PrijedorDanas: Diplomirali ste socijalni rad 2019. godine na Univerzitetu u Banjoj Luci, godinu dana radili u Domu za lica sa invaliditetom, a od 2021. godine ste u Centru za socijalni rad. Često spominjete da bi sve srodne struke trebalo da prođu radno iskustvo u Čirkin polju.

Dragana Grujičić: Po meni, trebalo bi biti obavezno da dio volonterskog ili pripravničkog staža rade socijalni radnik, defektolog, logoped, psiholog. Drugačije se neće sresti iznutra s takvom vrstom ustanove čiji korisnici kod mnogih izazivaju strah, odbojnost, etiketu, stigmu, a ustvari vidiš totalno drugi svijet, jedan odličan sistem brige o, kako ih gore zovu, djeci. A ono ljudi od 50-60 godina. Neko je tu došao kao beba, tu je cijeli život. I toliku dobiješ povratnu ljubav s njihove strane da to ne možeš vjerovati dok ne doživiš. Ima i pretužnih momenta, kada odeš u dječije odjeljenje, kada odeš gdje su najteže duboke intelektualne poteškoće, ali da oni toliko ljubavi mogu tebi dati nekome ko ima da
bilo kakvu vrstu pažnje… Neko je donio kape, šalove, obuću, kaiše. I sad onaj jedan što radi dolje u vešeraju, kad me vidi, podigne majicu da pokaže kako i dalje nosi taj kaiš koji sam ja njemu dala, koji je neko donio, a njemu trebao kaiš. /smijeh/ Nije lako sve te sudbine životne vidjeti. Treba razbiti tu društvenu stigmu prema njima. Licima s poteškoćama u razvoju uopšte, a pogotovo kad su u ustanovi. To je njihov dom. Oni i dan-danas, kad prolazim, viču, eno, ide mala Draganica. /smijeh/

PrijedorDanas: Sjećate li se prve žrtve koja je došla u vašu kancelariju?

Dragana Grujičić: Pa, ne sjećam se baš prve prve. Sjećam se jedne od prvih možda deset. Ali sjećam se prvog multisektorskog sastanka. Bio je u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja. Bilo je komentara da je nešto trebalo biti ovako urađeno, a ne onako… Prezentujem slučajeve koje nisam ja radila… Prvi mi je to put, deset ljudi u prostoriji, svi osim mene iskusni u toj oblasti… Onda je bilo da sam nešto poslala policiji, a oni nisu mogli naći ljude, kažu nisu to moje ni dobili. Poslije sastanka idem da vidim jesam li ja stvarno njima to poslala. Jesam. Onda to slikam, pa šaljem im na viber da vide da jesam poslala.

PrijedorDanas: I šta oni na to?

Dragana Grujičić: Ništa, kažu pogledaće, provjeriće. A na sastanku me je ohrabrila Vesna Pačariz /iz Policijske uprave Prijedor/. Kad smo izlazile, pita me jesam li ja ovo ikad ranije radila. Rekoh, nisam. Kaže, ne bi se reklo, toliko si to dobro branila. I taj njen pristup mi je ostao u sjećanju i bio mi je podstrek.

PrijedorDanas: Petu godinu ste na tom referatu. Imali ste pauzu zbog porodiljskog odsustva. Vratili ste se prošli mjesec. Je li se šta promijenilo?

