Jelka Vasiljčenko (69) iz Prijedora dvostruka je žrtva stečaja. Već desetu godinu bori se za svoj krov nad glavom i za novac koji joj duguje bivši poslodavac. Na jednoj strani žena, penzionerka, Hrvatica i katolkinja u Prijedoru, sama na svijetu, ničija majka, ničija supruga. Na drugoj sistem sav suprotan onome što bi trebalo da bude: spor stečajni postupak, dugi sudski procesi, složena administracija, aljkav mehanizam besplatne pravne pomoći.
Krenimo redom. Godine 1987. tadašnji prijedorski ugostiteljski gigant “Kozaraturist” svojoj kurirki i spremačici daje na korištenje sobičak u potkrovlju iznad kafane “Trebević” na autobuskoj i željezničkoj stanici u Prijedoru. Godine 2009. Jelka dobija otkaz nakon 35 godina radnog staža i zajedno sa grupom radnih kolega tuži preduzeće za neisplaćene plate i otpremninu. Po pravosnažnoj presudi iz 2010. godine, “Kozaraturist” joj duguje 9.664 KM plus zatezne kamate, od čega joj je do sada isplaćeno 850 KM. Firma 2012. godine odlazi u stečaj, dvije godine kasnije tuži svoju bivšu radnicu i pravosnažna presuda iz maja 2016. godine obavezuje Jelku da se iseli.
Njeno potraživanje spada u opšti isplatni red I, kao i ostali povjerioci, biće isplaćivana kako se imovina bude prodavala, a do sada je isplaćeno svega pet odsto od ukupno dva miliona maraka obaveza prema povjeriocima. Sva prepiska koja joj dolazi u ruke, ovoj je ženi nečitka, slabo razumljiva i teško prohodna. Ona je sigurna samo u jedno, a to je osjećaj nepravde, jer kako to da postoji zakon koji će nju natjerati da napusti svoj dom, a ne postoji zakon koji će natjerati preduzeće da joj isplati dug.
“Ja ne tražim oboje. Ne tražim i novac i stan. Tražim da mi isplate moj novac i ja ću se istog momenta iseliti. Ne mogu od 270 KM penzije ići pod kiriju. I bojim se da nikada neću naplatiti svoj zarađeni novac, ako se prethodno iselim”, govorila je Jelka u ljeto 2016. kada su učestali pozivi za deložaciju. Najprije od stečajnog upravnika “Kozaraturista”, potom od firme koja je kupila sporni objekat. Zloupotrebljavajući njenu neinformisanost o vlastitim pravima i nepoznavanje pravnih procedura, tražili su da se iseli odmah i dobrovoljno, prijeteći novim i sve većim troškovima ukoliko bude čekala prinudnu deložaciju.
Duže od dvije godine živjela je Jelka u strahu od poziva i kucanja na vrata i u neizvjesnosti gdje će zanoćiti. “Napadali su me, dolazili i danju i noću, nema šta mi nisu radili. Ne znam ko. Jednom u pola 12 noću došli. Pa jedan veli sad ću ja nju deložirati, a drugi viče nemoj, imaćeš posla s policijom”, sjeća se Jelka. Čitav je niz institucija kojima se obraćala; mnoge od njih nisu niti nadležne, ali Jelka to nije mogla znati, a novca za advokate imala nije.
Ombudsman za ljudska prava BiH saopštio je tada da je vjerovatno riječ o nelikvidnosti preduzeća, ali da takvo postupanje nije u duhu Evropske konvencije o ljudskim pravima i da je u Jelkinom slučaju riječ o grubom kršenju prava na imovinu jer se novčana sredstva tretiraju kao imovina.
“Postoje situacije kad nije moguće provesti izvršenje novačnim sredstvima BiH, entiteta, kantona ili velikih privrednih subjekata, a, s druge strane, sudovi bez puno teškoća dozvoljavaju izvršenje u dijelu do polovine penzije građana za dugovanja prema pružaocima komunalnih usluga ili po osnovu jemstva. Takođe, sudovi izuzetno brzo i mimo pravila i hronološkog reda rješavaju predmete kada su stranke javne i medijski eksponirane ličnosti, a kada imamo, uslovno rečeno, običnog, malog građanina, takve presude čekaju jedan dugi, dugi period na izvršenje”, rečeno je iz ove institucije.
U slučaj se pro bono uključio prijedorski advokat Miodrag Deretić. Na osnovu presuda zaključio je da pravnici Centra za besplatnu pravnu pomoć Banjaluka, koji su Jelku zastupali pred sudovima, nisu iskoristili zakonom propisane radnje koje bi je zaštitile od deložacije. Uputio je apelaciju Ustavnom sudu BiH navodeći da nakon 29 godina kontinuiranog korištenja prostorija preduzeća kao svoga stana, Jelka ne može biti deložirana jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbom Člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Apelacija je odbijena, a Deretić se u Jelkino ime za pomoć obratio i lokalnim vlastima u Prijedoru koje bi trebalo da donesu konačno rješenje o njenom smještaju.
Naime, zahvaljujući prijedorskom župniku Marku Vidoviću Jelkin je slučaj glasnije odjeknuo i u medijima i u nadležnim institucijama. Od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Jelka jula prošle godine dobija rješenje o privremenom korištenju garsonjere u prijedorskom naselju Urije. Posjetila sam je ove sedmice. Plakala je i sada isto kao što je plakala kad sam je u ljeto 2016. posjetila u sobičku koji je morala napustiti. Tada od muke, sada od olakšanja.
“Njima se toliko žurilo da me isele da su na kraju poslali svoje radnike. Bar nisam morala platiti prevoz stvari i preseljenje”, osmjehuje se poslije suza. Priča kako je stan bio prljav, propao, zapušten nakon šest godina nekorištenja. Čistila ga je i sređivala malo po malo dva-tri mjeseca. Tu su sada i kupatilo i balkon, a prije ih nije imala. “Ovo mi je sve Župa (Svetog Josipa Prijedor) pomogla (pokazuje na kupatilo i kuhinju). Ima nešto i moje sirotinje, sjećate se ove vitrine?”, pokazuje na namještaj iz svog starog doma. I u ovoj sobi, kao i u onoj, skromno, ali sve besprijekorno čisto, uredno, zategnuto.
“Ovdje sam k’o u raju. Ne bojim se. Ja sad imam svoj mir”, kaže i stalno ponavlja da se zahvaljuje velečasnom Vidoviću, Ministarstvu i Gradu. Za dug svog nekadašnjeg poslodavca išla je pitati u inspekciju. “Kažu, moraju vam to isplatiti, tu nema zastare, to će biti kad-tad. Ali kad… To se ne zna… Mogu i umrijeti… Da imam možda svoju djecu, ali nemam…”, govori. I poimenično se zahvaljuje i župniku, i jednoj službenici iz gradske administracije, i ministru i dvijema službenicama Ministarstva. Prećutim joj da takvo ministarstvo više ne postoji.
Katarina Panić/Mario Čulina
www.prijedordanas.com
