Lela: Od Ša festa je zapravo sve i krenulo. Uključili smo se preko Nikoline Fuštar. Ona je radila godinama na Ša festu, a ja bi’ se nekako uvijek gurala i uvijek bi’ priupitala ima li nešto što bi’ mogli ja i moji Dauni. Pa smo jedne godine došli na crtanje, pa je sljedeće godine pozvan da učestvuje Dnevni centar Neven. To je naša druga kuća, ja to volim reći i to jeste naša druga kuća. Ali ovo su neke produžene aktivnosti kojima težim već godinama. I nisam imala nekako baš veliku podršku. A da sam pričala, pričala sam. Da sam imala ideja, imala sam. I tako dođemo do Ša magnetića. To se sve pripremalo u Nevenu, ti magnetići se bojili, s Marijom Dobrijević. I izlazimo na Ša. Ja sam bila s njima ta četiri dana. Novac od prodaje magnetića donosim u Neven. I kažem da imam dva prijedloga – ili da idemo svi zajedno na izlet ili da radimo limunadu. I prihvati se ta moja ideja za limunadu.

Od opštine sam izganjala saglasnost. Obraćam se Milanu /pokazuje rukom iza leđa, razgovor snimamo u bašti picerije „Napoli“/ da ga pitam šta on misli o toj mojoj ideji, pošto je u ugostiteljstvu. Da, da, na Sani pijemo kafu. I on me podrži, donira mojoj Lei aparat za pravljenje limunade. Moja prijateljica s posla, Dražena Kremenović, kad je prošle godine čula da sam ja u potrazi ko bi mi napravio štand, ponudila je da to naprave njeni sinovi. Oni imaju svoju firmu u Beču i arhitekte su po struci To je bilo, recimo, kao danas, sutradan ujutru već gotovo. I ona je taj štand donirala mojoj Lei. Da bismo taj štand sad fino uredili, pozovem Jelenu Topić da mi pomogne u tom kreativnom dijelu. I zapravo izlazimo zajedno na trg nas dvije. I onda sve kreće. Nisam to očekivala, nisam bila ni svjesna tih prvih dana šta me je snašlo, da jesam, uplašila bi’ se. Pa, toga, te velike podrške okoline, zajednice. Imala sam raznorazne pozive, dobijala brojne poruke, nisam uspijevala ni odgovoriti. Jer sam sve vrijeme radila, a onda popodne radimo tu limunadu. Kažemo od šest do devet naveče, a ustvari to je puno prije šest. One nenormalne vrućine, ljudi zovu, donose donacije limuna. Jer treba to sve donijeti, to je sve mobilno, u dva auta, Jelena i ja, znači, od čaša, aparata, kanti, kablova, limuna i tih nekih rekvizita, pa do stolice i banera, znači, sve to unosi, iznosi.

Evo Nataše i Alekse. /njima/ Pričam za prošlogodišnju limunadu. Došla sam do finansija.

Finansijski, reći ću ti da smo prošle godine vrlo dobro prošli. Mislim, da ti kažem, Kaća, moja neka vizija i najvažnija jeste ta vidljivost naše djece i cilj uopšte nije taj novac, ali je novac došao i dobro je došao. Od novca od prošlogodišnje limunade, na šta sam jako ponosna, otišlo je nas pedesetero na jednodnevni izlet. Roditelji i djeca, obezbijeđen autobus, Zelenkovac, manastir Medna, Janjski otoci i ručak, i to ručak ala gala.

Lea: Ala gala.

Lela: Znači, ta sredstva, nimalo mala i neočekivana, ne mogu da kažem, bitna su, daleko od toga. Ali meni lično, kao roditelju, ne na prvom mjestu. Imali smo iz toga donaciju na ime liječenja i stanja jednog našeg korisnika. I klima obezbijeđena, inverter, za Udruženje Neven. I ostalo je sredstava još za jedan izlet. I gradonačelnik /Slobodan Javor/ me pozvao da mu lično ispričam svoju priču i otkud mi ideja i još sam rekla da smo mi davno shvatili šta je potreba našeg djeteta i šta je nešto što mi ne možemo nadomjestiti. Možemo svašta nešto, ali to druženje, to ne možemo.