Dragana Grujičić: Za ovo kratko vrijeme više žena je došlo da kažu da su se prijatno osjećale u razgovoru sa mnom, da su zadovoljne, da osjećaju olakšanje. To je neka profesionalna satisfakcija. Pružiš nekome mogućnost da ga neko razumije, da to ne bude razgovor od 15 minuta, gdje svako iznova pričanje znači i iznova preživljavanje. Nije lako iz tako teških tema po sebi doći do povratne informacije o razumijevanju, o otklanjanju osjećaja krivice, o nadi da se stvari mogu popraviti i poboljšati, o zadovoljstvu uslugom koju ova ustanova pruža. U samoj ustanovi organizaciona novina je da su razdvojeni nasilje i zanemarivanje, jer su oba referata i obimna i složena, a i to da pravnici rade prijedloge sudskih mjera, a ne stručni radnici kao do sada. Kod korisnika, promjena koju uviđam je da su žene koje prijavljuju nasilje sve više svjesne da treba raditi na psihološkom oporavljanju. Prije kad ih uputimo, odu jednom, na primjer, u Centar za zaštitu mentalnog zdravlja, više da ispoštuju to što smo ih uputili. A sada idu redovnije, čak i same i prije nego što ih uputimo, dakle svjesne su da im je potrebna psihološka podrška. Nekada ima i psihosomatskih problema – gubitak apetita, opadanje kose, promjene raspoloženja… još jedna promjena se vidi: žene su odvažnije da istupe i iz razloga što imaju podršku porodice. Porodice sve više osuđuju nasilje, a sve je manje onoga nekadašnjeg: sama si birala. Sada su sve više i muški članovi porodice velika podrška – očevi, braća, sinovi.

PrijedorDanas: Organizacije civilnog društva iz ove oblasti koriste termin preživjela, a za one koje nisu preživjele žrtva. Žrtva je najčešći termin i za jedno i za drugo.

Dragana Grujičić: Razmišljala sam dugo o tome i nemam jednu riječ. Obično kažem neko ko je pretrpio nasilje. S koleginicom psihologom neki dan to diskutujem. Ako se odlučila da izađe iz zajednice, ona nije žrtva, ona je pobjednik. Treba se na to odlučiti. Ja ne volim termin žrtva. Pravnička riječ je oštećena. To koriste i policija i tužilaštvo. Čak mi je i to prihvatljivije nego žrtva.

PrijedorDanas: Procjena rizika je jedan od dokumenata koji radi policija prilikom postupanja kod porodičnog i rodno zasnovanog nasilja i jedna od novina kojoj su policijske strukture prigovarale i prilikom donošenja zakona u smislu da nemaju stručne kompetencije. Ta se manjkavost nadoknađuje uključivanjem struka iz multisektorske saradnje, koju Prijedor ima od 2010. godine, deceniju prije nego što je i to postalo zakonska obaveza. Prijedorska policija u tim postupanjima uključuje Centar za socijalni rad. Iz Centra je otpor da nisu nadležni za procjenu rizika.

Dragana Grujičić: Niko ni ne traži da je mi radimo. Mi radimo drugi dokument, socijalnu anamnezu, koja je osnovni dokument socijalnog rada i naravno da može pomoći policiji prilikom sačinjavanja procjene rizika. A ako lice koje se procjenjuje nije kod nas u sistemu ni po kojem osnovu, možemo sačiniti dokument druge forme, o početnom postupanju. Evo, bude prijava nasilja. Obavim dva pojedinačna razgovora i teren. To su početne radnje. U toj fazi teško da se može nešto sa sigurnošću tvrditi i zato napišem: stekao se početni utisak. Iz policije kažu po 30 papira treba da popune za svaku prijavu, a rade i druge poslove. Ali stvarno mislim da tu mora biti neko ko je obučen. Ja imam sreću što ustanova prepoznaje značaj referata i šalje nas na edukacije. Banjaluka je tu i Fondacija Udružene žene stalno posvećuje pažnju nekom od aspekata u ovoj oblasti. Nijedna obuka nije bez razloga. Jer treba znati pričati sa ženom koja plače. Treba znati pričati sa ženom koja je prvi put došla u sistem.

PrijedorDanas: Osjetljivost u pristupu česta je tema seminara u ovoj oblasti, a u praksi se nailazi i na dobre i na loše primjere.

