Miljana Velaula: /Na razgovor dolazi s dva lista papira, rukom ispisana. Da nešto ne zaboravi./ Kao onda s Julijom. Nekih se stvari sjetila tek poslije, kad sam već došla kući. Ne možeš se odmah svega sjetiti.
PrijedorDanas: A ja sam pomislila, bude li mi upola dobra sagovornica kao tada…
Miljana Velaula: Ono je bila životna… Kad počnem pričati o tome, oživi sve. Odmah se sve vrati. Sjećanja kao da nikad neće proći. Evo, devet godina je prošlo, a uvijek je osjetljiva tema. I kad, recimo, čujem da se neko dijete prijevremeno rodilo, isto se sjetim svega. I onda se pitam kako je to dijete, kako mama to doživljava, kako porodica…
PrijedorDanas: Šta Julija zna o maminoj sportskoj karijeri?
Miljana Velaula: Zna reći, mama je najbolja bila u stonom tenisu. /smijeh/
PrijedorDanas: Je li i dalje onako komunikativna?
Miljana Velaula: Jeste. Ja se uvijek zezam, ona nam je za odnose s javnošću. Gdje god dođemo, znaju je, ko je upozna, upamti je. Posebna je, voli pričati, ostane ljudima u sjećanju. Skoro smo joj vadili pasoš, pa poslije dođem da podignem. Kaže žena, vas se nisam sjetila, ali curicu sam upamtila. Oduvijek tako. I s nepoznatima jednako kao i s poznatima. Specifična je baš.
PrijedorDanas: Kada ste počeli trenirati?
Miljana Velaula: Sa sedam godina. Tata se bavio ovim sportom i mene vodio na svoje treninge i ja sam tako i zavoljela stoni tenis. I eto me, 32 godine bavim se aktivno. I učestvovala sam na velikim takmičenjima kao što su balkanska, evropska i svjetska prvenstva, univerzitetske i igre Briksa. Samo nisam na olimpijadi. Pauze sam pravila samo nakon porođaja. Ni dok sam studirala, nisam prestajala. Uporedo sam i jedno i drugo. Kažem, možda su te olimpijske igre izostale što nisam se mogla odlučiti samo za sport nego sam uporedo išla na fakultet, farmaceutski. Prve tri godine u Ljubljani, a onda do kraja u Banjaluci.
PrijedorDanas: Slavko Antonić, otac i trener, nekad i sad.
Miljana Velaula: Ništa se nije promijenilo. Tata me uvijek podsticao i bio uvijek moja podrška jer je on veliki u zaljubljenik u sport, pogotovo u stoni tenis. On i sada, sa svojih 70 godina, igra, ide na veteranske turnire. Kad sam bila mlađa, bio mi je trener, a poslije kad smo moja kuma /Danijela Balić/ i ja prevazašle tu neku granicu, onda nam je trebao i bolji trener. Pa smo onda imali trenere iz Srbije koji su povremeno dolazi tu na pripreme, radili s nama i po godinu-dvije. Ali tata je uvijek tu prisutan za sve. Tu kuću pored naše porodične kuće napravio je samo za stoni tenis. Jer mi smo nekada davno trenirali u barakama na željezničkoj stanici. Tu bili i treninzi borilačkih sportova, pa smo imali ograničeno vrijeme. A tata je htio da možemo trenirati od 0 do 24 kad god želimo i koliko god hoćemo. I onda je napravio tu kuću za stoni tenis. Ima prizemlje i sprat, ima četiri stola, dva dolje, dva gore, ima svlačionice i ona stakla da može da se sjedi i gleda, ako je neka liga ili manji turnir. Poslije se počelo trenirati u dvorani. A to nekad i sad, promjena je, kuma i ja smo baš komentarisale, što smo mi igrale i nismo se žalile. Ništa nam nije bilo teško. Koliko god da se kaže sati da se trenira, trenira se. Tri sata prije podne, tri poslije podne, ne praviš pitanje. Bili rad, red i disciplina. A sad nije tako.
PrijedorDanas: Kad se kaže žene u sportu, šta je prvi utisak?
