PrijedorDanas: Da krenemo od biografije.

Dražena Mršić: Rođena 22. januara 1987. u Prijedoru. Osnovnu školu „Petar Kočić“ završila kao vukovac i učenik generacije, Gimanziju „Sveti Sava“ kao odličan učenik, upisala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Banjaluci 2005, diplomirala u martu 2010, 2013. se udala, 2014. rodila prvo dijete, 2018. drugo dijete, dva dječaka, Petar i Jovan. U međuvremenu upisala kognitivno-bihevioralnu terapiju /KBT/, Centar za KBT Banjaluka, vođen od strane Igora Krnetića. To sam skoro okončala, prije nekih mjesec dana, na što sam posebno ponosna. Bitan mi je taj moment stručnog usavršavanja i uvijek volim da kažem, da se ponovo rodim, uvijek bih bila psiholog.

PrijedorDanas: Zašto?

Dražena Mršić: Zato što ja uživam u tome da saslušam ljude i da im pokušam pomoći na bilo koji način. Razgovorom, nekom sugestijom kako treba da urade, šta mogu da urade, gdje mogu da izvuku maksimum i da žive kvalitetan život. Na svim uzrastima. Volim da radim sa adolescentima, tu sam i počela, u školi sam od 2010. godine, 12 godina sam radila ovdje kao školski psiholog, tri godine sam na funkciji direktora škole.

PrijedorDanas: Kako biste uporedili prosvjetu 2010. kad ste počeli raditi i danas? Niste u učionici, ali sa svog gledišta.

Dražena Mršić: Prvo, nešto što mene najviše zabrinjava, jeste to što, kad sam ja počela ovdje da radim, bilo je 28 odjeljenja. Tad su odjeljenja brojala i više od 24 učenika, negdje je bilo i po 30, 32, a danas imamo 16 po 24 učenika. Znači za 15 godina 12 odjeljenja je iščezlo. To je najgori moment u svemu. Djeca kao djeca, smatram da su i tad, a i sad, djeca uvijek ista. Uvijek je bilo onih koji hoće da uče, hoće da rade, i onih koje pamtite, koje ja i dan-danas prepoznam na ulici, znam kako se zovu, gdje su sjedili i koja je njihova problematika. I danas je to tako. Sa ta dva-tri problematična učenika se intenzivno radi uvijek, uključuje se i porodica i kroz multisektorski tim ostale relevantne institucije, do nekog maksimuma dokle mi možemo ići. Ako nema pomaka, ako to dijete ne koriguje ni na kakav način svoje ponašanje, a mi smo iscrpili sve moguće metode, najčešće ga roditelji izvedu iz škole, sačekaju, upišu u neku drugu školu, ali zaista damo svoj maksimum da tom djetetu obezbijedimo uslove da ostane ovdje, da vidimo zbog čega ne štima, zbog čega se nije uklopio, zašto privlači pažnju, gdje je naučio tako da se ponaša, kakvi su obrasci ponašanja u njegovoj kući. Uključimo sve. Nama su ovdje dolazili na saradnju i babe i dede i ujaci i tetke. Što se tiče nas, mi smo zaista voljni da od tog djeteta napravimo čovjeka. I idemo sa tim stavom, oni će ovdje sigurno nešto naučiti, ali važno je da odavde izađu kao bolji ljudi. To je parola kojom se vodimo. Najbitnije je posvetiti se svakom djetetu ponaosob. Jer svako od njih donosi svoju problematiku, a naš je posao, ta vaspitna uloga škole, da se svi potrudimo da tom djetetu pomognemo. Pa će od nas 50 neko sigurno biti osoba od povjerenja. Dalje, prosvjetni radnik je sigurno imao veći autoritet ranijih godina. Roditelj nije toliko bio uključen sa svojim zahtjevima i nije roditelj taj koji je dirigovao kako će profesor da radi, da ocjenjuje i slično. Taj moment je apsolutno nepoznat tih godina, 2010. Ipak, mi nismo škola u kojoj gostuju advokati sa roditeljima, a to je opšta pojava sad po Banjaluci i nekim većim školama kada su u pitanju, recimo, izrečene vaspitno-disciplinske mjere, pa, kad pošaljete odluku roditelju, roditelj dolazi sa advokatom u školu. Mislim da iza svake te mjere stoji uporište u zakonu, u pravilniku, u nekom internom školskom aktu, stoji masa sastanaka, pozivanje roditelja na saradnju, razgovor s učenikom, tako da ta mjera nije izrečena tek tako. Škole jesu sada i više otvorene za roditelje i uključeni su roditelji u većoj mjeri. Smatramo da ćemo, ako napravimo partnerski odnos roditelj – škola, onda imati mnogo bolji uticaj na dijete. Prosto da taj roditelj vidi da smo i mi živa bića ovdje i kako mi radimo i šta radimo i na koji način se ophodimo prema djeci. Tako da mi nemamo trenutno tih problema, ali znam da škole imaju.