Dragana Grujičić: Nije dovoljno postupanje po protokolima u smislu ispoštovati propisane korake. Senzibilisan pristup se takođe uči. Ja nemam iskustvo iz prve ruke, ali čujem od žena koje su prijavile nasilje. Kako je policijski službenik jednoj rekao da je dobro prošla, a da je njegova, prošla bi još gore. Ili da je potapšao počinioca nasilja po ramenu jer se poznaju. Ali ima i suprotnih primjera. Evo, nedavno, žena za policijsku službenicu kojoj je prijavljivala nasilje kaže da ju je ohrabrivala da ne odustane. I da naglasim, nije zato što je policijski službenik bila žena, nego zato što dobro radi svoj posao. Ili isto nedavno primjer u Ljubiji, pa inspektor sam, mora čekati patrolu, ne smije napustiti stanicu, težak slučaj, haotičan, puno male djece, pa on na kraju svega toga kaže dežurnoj koleginici iz Centra koja je s njim postupala: „Jesmo li mi sve dobro odradili?“ On se, znači, preispituje. Imamo i primjer porodičnog ljekara koji je kod žene koja je došla zbog zdravstvenih problema, uobičajenih za pozniju dob, otkrio da je godinama žrtva silovanja u braku. Pa uključio policiju, pa nas iz Centra.

PrijedorDanas: Često se čuju osuđujući komentari o odustajanju žene od postupanja nakon što nasilje prijavi, budući da na to ima pravo kao privilegovani svjedok. Osude su da je čitav sistem pokrenut po toj prijavi, a ona se onda s počiniocem pomiri.

Dragana Grujičić: Ja nisam ovdje dugo, ali sam se na taj momenat odustajanja navikla i taj se momenat, nažalost, ne može izbjeći. Ali nikako se ne smije osuđivati, mora se postupati, svako ko prijavi nasilje mora dobiti zaštitu sistema. Ne smije se ići s pristupima „ova će nas opet zeznuti“, „dali smo joj ranije priliku, šta sad hoće“, „što dolazi, kad će mu se opet vratiti“. Možemo imati svoj lični stav o tome, ali ga u takvim situacijama ne iznosimo.

PrijedorDanas: U samim centrima za socijalni rad ovaj se referat od drugih razlikuje i po tome što nasilje nema radno vrijeme, a u dežurstvu su i radnici koji ne rade na tom referatu. U dežurstvima niko ne zove za vreću brašna, nego se u više od 90 posto poziva radi o nasilju. Pored toga, u multisektorskim tijelima su i predstavnici policije, tužilaštva, sudova, bolnice, doma zdravlja, škola, Gradske uprave i medija. Samo centri imaju zaposlene kojima je ovo jedini referat, svim ostalim predstavnicima subjekata zaštite ovo je samo jedna od mnoštva drugih oblastima kojima se bave.

Dragana Grujičić: Pa da. U Centru za socijalni rad radno vrijeme za rad sa strankama je do dva. Nema na nasilju do dva. Nije to administracija. Što se tiče ostalih institucija, problem koji je prisutan u kontinuitetu sve ove godine je manjak povratnih informacija. Evo vam jedan aktuelan primjer. Ujutro zatičem zabilješku iz dežurstva. Ti kad čitaš, jeste bilo strašno, ali onda žena dolazi kod mene na razgovor. I tek kad je vidiš, sve te povrede, tako modru oko očiju da jedva gleda, onda te presiječe. I prvi put za ovo godina, koliko se sjećam, da jedan inspektor zove mene, kaže, imamo težak slučaj. Obično ja zovem njega. Iznenadilo me to. Tražiće, kaže, pritvor. Sud kad izriče hitne mjere zaštite, odmah nas o tome obavijesti. Ali za pritvor nikad nije došao dokument. Ne znam da li možete shvatiti koliko ta informacija znači ženi. Jedna mi je jednom rekla da sad može mirno do prodavnice, ne mora se okretati svaki čas da vidi ima li ga, prati li je opet. Ročište za pritvor je zakazano za jedan sat, u isto vrijeme kad i panel diskusija u kinu.