Miljana Velaula: Iskrena da budem, nisam prije nikad ni razmišljala o tome dok se sad nisam pripremila za ovaj intervju. A žene nekad nisu mogle učestvovati na OI. Bilo im je zabranjeno. Čak nisu mogle biti ni gledaoci. A tek poslije, na modernim olimpijskim igrama, žene su počele da se takmiče, ali i to u samo tri sporta – golf, streljaštvo i tenis. Tek od 2012. žene imaju pravo učestvovanja u cijelom programu OI. A sad za posljednje OI pročitala sam podatak da se procenat žena skoro izjednačio sa muškarcima, gotovo 50 posto. Prije se smatralo da su žene blage, da nemaju dovoljno snage da izdrže taj fizički napor i sport je nekako više bio muški prostor. Ali, eto, žene su se vremenom izborile da dođu tu gdje jesu. Taj put je bio dug i nije bio nimalo lak. Žene su hrabre i uporne i ostavljaju veliki trag u sportu i mislim da će to sve još i bolje biti.
PrijedorDanas: Ako kažete da dosad niste o tom rodnom aspektu ni razmišljali, možda je to pokazatelj da diskriminaciju niste ni iskusili.
Miljana Velaula: Pa, šta ja znam, ja sam uvijek sport igrala iz ljubavi i to mi je bilo bitno. Znači, volim stoni tenis, od malena ga volim, tako da nisam jednostavno o tome razmišljala. Mislim, muška populacija više prati sport, možda, nego ženska, i muškom sportu je više medijskog prostora dato, lakše dolazi do sponzora i lakše dobri igrači dođu do dobrih klubova. I muškarci u sportu su bolje plaćeni. Najbolje plaćena spotistkinja u svijetu nije ni blizu desetom najplaćenijem sportisti po zaradi. I još sam negdje pročitala da žene iz finansijskih razloga ranije nego muškarci prestaju da se bave sportom, jer se manje ulaže u ženski sprot, odlasci na pripreme i velika takmičenja koštaju i onda žene imaju manje uslova za to. Žene su manje zastupljene i u trenerskim i sudijskim vodama, a postoje i dobre prakse da su sve više zastupljene u organima koji donose odluke. Pročitala sam jednu zanimljivsot što se tiče diskriminacije, kako je japanska fudbalska reprezentacija putovala na neko prvenstvo i muškarci su išli poslovnom, a ženski tim ekonomskom klasom. Kad su pitali njihov savez zašto, rekli su da je to zato što se muškarci smatraju profesionalcima. Ja nikad nisam nešto slično doživjela u svom sportu. Recimo, ako se ide na neko prvenstvo, a nema novca da idu svi, neće ići samo muškarci, nego, na primjer, dva dječaka i dvije djevojčice.
PrijedorDanas: Ima li nešto da je u sportu muškarcima teže ili lakše nego ženama i obratno?
Miljana Velaula: Možda jedino kod žena otežavajuća okolnost su pauze usljed porođaja. I zavisi isto kakav je porođaj bio, prirodan ili sekcija, kada ženi treba duže vremena da se vrati u sport. Poslije prve bebe sam se vratila, ali samo ekipno, tako i poslije druge i tako će biti i sad poslije treće. Ne igram pojedinačno više. Možda da sam u nekom drugom sportu, možda bi razlike bile vidljivije. Na našem kontinentu stoni tenis ne spada u profitabilne i popularne sportove, za razliku od Azije i zemalja gdje je to nacionalni sport. Jedan kineski stonoteniser izjavio je da je teža konkurencija na njihovom državnom prvenstvu nego na svjetskom.
