Prijedor je oduvijek imao šta da pokaže.

Bilo da se radi o njegovim prirodnim ljepotama ili ljudima koji su živjeli u njemu ili negdje po “bijelom svijetu”.

Bilo da se radi o nauci, sportu, kulturi, umjetnosti…

U nastavku vam donosimo jedan video zapis nastao po ideji Ognjena Vlačine i njegove pjesme “San” koju takođe možete pročitati.

Ako vam je neobična kombinacija latinice i ćirilice, engleske riječi i slenga, i možda želite da prevedete naslov Homeland – Дорас, to učinite po svom slobodnom nahođenju.

Ognjen Vlačina je rođen u Prijedoru 1978. godine i duže vremena živi u Beogradu, nego što je proveo pod Kozarom.

Diplomirani je ekonomista i zaposlen je u IKEA-i.

Njegove veze za zavičajem su snažne, oivičene porodicom i prijateljstvima dužim od 25 godina, te ljubavi prema Sani, FK Rudar-Prijedoru, prijedorskoj Gimnaziji, ŠA Festu, ljudima, ojkači, prirodi…

U slobodno vrijeme piše poeziju, pjeva, komponuje, igra još uvijek mali fudbal (kralj beogradskih balona, kako ga je u šali jednom prilikom „krstio“ bivši kolega Milan Tomić), pije kraft pivo, povremeno piše za portal BUKA, te voli i čuva svoje najdraže.

U ekranizaciji ovog videa su mu značajno pomogli drugar Igor Bajić i prijatelj Igor Motl. Hvala im na tome.

Homeland – Дорас je video nastao po ideji Ognjena Vlačine i njegove pjesme “San”.
snimanje i montaža videa – Igor Bajić
muzika – www.bensound.com

San

Sanjao sam da letim
iznad starog partizanskog groblja.
Pogledam lijevo – neobične građe bolnica,
pogledam desno – krovovi prijedorske Bežanije.
Brzopotezno se prerušavam u pčelu i brzim radom krila spuštam niz Kozarsku ulicu.

Prođem tako novu crkvu i zgradu „Vodovoda“, Tešinić i moderni „Tropik“
pa dođem do doma u Kozarskoj 21a.
Tu se vinem u nebo, da malo osmotrim stanje.
Spuštam se zatim strelovito, na prvi kružni tok i
Prolazim ispod podvožnjaka,
kao da izranjam iz vode, izvijam leđa,
u bezbroj puta do sada.

Dolazim do drugog kružnog toka,
pa nastavim ka zgradama suda i policije.
Na prvoj raskrsnici oštro skrećem lijevo,
pored tržnice, pa sve do „Mađarice“.
Tu se opet zanesem i uzletim visno.
Vraćam se brzo, ka „Patriji“ i odlazim do najdražeg gradskog stadiona na svijetu, prijedorskog „Teatra snova“,
parkiram u oblak,
gledam „Pećane“, park i „Rudničke zgrade“.
Ponovo „Patrija“ i tu uzjašem bicikl,
tog modernog konja,
pa laganim kasom niz glavnu džadu.

Nižu se ljudi,
nižu se neljudi,
nižu se izlozi,
„kino Radnik“, nekadašnji „Eurosplet“,
pijem kafu „kod Time“,
„Borčeva“ robna kuća, pa gradska džamija i dom oficira,
slastičarna kod „Rame“ i poslednji boem, ukusan k’o tetka Nenin.
Šaljem poljubac „Radetića Kuli“ i
stajem na gradski most sa žutom ogradom.
Proljetno sunce me miluje po licu i dišem duboko.
Smješkam se bez napora i žmirim.

Uzlećem sa mosta u brišućem letu.
Iza mene ostaju hotel Prijedor i urnisani teniski tereni preko puta Sane.
Prolazim „Kićin Brod“ i šljunkaru,
dolazim na ušće Gomjenice u Sanu.
Tu smo se beskonačno kupali, mladi,
tu smo sanjali snove mladića,
tu smo ..

Letim žurno dalje, iznad zeleno modre Sane,
kupam se u odsjajima topola i vrba,
pa se praćakam kao pokoja preostala mladica.
Prolazim pjenušave brzake na Žegeru i crveni most,
sa kog smo na noge skakali,
uzmahujem i brodim predivnim koritom i koloritom,
sve do manastira Klisine,
gdje sa visine nadzirem vrijedan rad monaha,
što krotko rukom miluju stoku.
Vraćam se do Ništavaca,
gdje neki klinci „pikaju“ lopte na obali i tu slećem,
umoran i sretan,
da samo malo odrijemam,
želeći poslije još jedan krug vožnje života ..

Vlačina,
08.04.2019. godine