Ove godine je malo drugačija priča. Opreznija i sigurnija. Na moj poziv pridružila se Nataša /Pecalj/. Njen sin je prošle godine završio školu i došao u Neven. I radile smo ja i Nataša i njih dvoje, Lea i Aleksa. Pozvali su nas iz Gradske uprave da učestvujemo u Prijedorskom ljetu. Od Nevena smo dobili auto da koristimo. Inventar koji je donacija za Leu je ostao od lani pod krovom Nevena, Neven je i formalno aplikant, ideja je moja, a saradnice su Nikolina i Jelena iz radionice Kike tačke. I to je sad uobličen i fin proces rada, koji nije nimalo jednostavan ni lak. Mislim, od same organizacije, dostave limuna, pripreme. Taj limun se priprema dolje u Udruženju. Cijede ga oni, i ručno i na struju, uz podršku, naravno. E onda poslije taj koncentrat odvozimo ja i Nataša, dolazi se na trg, svi smo negdje uključeni, ushićeni. Kad se tu postavi, sve instalira, oni se skupljaju, dolaze. Kad se okupe na trgu, onda sjede u kafiću, piju ko šta želi, a ovamo se svi smjenjujemo da radimo. Oni neće da idu mimo nas, već hoće da idu s nama. Iako bi ih tate dovele poslije, jer je vrućina, stvarno. I neće da idu s tatama kući, već kad idemo mi. U jednom momentu Nataša je rekla da bi oni mogli ići kuči i ranije. Kaže Lea, samo da znaš, Nataša, ja ostajem večeras do kraja.

Aleksa: Mi smo cijedili limun. I onda smo dali pare.

Nataša: Nije dali nego uzeli.

Aleksa: /A kad vas pitaju koliko košta?/ Mi smo govorili pet maraka.

Nataša: /smijeh/ Ma, niste to govorili. To je bila zeza od prošle godine? Šta ste govorili?

Lea: Pet maraka.

Lela: /smijeh/ Vid’ što lupeta.

Nataša: To je ona govorila Aci /Drljači/ pet maraka. Jeste li govorili koliko date?

Aleksa: Jeste, da, e, to, to. E, da. Da, da. U ruku.

/I gdje ti onda staviš te pare?/

Aleksa: I ja pare stavim ovdje u džep.

Nataša: /smijeh/ Ma, ne staviš u džep. Je l’ staviš u kutiju?

Aleksa: U kutiju, da.

Nataša: A jes’ nas obruka… /smijeh/

Lela: Pored Dauna, recimo, mi smo rekli da su svi dobrodošli. Ali ovo je priča Dauna. I dolazili su. Ko je htio da dođe, dolazio je. Bilo ih je dvoje, troje redovnih, prosto žele da dođu i to je to. I Dauna je bilo, ja mislim, negdje šestero, sedmero, nekad do desetero. Tražili smo da roditelji dolaze i budu s djecom jer ne možemo mi i raditi i paziti ih sve vrijeme sve. Kad treba doći roditelj, to je već malo ozbiljnije. Ja o tome sad ne bih pričala. Sve u svemu dobro, jedna dobra, lijepa priča, mi zadovoljni kao roditelji, oni prezadovoljni. Cilj, da kažem, se ostvaruje u smislu te vidljivosti, podrške zajednice, grada, društva. I nekako mislim da tako svi rastemo.

Aleksa: /Ko je još bio od tvojih drugara?/ Andrej bio, jeste, da. I jos je bila i Boba. I jos je bila i Lea bila. Jeste. I jos je bila Irena Batajis. I jos je bio i Dure Javoris. Jeste, da. I jos je bio Dragan Despotovis. I jos je bila i Ansi, Ana Koralija, da. Jos je bila Samira, da, jeste. I jos je bila Bilja Zdjelar, jeste. Jos je bio Slobo. /Lela, smijeh: Šta ti je, kakav Slobo? Slobo uopšte nije bio./ E, da.

Lela: E, a predveče, pošto su se već naradili, onda ide našto da se pojede. Pa se pojede ili parče pice ili pomfrit. To niko ne praktikuje, prva ja. Ali za tih mjesec dana, to je gušt i to je to. Ostalih 11 mjeseci ćemo to regulisati. Jer to je zaista takav ćeif. Tako da je to odlično prošlo.

Lea: /A šta najviše voliš jesti, na primjer, poslije limunade?/ Poslije toga naručimo pice i sedam pomfrita. /Mama: A šta radimo kad dođemo?/ A kad dođemo, odma’ sjednemo. /A nosimo li nešto?/ Nosimo. I u hitnu nosimo limunadu parti. Nekad nećemo da damo policajcima, pošto hapse ljude. /smijeh/ /Lela: Jes’ vidl’a, Kaća?/ Nekad častimo, a nekad prodajemo. I konobarima smo nosili, i Aci Drljači smo donijeli.

