Više od pola penzije Milan Dragonjić zaradio je bez vozačke dozvole. Kaže ne plaši se što je otkrio svoju tajnu, jer čak i da mu oduzmu vozačku dozvolu, dogodovštine i uspomene neće nikada
Prijedorčanin Milan Mićo – Lauda Dragonjić, penzionisani pomoćni radnik i šofer lokalnog preduzeća „Velepromet“ slobodno može da uđe u svjetsku rubriku „vjerovali ili ne“, jer je tri decenije bez položenog vozačkog ispita uspješno izvrdavao čak i čuvenoj Titovoj saobraćajnoj miliciji.
Da sve bude zanimljivije i bizarnije, ovaj sedamdesetpetogodišnjak je, naučivši vožnju od profesionalnih i iskusnih vozača „Veleprometa“, bezbroj puta vozio Fapove šlepere i kamione sa prikolicom od Prijedora do Beograda i Ćuprije u Srbiji.
Bez vozačke na more
– Krstareći putevima gotovo svih zemalja bivše Jugoslavije prevezao sam na stotine tona šećera, papira, piva… Kolegama, profesionalnim šoferima bio sam omiljen. Uvek su me vodili na put, jer sam ih mijenjao za volanom kada bi zadrijemali. Na primjer, kada bi policajac podigao „stop“ palicu da se zaustavim, „pravi“ vozač i ja smo lako mijenjali mjesto za upravljačem. Dakle, nikada me nisu uhvatili u prekršaju – prisjeća se Dragonjić, koji je bez vozačke dozvole nekoliko puta vozio porodicu na more u Split i druge turističke destinacije.
– Bez položenog vozačkog ispita sam u preduzeću i u privatnoj režiji prevalio stotine hiljada kilometara. Vozio sam ljude u bolnicu i šta god je bilo potrebno. Vožnja me je uvijek privlačila. Eto, početkom šezdesetih godina zaposlio sam se kao obični radnik na utovaru i istovaru robe. Vozio sam automobile i kamione po krugu preduzeća kada bi šoferi otišli na pauzu ili ručak. Tako sam skoro sve o vožnji sam savladao. Sve to su znali svi moji šefovi, rukovodioci, kolege i familija, ali me nikada nisu cinkarili i izdali, jer su imali veliko povjerenje – ističe Milan.
Inače, njegov prvi, drugi i treći automobil bio je popularni Zastavin „fića“. I četvrti, ali nov novcijat, koga je kupio u Zagrebu.
Lijepa laž
– Fiće su moja velika ljubav od početka sedamdesetih. Kasnije sam imao polovnog stojadina, pa novog juga i golfa, ali sam uvijek uspijevao da izvrdam organima reda i zakona. Tako me je jednom davno kod Kozarca zaustavio poznati ovdašnji policajac Abid i zatražio mi dokumente. Odgovorio sam mu: „Druže, nemam, zaboravio sam ih u žurbi dok sam se presvlačio. Kazni me ako hoćeš, ali sve je ostalo kod kuće.“ Tako sam ga na jedan lijep način slagao da mi je morao oprostiti. I to je uvek palilo kod „plavih uniformi“, kako u Prijedoru, tako u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Istina, platio sam samo par sitnih kazni za neimanje dokumenata, jer su mi svi vjerovali. A da znam zašto je bilo tako, pravo da vam kažem ne znam – navodi Dragonjić.
Njemu je tek u predvečerje ratnih sukoba na ovim prostorima dosadilo da se sa policijom igra mačke i miša. Javio se u jednu lokalnu auto – školu, uspješno položio testove i vožnju, te kasnije dobio pravu vozačku dozvolu.
– I prije toga sam znao sve kozije puteve od Prijedora do Banjaluke i mnogih gradova u BiH. Vrdao sam i tako što čim neko blicne da je blizu policija, ja skrenem na sporedni put. A kada sam konačno dobio vozačku, pozvao sam familiju i prijatelje na ručak i veselje. Sjećam se da sam rekao: „Evo je, dozvola. Neka me sada ‘ustave!“ Međutim, najgore je bilo što me čak dvije godine od urednog dobijanja papira nijedan policajac nije htio zaustaviti. Svi su me izbjegavali, jer kao da su znali… Kao da su namjerno htjeli da me ignorišu i da mi uzvrate. Takođe, rekao bih da poslije dobijanja vozačke više nije bilo one slasti, neizvjesnosti i švercovanja kao kada sam se krio – otkriva najpoznatiji krajiški ilegalac na putevima, kome je posljednji auto bio ford fijesta.
Penzija
Sve to pokazuje da se Mićo Lauda, kako ga nazivaju pojedini članovi porodice, vozio sa vozačkom dozvolom još desetak godina i onda zauvijek povukao sa asfalta.
– Od motornih i sličnih vozila, sada vozim samo kosilicu i idem pješke. To je dobro za zdravlje, ali vožnja mi jako nedostaje. Ipak, nisam mogao više, jer sam najvjerovatnije zbog nemara ljekara i pogrešnih dijagnoza ostao bez oka, pa sada imam jedno stakleno – otkriva sagovornik Istine.
Na kraju, mladima i ostalima savjetuje da ne slijede njegov primjer, već da obavezno polože vozački ispit i što više nauče od instruktora i drugih znalaca vožnje.
– Ja sam svojevremeno bio u nekom svom filmu. Tada sam razmišljao: „Kojeg vraga moram polagati te neke testove, bubati i učiti znakove kada to bolje znam od mnogih pravih vozača. Pa kolege sa posla su me 30 godina morale nagovarati da položim vozački… Dakle, to je moja priča kako sam više od pola penzije zaradio bez vozačke, a kada mi je vožnja za preduzeće dosadila, tražio sam da budem portir. To sam radio do penzije. U svakom slučaju, ne plašim se što sam javnosti otkrio svoju tajnu. I mogu mi čak oduzeti vozačku dozvolu, ali dogodovštine, anegdote i uspomene koje sam doživio vozeći bez papira, nikada –poručuje ovaj prijedorski penzioner.
Magazinistina.com