PrijedorDanas: Govorite o sniženom vladanju, a šta je sa terorom ocjena? Ima li toga?

Dražena Mršić: Ja još ovdje nisam imala niti jedan zahtjev, kao direktor, da dijete hoće da ide na komisijsko polaganje, na šta ima pravo, ukoliko je nezadovoljno zaključnom ocjenom, nakon što je verifikuje nastavničko vijeće. Otkad sam ja u ovoj školi, to se još nije desilo. Tako da ne bih rekla da postoji teror ocjena, Može roditelj ili dijete doći da se požali odjeljenskom starješini, u šta sam ja najčešće nakon toga uključena. Razgovaram s roditeljima, pokušavam da zaštitim svog kolegu. Nikad neću kolegu ostaviti na prvoj borbenoj liniji kada su roditelji nečim nezadovoljni. Ja ću razgovarati sa kolegom, sa učenicima i sa roditeljima. Kad prikupim dovoljno informacija, onda ću biti tampon-zona. Recimo, ako su roditelji nezadovoljni radom nekog profesora, ja ću sazvati roditeljski sastanak na koji ću ja doći da vidim čime su oni to tačno nezadovoljni. Tako da uvijek ću stati iza ocjene mojeg kolege. To ću uvijek uraditi. Apsolutno nemam nikakav ja lično pritisak zbog nekih ocjena, zbog nečega, nečije kao dijete, pa treba dati neku bolju ocjenu, to se još nije desilo ovdje. Znači, dijete ima svoje ocjene i ja u svog kolegu nikad ne diram. Stojim iza toga.

PrijedorDanas: Od vaših kolega čula sam nešto što mi i dalje zvuči nevjerovatno – da imate interni dogovor da prilikom konkursa za prijem radnika svi na dobiju istu ocjenu za intervju, da taj subjektivni kriterijum ne bi imao uticaja na objektivne i mjerljive kriterijume. Je li to istina?

Dražena Mršić: Jeste, to odgovorno tvrdim. Bio je drugi pravilnik na snazi i ja sam, kao stručni saradnik, najčešće bila u svim mogućim komisijama i ta jedna tročlana komisija mogla je da pokriva sve konkurse. Čovjek koji je završio fakultet, dobio diplomu, došao tu gdje jeste, zna se predstaviti, reći kako se zove, odakle dolazi, zašto je to studirao, šta zna o našoj školi, šta on planira da radi ovdje. Smatram da tu nema nekog odstupanja. Po meni je i to testiranje kandidata suvišno. Čovjek donosi s fakulteta ono što je stekao diplomom, svoje ocjene, svoje iskustvo u radu, godine radnog staža i godine s biroa i po meni je to sasvim dovoljno. U redu je obaviti intervju da upoznate kandidate, da znate s kim imate posla, jer ipak taj neko treba doći i raditi ovdje sa djecom, ali mislim da su te dvije stavke potpuno suvišne u bodovanju. I nismo imali žalbe konkurse, nismo imali pritiske, mene niko nikad nije zovnuo i rekao da nekog moramo primiti. Odgovorno to tvrdim. Jer nama je ovdje najbitniji interes škole. I da ne rasturimo ovo što imamo – jedan sjajan kolektiv i jedan dobar duh i ovdje se stvarno može jako dobro i jako mnogo napredovati. I sad kad vi ubacite tu neku najslabiju kariku, narušite onda čitavu ovdje ravnotežu koja se godinama gradila. Jer ovi ljudi funkcionišu, ko god im bio nadređen. Ovdje se radi, ovdje se normalno funkcioniše i to je to.

PrijedorDanas: Pitam vas to jer ima primjera očitih zloupotrebe intervjua, pa i smiješnih. U jednoj vaspitno-obrazovnoj ustanovi kandidatkinja sa najvećim brojem bodova na mjerljivim pokazateljima dobije jedinicu na intervjuu, jer bi čak i dvojka eliminisala protivkandidate koji za intervju dobiju peticu. Ta s najvišim prosjekom sa fakulteta izgleda da nije znala reći ni dobar dan. U kratkom roku institucija raspisuje drugi konkurs, ova jediničarka dobije sad četiri. Ako se dobro sjećam, čak i pred istom komisijom. Onda je bilo komentara da mora da je išla logopedu u međuvremenu, pa naučila pričati.