PrijedorDanas: Samo da znate da naslov „Od jutros pet novih prijava porodičnog nasilja“ nije moj. U hijerahiji tri para očiju čita vijest iza novinara i svako ima pravo intervencije – redaktor, lektor, urednik. Ta rečenica jeste bila u tekstu, u četvrtom pasusu, da ukaže na potrebu kontinuiteta za koji nemate kapacitet sami, a nije bila u lidu /prvom pasusu, onom koji otvara vijest i najčešće opredjeljuje čitaoca da li nastavlja čitati ili ne/, pogotovo ne u naslovu.

Dragana Grujičić: Znam. /…/ A na toj panel diskusiji u kinu taj inspektor spominje ovaj slučaj kao primjer brze i zajedničke reakcije. Јa ga molim, poslije zovem i njega i dežurne operatere u policiji, da saznam je li pritvor i određen. Kažem, ja ću vas gnjaviti do pola četiri. Poslije pola četiri ostavim dežurnom svoj privatni broj i molim da mi javi, pa da ja javim toj ženi. Nije ona od mene to tražila, ali ja smatram da ona treba da zna šta je bilo s njim. Jer uvijek je prvo pitanje žene koja se odluči da prijavi nasilje, prvi strah, prva bojazan: kako će on reagovati kad sazna da ga je prijavila? Osim njoj, bitno je i stručnim radnicima Centra da imamo tu informaciju kada pravimo individualni plan zaštite. To je nešto na čemu se sve više insistira i u ovoj oblasti, ne samo kad je u pitanju zaštita djece. I što i prilikom izvještavanja ka ministarstvima obrasci sadrže i pitanja koliko imamo takvih planova. Od 150 slučajeva, koliko je neki godišnji prosjek, biramo one najteže da ih pratimo u kontinuitetu, i nakon što se odrade svi propisani koraci. Za ovu ženu plan smo pravile koleginica psiholog i ja. Žena je odlučila da napusti domaćinstvo. Maloljetna djeca su s njom. Za postupak mirenja postoje izuzeci kada se ne radi, a mi nemamo iz pravosuđa informaciju na osnovu koje bismo znale kako taj dio uvrstiti u plan, a od toga zavise i drugi koraci.

PrijedorDanas: Od sudija čujem primjedbe na rad tužilaštva u smislu protoka vremena od djela do odluke. Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru ima još uvijek neriješenih predmeta i iz 2021. godine i nikada od osnivanja nije imalo popunjenu sistematizaciju.

Dragana Grujičić: Kad me pitaju žene koliko će trajati postupci, ne smijem da ih obeshrabrim, a ni da ih obmanem, pa zato kažem „malo duže“. Dalje, znam napamet moguće reakcije policijskih službenika, pa i na to pripremim žene koje prijavljuju nasilje. Na primjer, neki dan dolazi žena kod mene u 15 do tri. Nakon obavljenog razgovora, šaljem je u nadležnu policijsku stanicu, a ja zovem tu stanicu i najavljujem njen dolazak. Njoj govorim da će joj možda tamo reći šta si čekala dosad, zašto nisi došla ranije, jer nasilje se desilo sinoć, a njoj najmanje što treba je osuđivački ton ili napadački pristup i ko zna kakve je sve lomove prošla dok se nije odlučila prijaviti. Uvijek im kažem da je sve u njhovim rukama. Da u bilo kojem trenutku postupka mogu odustati i da tad sve staje, ali da ako to učine na početku, on dobije još veću moć. Pokušavam im što jednostavnije pojasniti da je najteži korak prijava, kao i odluka o izlasku iz zajednice, ali i da su složene sve procedure koje slijede.

PrijedorDanas: Sjećate li se prvog terena?