Lela: I ove godine opet nas je pozvao gradonačelnik. I dobili smo od grada, kao nagradu za trud i rad, vikend u Tesliću, roditelji, staratelji i djeca. Pravo da ti kažem, ja sam jako zahvalna. Mislim, stvarno jesam, to su sve neke novine koje se nisu, da kažem, prije dešavale. To je ljudski. I moralo je tako biti jer je sve to izašlo iz jedne tolike želje. Evo, zna Nikolina /pridružila se u međuvremenu/. Mislim, ja sam o tome godinama pričala, kako bi’, šta bi’… Tako da to je moralo nekako izaći s takvom radošću, sa silnom željom, čistoćom i toplinom. Ja sam to odmah i rekla. Naša priča je vrlo teška priča. I nije nimalo jednostavna. Nas, roditelja. I ne smije biti jeftina. I ne može biti drugačije nego kako treba.

/Imaš li ti onaj svoj govor* na dan Centra Sunce u pozorištu?/

Nikolina: Ajoooj, to ono kad smo svi jaukali…

Lela: Neupredivo je nekad i sad. Recimo 1998. godine, kad se moja Lea rodila, i sad. Ali tek ovo sad i prije, recimo, pet godina je isto neuporedivo. Najteže je roditelju da to prihvati. To ja znam po nama, ni mi nismo to odmah prihvatili, da se razumijemo. I taj neki proces, to neko stanje, to traje. E, kad to roditelj prelomi, on je pomogao i svom djetetu i sebi i svima. I među nama ima onih koji to nikad nisu prihvatili. Oni kažu da jesu, ali sve ostalo to pobija. Mi to vrlo dobro prepoznajemo. Mi to između sebe vidimo najbolje.

Sad nema /negativnih reakcija/. Ali, recimo, prije 15-ak godina je bilo. Mi smo prošli svašta. Što bi rekla moja drugarica, Željka Salešević, iz Australije: nekako, Lelo, baš si bila pionir u svemu. Roditeljima koji dolaze je puno lakše. /Krčila si im put?/ Pa, jeste. Daleko od toga da može bolje, ali ne treba biti nezadovoljan. Danas je dosta toga normalizovano i normalno, a mi smo se nekad za to morali boriti. Mi smo strašne stvari doživljavali. I od ljekara, kad je Lea imala osam mjeseci, to sam ti pričala. Vrlo strašnu vijest sam u Trapistima doživjela. Onda sam nazvala Čilija, bili fiksni telefoni, toga se sjećam kao sad, i kažem mu kako one mame pričaju i da ja ne želim s njima više ni da sjedim. Ja ću sve da učinim što je do mene, jer ne bih mogla podnijeti sama sa sobom da sam nešto mogla, a nisam. Je l’ me razumiješ? I u vrtić djeca koja su poslije nas dolazila, velika je razlika, a mi smo i u vrtiću opet prošli k’o bosi po trnju. Ali smo prošli. Prošli i izgurali to. Mi baš jesmo. Tako i ovo sad. Iz svega se izrodi nešto pozitivno.

Lea: Ja sam htjela da kažem, neću žuriti, polako ću pričati, meni je bilo na limunadi prelijepo. /Zašto?/ Počastio me gradonačelnik i predsjednik Dodik.

/smijeh/

Lela: Znaš što ona to? Njena percepcija je akcija S ljubavlju hrabrim srcima jer je jedne godine kupljen auto za Neven, a ona je išla da preuzme ključeve, ali kod Željke Cvijanović.

Lea: Išla kupiti ključ. /Mama: Nije kupiti, nego da dobiješ, da preuzmeš./ Da dobijemo kedi. /Mama: Šta ti je rekla teta Vesna /Berić Nemrava/? Kaže, nemoj govoriti, samo ćuti, koliko imaš godina, samo reci 15. /smijeh/ Znaš šta još? Išli smo na sok od jabuke, na vodu i slikala se sa Željkom Cvijanović i predsjednikom Dodikom.

/Vadi iz torbice četku za kosu i počinje da se češlja./

Nikolina: Ovo samo jedno znači. Kad se počne češljati, vrijeme je da se ide. Kad su Moca /Igor Motl/, Sunčica /Trkulja Šušnjar/ i Dragan Marinković imali onaj svoj koncert sada. I sjede Lela i Lea ispred nas dva reda, mirna je ona, gleda. I samo jednom trenutku okreće se, otvara torbicu i počinje se češljati. Reko’, gotov koncert.