PrijedorDanas: Pročitaću još pitanja kolege koji prati sport. /…/
Miljana Velaula: Šest ili sedam kupova BiH i isto tako ne znam tačno da li šest ili sedam titula prvaka Premijer lige. Već dugo godina unazad smo pretežno na drugoj poziciji. Bilo bi lijepo da titulu ponovno vratimo u naš grad. /…/ Jesam bila sportista grada, mislim 2006. Bila sam tri puta i među deset najboljih sportista Republike Srpske. /…/ Od svjetskih prvenstava bila sam u Japanu, Kini, Parizu, Bremenu i Zagrebu. Evropskih je bilo jako puno, ne mogu se sjetiti svega, balkanskih isto, ne pamtim ih sve. Taj Pariz pamtim po tome što sam otišla s povredom. Desetak dana prije prvenstva ligamente na skočnom zglobu sam povrijedila. I igrala s povredom. Ali to je bilo moje prvo svjetsko prvenstvo, pa je bilo dosta uzbudljivo. I bilo je jako posjećeno, ništa manje nego u Kini i Japanu. Moja mama pita kako imam tremu kad treba pred kamerama dati izjavu, a nemam pred hiljadama ljudi kad igram. Ja kad igram, ne vidim ništa okolo niti šta čujem niti mi šta smeta. Gledam i vidim samo sto, protivnika i lopticu. Jedino kad igram protiv Kineskinja, od njih svaka loptica kao da magična dolazi. Toliko su dobre.
PrijedorDanas: Ovo će biti objavljeno za sedam dana. Ako mi šta zafali dok budem pisala, javiću vam se, ako se vi sjetite nečega da biste dodali, javite.
Miljana Velaula: Pa, evo ovo sam htjela reći. Pršle godine sam učestvovala na igrama Briksa u Kazanju, u Rusiji. Republika Srpska pozvana je da učestvuje, samo osam sportova se odazvalo i svako je napravio svoj najbolji tim. To je imalo emotivni značaj za mene, zato što je to prvi put za mojih 30 i nešto godina da sam učestvovala na nekom međunarodnom takmičenju pod zastavom Republike Srpske. Ja kad god igram, što se tiče zalaganja, uvijek je maksimum, nikad ispod toga, nema razlike da li je zastava BiH ili Republike Srpske. Ali ovdje je bila samo jedna dodatna emocija, poseban doživljaj i jako lijepo iskustvo.
PrijedorDanas: Vidite li sebe kao trenera?
Miljana Velaula: Možda bi jednog dana bilo to ostvarivo. Samo bi trebalo da ja kažem da hoću. /smijeh/
PrijedorDanas: I brat vaš je igrao, ima li kod vaše i njegove djece afiniteta?
Miljana Velaula: Od brata sin trenira, jako dobro igra, voli, prirodan je talenat, uporan, vrijedan, mislim da će biti baš dobar. Stalno vuče nekog za rukav, i kada nema treninga, da igra još. Ima svoje treninge sa ostalim vršnjacima, a trenira i sa dedom. I Julija je trenirala jedan period. Kad se vratim igri, mislila sam da na treninge idu i ona i Katarina. Julija bi bila zanimljiva zato što je ljevak. Drugačije je igrati s ljevakom, drugačije loptica dolazi od ljevaka, naviknut si na dešnjake, a ovo dođe kontra. I obično su i uspješni. Njoj bi to bilo praktično prednost.
PrijedorDanas: Zna li šta je prošla kao beba, šta mama, šta porodica?
Miljana Velaula: Zna ponešto, ne znam koliko je svjesna. Njena percepcija je kroz veličinu, tako i Katarinina. Katarina zna da je kao beba bila veća od Julije. Julija pita kolika je bila. Ja kažem kao kantica pavlake. Onda Katarina pita kolika je ona bila. Kažem kao tri kantice.
Razgovarala i fotografisala – Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto – STK “Prijedor”
Članak je nastao u projektu „Žene u politici, na javnim funkcijama i u društvenom životu“ koji je portal PrijedorDanas kandidovao na javni konkurs Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2025. godinu.
Lela Stevandić, roditelj s misijom
Milica Vučenović: Polet, spremnost i želja za rad mogu nadoknaditi nedostatak iskustva
Dražena Mršić: Nikad neću kolegu ostaviti na prvoj borbenoj liniji
Marija Ličanin: Uvek putem, nikad prečicama
Olivera Brdar Mirković: Otvoriću restoran. I biće u selu.
Murisa Marić: Bez kritičkog osvrta imali bismo jednoumlje
Maja Kunić: Tužila sam IRB zbog sramnog obrazloženja smjene
Slobodanka Radić: Nije glasove samo dobiti, nego je glasove i sačuvati