Dražena Mršić: Vrijeđamo nečiju inteligenciju. Vrijeđamo nešto što je čovjek sticao godinama. I nije fer.

PrijedorDanas: Šta je išlo prvo, politički život ili imenovanje za direktora?

Dražena Mršić: Ja sam član SNSD-a od 2005. Kada sam počela studirati, moja kuma i ja smo se učlanile u SNSD. Ovdje sam počela raditi 2010. Tada su bili raspisivani konkursi za psihologe po uredbi Vlade da u svim školama moraju biti zaposleni psiholozi, tako da smo dobili posao svi koji smo u tom trenutku završili studije.

PrijedorDanas: Hoćete da kažete da u vašem slučaju članstvo u političkoj stranci i zaposlenje nemaju veze jedno s drugim?

Dražena Mršić: Da, zato što je bila potreba za psiholozima. Za 12 godina promijenila sam četiri direktora. Kao školski psiholog bila sam negdje produžena ruka direktora i obavljala sam razne poslove. Kažem da samo još nisam džoger i četku za WC šolju uzela, sve ostalo sam valjda radila, što je meni i drago jer me je to gradilo i sad ne postoje ništa u ovoj školi, nijedan dokument koji ja nisam vidjela i za koji ja sad ne mogu reći ovo nije dobro urađeno, ovo je dobro urađeno. Prije tri godine, kada je mjesto direktora upražnjeno, i kolege su prepoznali da bih ja mogla da obavljam tu funkciju. To je meni prvo bilo onako, kud ću ja u to, gdje ću ja u to, to je meni previše. Međutim, to je stvarno išlo i iz zbornice i sa svih strana. Imala sam neko brijeme za razmišljanje, konsultovala se sa najbližim članovima porodice i pristala.

PrijedorDanas: Lokalni izbori 2024. su prvi na kojima učestvujete i kao kandidatkinja?

Dražena Mršić: Ja sam negdje, ne priželjkivala, ali sigurno očekivala da ću biti na listi. Nisam se iznenadila. Nisam uticala na redoslijed.

PrijedorDanas: Za razliku od prosvjete, gdje dominira žena, politika je polje gdje je utisak da se muškarci ponašaju kao da su oni ženama dozvolili, ustupili, dali svoj prostor, prostor koji ženama ne pripada.

Dražena Mršić: Žena je u politici manje nego muškaraca vjerovatno iz razloga što su na njima tri stuba kuće i ne žele da im zbog bavljenja politikom ispašta ono što je njima važno. Muškarci nisu ustupili prostor ženama, muškarci su i osvijestili da oni ne mogu to sami da rade. Ne mogu muškarci da vode žene, ni u politici, ni nikako. Žene su daleko iznad njih, to je činjenica. Mislim, vi to sada cenzurišite, kako god, ali razgovarajmo koliko žene mogu da obavljaju istovremeno aktivnosti, koliko frontova žene mogu da zastupe istovremeno i da sve bude zastupljeno, da bude urađeno onako kako treba? Znači, žene su mnogo bolji organizatori od muškaraca. Tako da prosto ne treba ženama ustupljen prostor, ženama treba partnerstvo. Pa, skupa smo svi u tome, pa dajte da izvučemo maksimum sada od svakog. Ne bih ja rekla da su u Prijedoru žene nešto ugrožene u tom nekom smislu, da neko vrši pritisak.

PrijedorDanas: Zbog izmjena izbornog zakonodavstva, povećan je broj žena u lokalnim skupštinama na prošlogodišnjim izborima. Postoje i svjedočenja o pritiscima na izabrane odbornice da vrate mandate da bi ta mjesta bila dodijeljena muškarcima koji su ostali ispod crte, a imali su više glasova od tih žena. Vi ste u takvoj poziciji na listi SNSD-a. Je li bilo takvih komentara?

Dražena Mršić: Ne. Meni u lice niko to nije rekao niti mi je traženo da vratim mandat. Jesam načula, glasina je bilo, ali apsolutno ne, meni se u oči niko nije obratio, niti mi je neko rekao da ja svoj mandat prepustim nekome. Ja uopšte ne znam ni ko je iza mene, vjerujte mi. Ja ne znam uopšte zašto bih ja očekivala veći broj glasova od toga koji sam dobila.