Lela: Prošle godine mi smo svako veče dijelili limunade. Ono što nam ostane, podijelmo. Nosili smo, recimo, u hitnu, konobarima u Ulicu, u OK gril, u apoteku Medikus, u Gurman, onom mladiću što je prodavao kukuruze, onoj djevojci što je prodavala sladoled. Onome ko je bio vrijedan i radan na vrućini. Ne znam jesam li nekog izostavila. Ove godine, recimo, odvezemo u /Dom za lica sa invaliditetom/ u Čirkin polje. I oni su nam dolazili isto na trg ove godine.

Nikolina: Evo sad mi kaže da joj je Aco Drljača ostao dužan 5 maraka, da nije platio.

/smijeh/

Lela: Ma, nema govora. Ona njega zove Šomšo. Došla jedno veče, kaže, Lelo rek’o je Šomšo da dođemo na piće kad završimo.

Lea: Pitaju ljudi koliko parica treba dati za tu limunada parti. Trebaju se javiti mami Leli ili Nataši. /Mama: A šta mi kažemo, kooo…? sugeriše rečenicu: koliko date/ Koju ćete: veliku ili malu? /smijeh/ A znaš šta sam ja rekla? Pet maraka!

Lela: Joj, šta ću!

/Neka si. Niko tu nije došao zbog limunade./

Aleksa: E, da jeste, jeste, jeste, e, to, to, to, pa da! Jeste!

Nataša: Aleksa, katastrofa si! Nećeš više ići sa mnom!

/smijeh/

*„Često me pitaju da opišem iskustvo odgajanja djeteta sa posebnim potrebama. Da pomognem ljudima koji nemaju to jedinstveno iskustvo, da razumiju, da zamisle kako bi to izgledalo, kako bi se osjećali. Evo kako to izgleda. Kada ste na putu da dobijete bebu, to je kao planiranje izvanrednog godišnjeg odmora, puta u Italiju. Kupujete gomilu knjiga vodiča i pravite predivne planove. Naučite i neku frazu svakodnevnog života na italijanskom. I sve je to veoma uzbudljivo. Nakon nekoliko mjeseci željnog iščekivanja konačno stiže taj dan. Pakujete svoje torbe i odlazite. Nekoliko sati, avion slijeće. Dolazi stjuardesa i kaže, dobrodošli u Holandiju. Holandiju?, vi kažete. Kako mislite, Holandiju? Ja sam se prijavila za put u Italiju. Ja sam trebala biti u Italiji. Cijelog svog života sanjam o putu za Italiju. Ali desila se promjena u planu letova. Sletjeli ste u Holandiju i tamo morate ostati. Važna stvar je da vas ustvari nisu odveli na užasno, odvratno, prljavo mjesto, puno kuge, neimaštine i zaraze. To je samo drugačije mjesto. Tako morate izaći napolje i kupiti nove knjige vodiče. I morate naučiti potpuno novi jezik. I srešćete jednu novu grupu ljudi koju inače nikad ne biste sreli. To je jednostavno drugačije mjesto. Manje je prometno od Italije, manje je bljeskovito od Italije. Ali, nakon što ste proveli neko vrijeme tamo, došli do sebe, pogledali okolo, počinjete da primjećujete da Holandija ima vjetrenjače i da Holandija ima tulipane. Ali svako koga poznajete zauzet je putem u Italiju i svi gnjave time kako je tamo divno bilo. I do kraja svog života vi ćete govoriti: tamo sam i ja trebala ići, tako sam, bar, planirala. I bol zbog toga nikad, nikad, nikad neće prestati, jer gubitak jednog sna je velik gubitak. Ali ako provedete svoj život žaleći zbog činjenice da niste stigli do Italije, nikad nećete biti dovoljno opušteni da uživate u veoma posebnim, veoma ljupkim stvarima Holandije.“
/Govor Lele Stevandić na svečanosti Centra “Sunce” u povodu Međunarodnog dana lica sa invaliditetom, Pozorište Prijedor, 3. decembra 2014. godine/

Tekst – Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Ustupljene fotografije

Članak je nastao u projektu „Žene u politici, na javnim funkcijama i u društvenom životu“ koji je portal PrijedorDanas kandidovao na javni konkurs Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2025. godinu.