PrijedorDanas: Šta su najsvjetliji momenti rada u muzejima?
Marina Ljubičić Bogunović: Mislim da će vam ovo reći svako ko radi u muzeju. Najsvjetliji moment je kad sami nešto realizujete, kada je neka izložba, knjiga, istraživanje, bilo šta, nešto što ste lično uradili i postigli i kada imate priliku da to realizujete odnosno da prezentujete publici na svoj način. Meni lično najdraži događaj tokom sveg ovog vremena rada u muzejima bila je promocija monografije „U borbi rođene“ koju smo radile moja kolegica Vedrana Adamović i ja. I to je možda kroz sve istraživačke radove koje sam radila i u odnosu na knjige koje sam radila, nešto čemu sam se najviše posvetila, upravo zbog tog ženskog pitanja, pitanja ženske emancipacije i zbog teme koja je nekako do tog momenta kod nas bila dosta zanemarena, a to je uloga i doprinos žena u Narodno-oslobodilačkoj borbi. I kolegica Vedrana i ja smo se maksimalno dale za tu temu i nekako smo je baš duboko osjećale. Kad smo završile sve, i istraživanje, i pisanje, i objavljivanje, i promocije, i prateće sadržaje, htjele smo da te naše doživljaje prenesemo i na publiku, da prenesemo način na koji su te žene bile važne i da ih i publika osjeti na taj isti način na koji smo i mi. Željele smo da ta promocija obilježi tu knjigu i onda smo u 2024. godine u Muzeju Kozare uradile promociju koja je, čini mi se, ostavila stvarno fin utisak. Sudim to i po broju posjetilaca i po reakcijama koje smo mogle da vidimo. Za tu promociju imale smo veliku podršku svih ljudi kojima smo se obratile, tadašnjeg rukovodstva Muzeja Kozere, ali i ljudi koji su bili uključeni u realizaciju. Predivna Tatjana Binjaš, glumica iz Prijedora, svesrdno je izašla u pomoć i odradila za nas nešto što smo je zamolile i za šta nam je trebala. Zauvijek sam joj zahvalna za te trenutke. Mislim da je u razgovoru sa nama potpuno prepoznala to što smo htjeli da postignemo. Bila veliki doprinos da ta promocija uspije tako kako smo i zamislile.
PrijedorDanas: Bez scenariste, režisera, scenografa, kostimografa, stručnjaka za multimediju, svjetlo, zvuk, vizualne efekte, grafički i digitalni dizajn, da samo neke oblasti spomenemo koje su radnicima u kulturi u bogatijim i razvijenijim sredinama dostupne. Vedrana i vi uradile ste sve same. Kod nas je sve na kustosima i do toga koliko će, kako kažete, kustos dati sebe, koliko želi i može. Šta je propustio onaj ko to veče nije bio sa vama?
Marina Ljubičić Bogunović: Sve žene koje smo obrađivale u toj publikaciji bile su jednako važne, a o njima do tada ili se nije znalo ništa ili se znalo nešto mlao, ali ne i do koje mjere je njihova uloga bila značajna. Za promociju smo se odučile za Miru Cikotu. Napravile smo njeno čuveno pismo u velikom formatu, stajalo iza nas i recenzenata. U ugao smo stavili jedan sto, karakterističan za to vrijeme, i za njim je sjedila Mira Cikota koju je igrala naša Tatjana Binjaš. Publici je bila okrenuta leđima, bila je u sjeni, gotovo neprimjetna, i sve vrijeme je pisala. Time je dočarana scena iz zatvora u kojem Mira Cikota piše svoje oproštajno pismo prije nego će je odvesti na pogubljenje na mjestu današnje Jereze. U trenutku kada su recenzenti završili svoje izlaganje, a prije nego kolegica Adamović i ja pređemo na svoje, sva svjetla se pogase, Mira ustaje od stola, izlazi pred publiku, staje pod jednu granu koja je visila i na kojoj je omča. Penje se na stolicu, stavlja omču oko vrata, čita pismo. Sav fokus i svjetlo su samo na njoj. U trenutku kada se pale svjetla i vidimo publiku, shvatile smo da smo uspjele dobiti emocije koje smo i htjele izazvati.
PrijedorDanas: Nagradu grada Prijedora Vedrana i vi dobile ste baš za tu knjigu. Neizbježno je pitati šta vam znači?