Dragana Grujičić: Ne sjećam se prvog terena, ali se sjećam prvog na kojem sam prisustvovala i svjedočila lišavanju slobode. Dotad sam to samo u filmovima viđala. Bila sam dežurna, pozvala sam i koleginicu defektologa da ide sa mnom. Ide patrola, ide inspektor. Žrtva je u policiji, bila je i u bolnici radi ozljednog lista, policija sad treba po počinioca, a nas zovu zato što su u kući dvije bebe. Zvone, kucaju na vrata, lupaju, nećka se on, hoće li otvoriti ili neće. Policijski službenici profesionalno postupaju, sve po protokolu, govore mu njegova prava, lišavaju ga slobode, nije bilo nekog otpora, njega odvode, koleginica i ja ostajemo s bebama. Trebalo da je majka se vrati kada završi sa davanjem izjave u policiji, ali se dodatno komplikuje slučaj kad se utvrdi da je i majka, kao i otac, pod dejstvom alkohola, te se ne može ostaviti s bebama. Čeka se tužilac da iščivija gdje s bebama. Donosi usmenu naredbu da se bebe smjeste na pedijatriju. Već je noć, policija nas vozi u patrolnom vozilu u bolnici, svaka od nas drži po jednu bebu, ljekar dežurni ne priznaje usmenu naredbu tužioca, hoće uputnicu. Inspektor se vraća u hitnu po uputnice i onda uvodimo bebe na pregled i poslije toga ostaju smještene. Inspektor je bio potkovan psihološki i preuzeo na sebe da majci u takvom stanju objasni zbog čega i gdje vodimo bebe, a da to prođe što bezbolnije. Svaka mu čast i to je jedna od tako rovitih situacija gdje se pokaže koliko je bitno da je neko kapacitiran za stručno postupanje na terenu.

PrijedorDanas: Stručnjaci ukazuju na značaj rada sa počiniocima, a to je nekad je bilo gotovo tabu.

Dragana Grujičić: Zovem jednog neki dan na razgovor da dođe i on pita je li to ona kancelarija gdje svi
nasilnici idu. Kažem mu niko nema pravo da vas nazove počiniocem nasilja. Ja nisam sudija, ne određujem hoćete li ili nećete biti osuđeni. Vi ste, prije svega, otac jednog djeteta. Kaže, baš ste me nasmijali. Nije očekivao pristup drugačiji od osuđujućeg. Bio je jedan počinilac koji je govorio da se boji sam sebe, boji se šta bi mogao uraditi. Imao je poteškoće u mentalnom zdravlju, pokazao da je svjestan tog problema i samim tim dao prostora za rad. Neki koji su zavisni od alkohola, prihvate da sami, bez sudskih mjera, potraže pomoć u zdravstvenom sistemu. Bio je jedan sin koji je bio nasilan prema majci, radilo se s njim i ovdje i u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja. Bio je prezadovoljan doktorom Račetovićem, pitao može li navraćati ovdje bez da zakazuje termin, kad mu bude usput. I dolazio je i tako. Poslije mu najavim da ću biti duže vrijeme odsutna, ali da će biti zamjena. Kaže neće onda više dolaziti. Tako da vežu se i oni za stručne radnike. A ima i onih s kojima nema rada, bar ne u našem kapacitetu. Prijeti da će je ubiti i iz pritvora. Kod takvih se rad svodi na to da zaštitiš ženu i djecu, jer on prijeti i ljudima koji su s njom u kontaktu, najavljuje osvetu, stalno o osveti razmišlja. Sjećam se da je bio kraj ljeta i da sam pisala nadležnom komandiru i načelniku Policijske uprave Prijedor i tražila da predlože pritvor, jer ja nemam pravo predlagati pritvor, to oni moraju. Pitala sam dokle ćemo s tim kršenjem hitnih mjera. Ne može mu, znači, niko ništa, a šta ćemo kad se desi problem? Poslije je pritvor produžavan, a potom je došla i osuđujuća presuda, te je za pritvor odmah vezan i zatvor. Tako da se upornost isplati.

PrijedorDanas: Kako biste uporedili Prijedor s drugim opštinama i gradovima?

