Književnik Darko Cvijetić za Oslobođenje govori o nedavno objavljenom romanu “Schindlerov lift”, o šutnji o ratnim zločinima i odbijanju da se suočimo sa prošlošću.

Pisac Darko Cvijetić u recentnoj je bosanskohercegovačkoj, ali i široj postjugoslovenskoj književnosti po mnogo čemu autentična i rijetka literarna pojava. Ako bismo ga kao pjesnika posmatrali u navedenom okviru, onda bi se, bez sumnje, moglo kazati da je posrijedi autor koji je našu apokalipsu devedesetih, ali i ono što je nakon nje uslijedilo, u svojoj poeziji mikrohirurški secirao i predočio nam je u svom njenom užasu i krvoločnosti.

Nova Cvijetićeva knjiga nije zbirka pjesama nego roman (“Schindlerov lift”, Buybook, Sarajevo, 2019.), ali u njoj nalazimo Cvijetićev gotovo opsesivni i prepoznatljivi hronotop. Oni koji su čitali Cvijetićeve pjesme primijetiće da se u ovoj proznoj knjizi iznova refrenično vraćaju neke slike. Kada to kažem, mislim da ova knjiga jasno pokazuje da je pisana rukom pjesnika, što svjedoče i karakteristične inverzije kojima Cvijetić svijet svoje književnosti često dovodi na granicu užasa, a koje su u romanu “Schindlerov lift” jednako prisutne u organizaciji teksta. Cvijetićeva priča, konačno, donosi potpuno narušen, iščezao život i zid šutnje o zločinima koji su se, u nekad dobrosusjedskom soliteru radnika i prosvjetara, dogodili u Prijedoru.

Šok od ludila zla

Osim o romanu “Schindlerov lift” sa Cvijetićem smo razgovarali i o statusu poezije i položaju pjesnika u savremenom bh. društvu, o šutnji o ratnim zločinima i odbijanju da se suočimo sa prošlošću, o Prijedoru kao hronotopu bh. tragedije, o Cvijetićevim angažmanima u pozorištu te o novoj generaciji pisaca.

Nakon pjesničkih knjiga koje su duboko uranjale u tragediju ovih prostora i apokalipsu koja nam se devedesetih dogodila, u svojoj novoj knjizi iznova se vraćate tim, rekao bih, opsesivnim slikama Vašeg opusa. Ovoga puta riječ je o romanu „Schindlerov lift“, zašto ste se odlučili za prozu?

– Ostarjeli slavuji razrađuju opsesivne teme svojeg pjevanja. Kao slikari ili muzičari, tako i pjesnici bivaju očarani nekom bojom, glazbenom frazom ili rečenicom. Rat mi je isporučio temu kao granatu, koja može svakoga časa da mi eksplodira u lice i čiju tempiranost ne znam. Da bih kazao isto, s tom granatom u rukama, više i ne znam razaznati svlakove i forme – od režije u kazalištu, glume, dramaturgije, poezije, eseja, kratke priče, autorskih projekata… Ipak, čini se da se utišavam. Roman je strah da neću biti saslušan. Četrdeset i više godina pišem poeziju i gotovo sam utreniran u tzv. sažimanje. Opširnost je ono što me dugo držalo na distanci od romanesknosti.

Budući da ste pjesnik, koliko je ulazak u romaneskni prostor za Vas bio izazov, te kako ono što su čvorišna mjesta Vaše poezije vidite u tom okviru?

– Strah me natjerao da rečenici priđem posve drugačije. Nisam razumio izazov, ali sam čuo ritam. I sad “Schindlerov lift” mislim kao pjesmu, uopće ne kao roman/prozu. Čvorišna mjesta ostala su ista (žrtva/progonitelj, uniženi/sakatost pobjednika) i u novom prostoru. Sada funkcioniraju kao karusel brzih slika, koje nemaju vremena da se samokomentiraju, nego se samo odvijaju u vrtoglavoj izmjeni strašnih i komičnih fremova. Dakle, pričanje iste priče drukčijim usnama, drukčijim licem glumca koji govori. Pričanje priče pored vatre. I vatra i slušatelji su isti. Izmjenjuju se 1.001 noć. Kao trinaest katova bilo kojeg solitera na Balkanu, Crvenog, Plavog, Sivog ili onoga pored tržnice…

Još od Vaše pjesničke knjige “Masovne razglednice iz Bosne” artikulisali ste jedan osoben, rekao bih gotovo zauman, poetički pogled na zločine i razvaline koje su ovdje nakon njih ostale. Kako vidite poziciju pjesnika u ovakvom društvu?

– Mislim da je nemoguć ikakav poetički pogled na zločin bez velikog udjela zaumnosti – kod mene zapanjenosti i šokiranosti ludilom zla koje je čovjek u stanju odnjegovati u sebi. I kako to ne prestaje odijevanjem civilne odjeće. Zaumnost kao potreba da se osmisli čitav jezički novi instrumentarij, na kojem je moguće ispričati ili reći dogođeno. Celan je govorio o “nagnječenom njemačkom jeziku”, kako to napominje Semezdin Mehmedinović. Dakle, jezik koji sam zatekao, bio mi je nedovoljan, jezik nije poznavao toliko zlo i nije imao imena za varijacije.

Mrak je neistjeriv

Kod Tarkovskog čitav jedan film počinje mucanjem dječaka. E da bi slijedila pjesma. Svaka udarna igla čeka pravu riječ u svojem uhu. Svojoj ušici. Tad opaljuje. Ista je stvar s pjesnikom u svakom društvu. Loša riječ u njegovom uhu/ušici i udarna igla postat će igra manevarskom municijom.