Marina Ljubičić Bogunović: Zadovoljstvo i čast da je knjiga prepoznata. Uvijek se kao autor više raduješ tome da je to što si ti uradio ustvari prepoznato nego neki lični moment koji tu imaš.
PrijedorDanas: Završili ste istoriju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Od 2012. godine radite u Memorijalnom muzeju na Mrakovici. Godine 2013. položili se kustoski ispit, a od 2020. rukovodili ste sektorom kulturno-istorijskog nasljeđa, takođe u Nacionalnom parku Kozara. Od marta ove godine vršite dužnost direktora u Muzeju Kozare. Šta biste za ovu godinu izdvojili?
Marina Ljubičić Bogunović: Izdvojila bih možda taj projekat “Kultura trajanja za trajanje kulture”. Najprije sam bila uključena kao autorka, a, kad sam došla na mjesto direktora Muzeja Kozare, onda i kao realizatorka. Ne mogu sad da kažem da je sve drugo što se radi manje važno. Nije, naravno, nego bih to izdvojila zato što smo time iskoračili izvan ovih zidova, definisali smo muzejsku postavku na otvorenom koja se tu nalazila i odranije, ali smo joj dali oblik i informaciju i učinili je široko dostupnom. Kreirali smo i rute koje imaju i turistički potencijal i dali jako dobru podršku turističkoj ponudi grada. U QR kodovima su i prevodi na engleski jezik, te je dostupno i stranim turistima. Tako da je to taj projekat možda, samo zbog toga, kažem, nije više vrijedan u odnosu na sve ostalo, ali zbog toga što smo time na neki način iskoračili van zidova muzeja.
PrijedorDanas: Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske finansira primanja zaposlenih, grad Prijedor programske aktivnosti i materijalne troškove. Kažete da imate potpunu podršku i razumijevanje Gradske uprave, što je vidljivo i kroz povećanje budžeta za 17 odsto. Insistirate na modernizaciji muzejskog izraza, iskoraku od klasičnog, tradicionalnog i uobičejanog. Plan za 2026. godinu dok vodimo ovaj razgovor još je u izradi, ali ima li nešto što je izvjesno?
Marina Ljubičić Bogunović: Možda jedino da spomenemo da tokom 2026. godine nastavljamo s raznolikom izlagačkom sezonom, a za prvu trećinu godine planirana je jedna novina – izložba o sportu. Biće jako interesantna. Radi se o jednoj hronologiji, istorijskom aspektu razvoja sporta u Republici Srpskoj, Malim olimpijskim igrama i sa osvrtom na sport u gradu Prijedoru. Za prateći sadržaj imali bismo osvrt na to kako su se nekada igrale neke igre, na primjer klis, kako su se lopte pravile, krpenjače, predavanje o sportu kao potrebi i sastavnom dijelu života čovjeka…
PrijedorDanas: U Muzeju sporta u Rigi vidjela sam patike napravljene od gljiva, kao i one napravljene od recikliranog otpada. To su neke novine zelenih politika i kraj tih eskponata su informacije koje vode ka zaključcima da nisu i ne mogu imati kvalitet ni trajanje tradicionalnih patika, ali da je to manja šteta nego ubiti životinju da bi se od njene kože napravila obuća. Međutim, eksponat koji plijeni jeste patika jedne slavne letonske košarkašice, iz vremena SSSR-a, koja je nosila broj obuće 52 /po mom sjećanju, po Vikipediji je 58/. Ta veličina stopala je ustvari bila njena ranjivost jer su je protivnice namjerno gazile. Pa tako ta njena izložena patika ima tragove njene krvi. To je jedan od eksponata koji se ne zaboravlja.
Marina Ljubičić Bogunović: Svijest o tome koliku moć komunikacije muzej ima treba razvijati, a onda i njegovati. Mi smo i kroz ovaj projekat muzeja na otvorenom htjeli da formiramo publiku za budućnost. Imali smo radionice za djecu starijeg vrtićkog i mlađeg školskog uzrasta, da im približimo muzej i omogućimo da osjete da muzej pripada njima i da su tu slobodni da dođu, pitaju, posavjetuju se, nauče. Jer mi generalno nemamo kulturu odlazaka u muzej. Izložbe moraju biti atraktivne, ali to je proces koji traje. Vremenom se stiče povjerenje, kvalitetom rada, odabirom tema i načinom prezentacije na koji možeš da zainteresuješ publiku. To povjerenje mora da se opravdava kroz svaku izložbu i kroz svaku godinu da bi se mogla formirati publika i da bi muzej mogao da bude medij koji prenosi poruku. To može samo konstantan rad, pravilan izbor tema i odgovoran odnos prema njima.