Dragana Grujičić: Da ne bude opet Cigo sam svog konja hvali, ali naš multisektorski tim je baš dobar primjer u praksi, pokazuje vrlo ozbiljan pristup, nekako je čast i privilegija biti dio tog tima. U nekim lokalnim zajednicama timove ni nemaju, u nekima ne sjedaju ni jednom u pola godine ili godinu, negdje se samo potpišu da su bili. Mi imamo jednog doktora /Gorana/ Račetovića koji je u ovom poslu pionir, u timu je od 2010. godine. Osobenost Prijedora je što nemamo sigurnu kuću niti organizacije civilnog društva specijalizovane za ovu oblast. U tome smo oslonjeni na Banjaluku i Fondaciju Udružene žene. Karakteristični smo i po tome što imamo predstavnika medija u multisektorskom timu i, zahvaljujući tome, kontinuirano izvještavanje.

PrijedorDanas: Jeste li primijetili uključenost i posvećenost Gradske uprave? I razliku ovogodišnjih 16 dana aktivizma u odnosu na ranije? Po kalendaru događaja od 24. novembra do 10. decembra Prijedor nije zaostajao za gradovima u kojima profilisana udruženja rade decenijama i koja su primarni nosioci aktivnosti globalne kampanje?

Dragana Grujičić: Odrađeno je baš dosta. Među mnoštvom aktivnosti dosta je i inovativnih. Sada sve te elemente, energiju i iskustvo treba koristiti za neke dalje korake, za pokretanje nekih novih usluga, možda za žene koje započinju novi život bez nasilja. Treba vidjeti primjere iz prakse, pa razmotriti da li je to stambeno ili ekonomsko zbrinjavanje ili kontinuirana psiho-socijalna podrška. Bijeljina, na primjer, zahvaljujući tamošnjoj Fondaciji Lara, ima čitav institucionalni spektar podrške rodnoj ravnopravnosti u najširem smislu, a unutar toga i mjere za žene žrtve nasilja – zaposlenika zaduženog za rodna pitanja, prednost pri upisu u vrtić i pri zapošljavanju, nagradu grada za istaknute žene, privremeno stanovanje… Mi u institucijama subjekata zaštite takođe imamo novu generaciju mladih ljudi, te i te resurse treba koristiti, ali im prije svega omogućiti edukaciju.

PrijedorDanas: Jesmo li sve prešle?

Dragana Grujičić: Ne znam jeste li bili na danu Centra? Prikazan je film Dragane Savić Pešević. Životna priča jedne od žrtava nasilja, jer je to ove godine bila tema. Ide film i kad sam skontala o kome je, počela sam plakati, sve mi se vratilo. Dragani sam se izvinjavala jer se nisam mogla suzdržati, ona meni što mi nije rekla šta će biti. Tu su gradonačelnik, sve one zvanice, gosti, a ja sad tu plačem, maskara se razmazala, svega sam se sjetila. Kraj mene Ljubica /Ivetić/ iz Centra Sunce i Tanja /Božić/ iz Tužilaštva. Ja plačem, ne mogu stati. Sve mi se vratilo. Pa se sjetim kritika na društvenim mrežama, kako mi ne radimo ništa, samo jedemo Jadro napolitanke i pijemo kavu. Ja s njom od pola osam ujutro, svako jutro. A on joj zavrtao grudi dok ne prokrvare…

Razgovarala i fotografisala – Katarina Panić – www.prijedordanas.com

Članak je nastao u projektu „Žene u politici, na javnim funkcijama i u društvenom životu“ koji je portal PrijedorDanas kandidovao na javni konkurs Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2025. godinu.

Lela Stevandić, roditelj s misijom

Milica Vučenović: Polet, spremnost i želja za rad mogu nadoknaditi nedostatak iskustva

Dražena Mršić: Nikad neću kolegu ostaviti na prvoj borbenoj liniji

Marija Ličanin: Uvek putem, nikad prečicama

Olivera Brdar Mirković: Otvoriću restoran. I biće u selu.

Murisa Marić: Bez kritičkog osvrta imali bismo jednoumlje

Maja Kunić: Tužila sam IRB zbog sramnog obrazloženja smjene

Slobodanka Radić: Nije glasove samo dobiti, nego je glasove i sačuvati

Miljana Velaula: Kad igraš s Kineskinjama, svaka im je loptica kao magična

Dragana Grujičić: Treba znati pričati sa ženom koja plače