudarstva.

“Na primjer, u Pitsburgu /SAD/ sam prošao dio obuke za softver `Vulkan`, koji se koristi za napredne softverske operacije u rudarstvu i pri geološkim istraživanjima. Sa kolegom iz Slovačke vršio sam uporedna mjerenja pri prikupljanju podataka sa tri-de skenerom i dronom.

Dron u kratkom vremenu snimi na hiljade tačaka, cijeli rudnik, i u roku od par sati imate sve potrebne obračune, a, kada se radi `pješke`, za to su potrebni dani i dani rada. Obuku za najsavremeniji tri-de skener za pripremu podataka za miniranje prošao sam u NJemačkoj”, objašnjava Darko.

Prema njegovim riječima, ko se odluči da studira rudarstvo, mora biti svjestan da mu sljeduje teren, i to ne uvijek isti, nego i promjene mjesta u kojima živi i radi, a odbojnost prema tome imaju oni koji ili teren nisu nikada probali ili su u ovo zvanje zalutali.

“U prosjeku, dnevno sam pet sati u kancelariji, tri na terenu. Prošetati krug kroz pogon dobro dođe da se presaberu misli i rastereti um. Možda neko ne vjeruje, ali i zvuk mehanizacije odmara. Opasnost koju posao rudara nosi ljude zbližava.

Teški uslovi rada, na minus 20 ili na plus 40, po kiši, snijegu, vjetru, u prašini, stvaraju jednu posebnu vrstu solidarnosti, jake veze među ljudima, drugarstvo, a ne samo kolegijalnost. Zavisite od kolege do sebe i zato nema rivaliteta i netrpeljivosti ni približno koliko u drugim branšama”, navodi Darko.

Budući da je za više od deceniju rada upoznao brojne kolege iz cijelog svijeta, smatra da je diploma Rudarski fakultet u Prijedoru konkurentan na tržištu, iako dosta zavisi od pojedinca koliko će iskoristiti mogućnosti koje mu daje ova obrazovna ustanova.

“Tako je i na tržištu rada poslije završetka studija – ima posla za onog ko je spreman da uči, radi i putuje. Treba znati da je sve više inostranih kompanija koje dolaze na Balkan i zauzimaju koncesije, a naš region je bogat mineralnim sirovinama.

Te korporacije gledaju svijet kao jednu mapu na kojoj geografska udaljenost gotovo da ne igra ulogu. I u tome svoju priliku može vidjeti svaki budući rudarski inženjer”, ističe Darko.

Na Rudarskom fakultetu u Prijedoru u početku je bilo daleko više muškaraca među studentima i tek pokoja žena. Danas to više nije tako i čak je ponekad situacija potpuno obrnuta.

Darko se sjeća da je 2017. godine u firmu u kojoj je tada radio trebalo odjednom da počnu raditi tri rudarska inženjera od kojih su dvije žene i da je radnike unaprijed pripremio na to da su to žene, da ne smije biti ružnih riječi, diskriminacije niti bilo čega negativnog, da ih se mora uvažavati jednako kao i muškarce. Nije ni slutio da će jednoj od njih uskoro postati životni saputnik.

Jelenu Matijaš /30/ javnost je ranije upoznala kao jedinu ženu u Republici Srpskoj – operatera u protivgradnoj zaštiti. Rakete sa rampe instalirane u blizini porodične kuće u Malom Palančištu kod Prijedora godinama je lansirao njen djed, a poslije njegove smrti dužnost je preuzela ona.

Rudarski fakultet upisala je 2011. godine, godinu nakon što je Darko diplomirao, tako da se kao studenti nikada nisu sreli. Godine 2017. počela je raditi u firmi u kojoj je radio i Darko.

“U početku je to bilo službeno. Takođe, zajedno smo putovali na relaciji Prijedor – Doboj vikendima i u dane praznika. Kako smo provodili mnogo vremena zajedno, kako na poslu tako i u slobodno vrijeme, kolegijalnost i prijateljstvo prerasli su u ljubav. U Doboju smo kupili stan i sada živimo u dva grada”, smije se Jelena Klisara.

Protivgradne rakete Jelena je zamijenila privrednim eksplozivom. Promijenila je tri firme u kojima je radila u svojoj struci i sada je u jednoj u kojoj je, kako kaže, našla okruženje jednako porodičnom. Ona je tehničko odgovorno lice za izvođenje radova bušenja i miniranja u firmi koja trenutno ove poslove obavlja na tri kamenoloma i dvije tunelogradnje u Republici Srpskoj.

“Ženama je teško izboriti se za autoritet u dominantno muškom okruženju. Radnici ne postavljaju pitanje nadređenom, ako je muškarac, ali ako je žena, stalno nešto pitaju, preispituju, provjeravaju, ispipavaju granice. Nije lako. Moraš se dokazivati više i duže nego muškarac. Teško je i njima naviknuti se da je žena u čizmama i šljemu”, kaže Jelena.

Protiv ovakvih predrasuda bori se svojom društvenošću, komunikativnošću, stručnošću i pozitivnim pristupom, bez pritisaka i galame, razgovorom na fin način.

“Svaka žena u ovom poslu mora biti spremna na pitanja: šta je bager, šta bušilica, šta etaža? I treba da odgovori strukom. Jeste teško, ali je zanimljivo. Ja sebe ne mogu zamisliti da radim samo u kancelariji”, napominje Jelena za Srnu.

I njoj su u početku smetali odvajanje od porodice i boravak i rad izvan rodnog grada, ali je svjesna da je to nešto što život nosi i da svako u svojoj glavi mora posložiti prioritete.

“Stalno je neka frka, zbrka, trčanje tamo, ovamo. Dolazimo u Prijedor skoro svaki drugi vikend. Mi smo kao gastarbajetri. Više se umorimo kada dođemo. Dok se sa svima vidiš, proleti vrijeme. Kada hoćemo da se odmorimo, mi ustvari ostanemo u Doboju”, kaže Jelena.

SRNA