PrijedorDanas: Šta bi za Muzej Kozare značilo kada bi biblioteka imala svoj prostor?
Marina Ljubičić Bogunović: Vi znate da nemamo stalnu istorijsku postavku. Imamo stalnu postavku na otvorenom i onu u kući Stojanovića, ali ta je vezana samo za porodicu Stojanović. Nemamo stalnu istorijsku postavku koja bi se odnosila na istoriju grada Prijedora. To bi bilo prioritet.
PrijedorDanas: Je li rukovodeće mjesto u muzeju dobro za profesionalnu afirmaciju?
Marina Ljubičić Bogunović: Sve ono što zahtijeva ovo radno mjesto zapravo ostavlja jako malo vremena da radite na sebi, u smislu u kojem sam mogla kad sam bila kustos. Ovdje se moraš staviti u službu kustosima, da ispratiš njihove planove, želje i nastojanja i da pokušaš da ispoštuješ nešto što ti kao direktor smatraš da je potrebno. Tu je potrebno naći balans između toga što ti smatraš da je potrebno i onoga što oni vide kao potrebno za tu godinu. Uz sve ostale administrativne stvati, ostaje zapravo jako malo vremena da radiš na svom profesionalnom razvoju.
PrijedorDanas: Radite nastavak projekta „U borbi rođene“. I nekako se Kozari uvijek vraćate.
Marina Ljubičić Bogunović: Možda da spomenem izložbu „Kozara, spomenik slobode“ iz 2016. godine o izgradnji memorijalnog kompleksa na Mrakovici, na koji način, koje procedure, koliko je truda, sredstava i vremena uopšte bilo potrebno da se sagradi taj spomenik. I ta izložba privukla je stvarno dosta zainteresovanih ljudi. Bila je postavljena i na Kozari, i u Gradišici, i u Sarajevu, i u Kozarskoj Dubici, i u Novom Gradu. I ta tema samo po sebi je bila dosta interesantna jer do tada nekako nije bila ni skrenuta pažnja na akcije koje su prethodile izgradnji ni na efekte nakon izgradnje odnosno kako su spomenik, koji je u izrazu dosta apstraktan, ljudi za veoma kratko vrijeme počeli osjećati kao nešto svoje i blisko.
PrijedorDanas: I izložba „Kozara 1942“.
Marina Ljubičić Bogunović: Jedna fantastična izložba, koja je gostovala i kod nas i po Srbiji i na kraju i u Srpskom kulturnom centru u Parizu. Mislim da nisam subjektivna, da sam više objektivna, kad kažem da je ipak ta izložba najbolje izgledala u muzeju na Mrakovici. Nigde drugdje nema onakav izgled kao tad. Imala je na Mrakovici vjerovatno i dejstvo koje nigdje drugdje ne može postići, utisak koji nigdje drugdje ne može ostaviti. Na Mrakovici ju je za mjesec i po dana vidjelo i šest i po hiljada ljudi. Ljudi su namjenski dolazili da je vide. I to je za nas bilo zaista, zaista velika čast i posebno zadovoljstvo.
Razgovarala i fotografisala – Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto – Aleksandar Drakulić
Članak je nastao u projektu „Žene u politici, na javnim funkcijama i u društvenom životu“ koji je portal PrijedorDanas kandidovao na javni konkurs Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2025. godinu.
Lela Stevandić, roditelj s misijom
Milica Vučenović: Polet, spremnost i želja za rad mogu nadoknaditi nedostatak iskustva
Dražena Mršić: Nikad neću kolegu ostaviti na prvoj borbenoj liniji
Marija Ličanin: Uvek putem, nikad prečicama
Olivera Brdar Mirković: Otvoriću restoran. I biće u selu.
Murisa Marić: Bez kritičkog osvrta imali bismo jednoumlje
Maja Kunić: Tužila sam IRB zbog sramnog obrazloženja smjene
Slobodanka Radić: Nije glasove samo dobiti, nego je glasove i sačuvati
Miljana Velaula: Kad igraš s Kineskinjama, svaka im je loptica kao magična
Dragana Grujičić: Treba znati pričati sa ženom koja plače