Nakon svih tih godina, šta književnost može protiv barbarskog mraka koji je, mora se priznati, sada brutalnije nego u neposredno postratno vrijeme ušao u svaku poru naših života?

– Ništa ne može. Nikada nije ni mogla. Sada kad imam godine kada je Kiš već počeo odlaziti, sve mi jasnije. “Glupost je neuništiva kao plastična boca.” Mrak je neistjeriv. Revnosno smo se postarali da je baš svuda. Našim je ranama, izgleda, sasvim dobro. I cijeljenje zaobilazi rane koje vole svoje krvarenje. Takva smo mi rana na svijetu i takva nezacijeljenost.
Zauvijek. Svi ovdje nosimo sanjalice od skaja na očima. Kao užegle dame da lakše zaspu. I pripitomljeni orlovi, dakako!

Svijet, doima se, iznova skreće na mnogim svojim krakovima u mračnjaštvo, mislite li da još važi ona rečenica koju je Kiš ponavljao da bi smrt jednog djeteta bez književnosti bila jednaka kao smrt neke životinje u klaonici?

– Krakovi mračnjaštva doveli su smrt jedne životinje u klaonici na statistički viši nivo, nego je smrt jednog djeteta danas tretirana u književnosti. Danas je smrt umiruće djece u humanitarnim SMS-ovima i to je danas brutalna književnost, po kojoj će ovo doba sigurno biti pamćeno, kao imena mesnica koje dajemo po rođenoj djeci. Dakle, Danilova rečenica jedino i važi. Sve dugo je već srušeno. Na takvim rečenicama stoji svijet.

Radnja romana „Schindlerov lift“ smještena je u jedan prijedorski soliter, čini se da je u Crvenom soliteru sakupljeno sve ono što je inventar naše tragedije, no doima se da je najstrašnije, ono što se kao provalija ispostavlja danas, odsustvo katarze i šutnja koja sve pokriva. Ima li nade da se jednog dana možemo suočiti sa onim što je ostalo na zgarištima koja još tinjaju?

– Kao da ljudi misle da je moguće šutnjom svijet držati neizgovoriv, neizgovoren. Svijet se ubrzano kreće po vertikali (kao lift u Crvenom) i ljudi žele što brže premostiti jaz između zemlje i visine. Provalija je svuda oko vertikale. Zemlja će progovoriti čim odemo u nju, a mi vjerujemo da ćemo biti tema. Katarza se događa našoj djeci, ona se mire i pomiruju, ali u Njemačkoj ili Sloveniji, Austriji ili Australiji. Oni su shvatili obim igre i njezino pogubno trajanje, i to jest katarza. Idete svjesno biti građanin drugog reda da bi potomstvo vašeg potomstva – možda bilo građanin Europe jednoga dana. Tamo, naravno.

Pustoš u ljudima

Ovdje se događa Potop. Fascinantno je gledanje Potopa kroz prozore audija. Ostat će zastave na zgarištima koja još tinjaju.

Vaša knjiga sadrži neke slike koje su poznate iz Vaših ranijih pjesničkih knjiga, doima se da su one svojevrsni refreni Vaše književnosti. Koliko je teško stvarati sa tim bremenom nužnosti neprestanog vraćanja na te slike?

– To ste vrlo lijepo okarakterizirali – “refreni”! Moj se roman iscrpljuje u distopijskoj slici sirijske djevojčice koja crta Crveni soliter. Ponavljanje u igri fakcije i fikcije ima opetovanu moć refrenskog upamćivanja. Moguće je da se plašim svoje nerazgovijetnosti, da me se u mrmljanju neće razumjeti. A možda i ne. Moguće da drugu pjesmu i ne znam. Nisam pokušao, suviše sam opožaren tragedijom. Ima veliki dvostih Jehude Amihaja – “Na mjestu na kojem sam u pravu, cvijeće neće cvjetati u proljeće.”

Vaš književni i teatarski rad vezan je za Prijedor kao važan hronotop naše tragedije, kako danas gledate na ovaj grad, imamo li na umu da Vaša knjiga, koliko god donosila prizore stradanja, ipak pokazuje i da je zajednički život, koji mnogi čini mi se pogrešno nazivaju suživot, danas moguć?

– Da, “suživot” je prostituirana riječ, sasvim rasutog značenja. Ništa se neće zaustaviti da bi nas saslušalo. Za posljednjih pedeset godina – Prijedor i ja smo srasli, u njemu sam bio i dječak i Raskoljnikov i radnik u Rudniku i Boris Davidovič u psetarniku… Kao u svim gradovima Najjužnijih Slavena – pustoš nastanjuje ljude, smrt brzo uzima izgorjele ratom, mladi nastoje postati njemački bolničari prije Sirijaca ili Afganistanaca, sve da ne bi bili u buktinji rata. Novostvorena elita u vilama se komodira i prodaje sve što je još preostalo. Naše će ostati periferijske kavane i zagrobni životi. Zajednički je život moguć – na kursevima njemačkog i u polupraznim soliterskim santama, nasukanim na priobalju feudalizma.

Šta biste kazali mladim piscima danas i ovdje, kako opstati i kako se sačuvati od bilo kakvih konformističnih zabluda u razobličavanju svega onoga što guši naš normalan život?

– Pčele su gluhe i mora ih se uzimljavati. Ali zato njuh ima 170 receptora mirisa. Mozak je pčele veličine susama. Svaka pčela ima poseban miris. Snajperista je nišanio, ali ga je pčela ubola u ruku. Pčela je spasila nanišanjenog. I umrla. U mukama raspadanja pluća jer je ubola. Tako opstati. Kao onaj koji je bio nanišanjen. I koji vjeruje da na svijetu postoji pčela koja se žrtvuje za nas a da oboje ne znamo.

Oslobodjenje.ba