PrijedorDanas: Vi govorite o broju svojih glasova, a ja vas pitam o ljudima iz stranke kojima to smeta. I prije sam vas to jednom pitala, a sada možemo ponoviti. Rekli ste tada da je taj sve i jedan glas vaš glas.

Dražena Mršić: Moj glas. Moj lični glas.

PrijedorDanas: Što kažu političari, „na kutiji“. Niste „imali“ nikoga na kutiji?

Dražena Mršić: Ne, apsolutno. A ja sam vam i tada odgovorila: da jesam, ne bih imala 250. Tako da stojim iza toga. Znači, nikog nisam imala „na kutiji“, niko nije dobio instrukciju da ja moram biti nešto zaokruženo i slično. To su ljudi koji su bili upoznati da sam ja na listi i koji su svojom voljom glasali za mene. I za mene je tih 250 glasova potpuno jedna realna stavka. Govorim iskreno, a vi vodite računa da mi ovaj intervju ne odsiječa glavu /smijeh/. Ja nisam neko ko će glasove skupljati, ne znam, pod šatorom. Ja se ne bavim time. Što se predizborne kampanje, ko je znao da sam na listi, znao je, a da nešto pozivala posebno, molila, kumila, nisam. Nisam ni očekivala da ću ući u Skupštinu.

PrijedorDanas: Može li se danas biti u politici, a sačuvati integritet, i ljudski i profesionalni?

Dražena Mršić: Treba vrlo jasne granice u svemu imati čovjek, pa i u ovom. Znači, tu sam gdje sam dok god smatram da ja ispunjavam svoje dužnosti. Ne daje mi političko postavljenje slobodu da ja uništim ovu školu. Ne daje mi slobodu da ja ne dolazim na posao. Ne daje mi slobodu da ja se bahato ponašam prema ljudima. Ne mogu se ponašati kao da je ovo moje i kao da iza mene ne postoji niko. Pitanje je dana kad će moj mandat isteći i hoću li ga produžiti, ali ja imam svoje radno mjesto i moje radno mjesto mene apsolutno ispunjava i ja znam da ću se sutra vratiti tamo. I ne zavisi mi od politike. To je moje radno mjesto. Imam izuzetnu saradnju sa gradonačelnikom /Slobodanom Javorom/, sa Gradskom upravom, sa članovima Gradskog odbora SNSD-a. Ja zaista nemam apsolutno s njima problema u komunikaciji. Mogu ih pozvati. Ako mi treba neka pomoć, a oni su na poziciji da to mogu da urade, vrlo rado će pomoći, u smislu unapređenja kvaliteta rada u školi.

PrijedorDanas: Sredinom septembra radila sam vijest o slučaju OŠ „Dositej Obradović“ čija grupa radnika je direktoricu prijavila ombudsmenu zbog, kako su naveli, mobinga i uznemiravanja. Vijest klasična: zadokumentovana prijava petero potpisanih radnika, izjava prijavljene direktorice, potvrda ombudsmana o zaprimljenoj prijavi. Moj posao je pratiti dalje taj slučaj na način da čekam odluke ombudsmena. Ali ono što se dešava, a to u svom dugom novinarskom stažu nisam iskusila, jeste da, od prvog dana, pa gotovo svakodnevno, dobijam informacije, direktno i preko posrednika, telefonom, online aplikacijama i društvenim mrežama, mejlom, uživo i čvrstom poštom čak, od radnika vaspitno-obrazovnih ustanova /a i nekih drugih institucija/, koje poznajem i koje ne poznajem. Da dodam da nije bilo prijava iz srednjih škola. Prijavljuju svoja loša iskustva, a neki među njima prijavljuju uporedo i promjene u ponašanju rukovodilaca, nabolje. Kako biste to komentarisali?

Dražena Mršić: Nisam radnik te škole, nisam saradnik te škole. Neobično je da su se ljudi potpisali za
to što su rekli. Obično su te prijave anonimne kad su usmjerene na mobing. Nemam potrebe komentarisati drugu školu. Ne znam šta se dešava u nečija četiri zida. Sigurno da ima nekog nezadovoljstva i sa jedne i sa druge strane dok je došlo do ovoga. Sigurno da neki razlog postoji, a onda postoje institucije koje će se time baviti, ombudsmani, inspekcija rada i prosvjetna inspekcija, tako da ustanoviće sigurno zbog čega je to tako. /Izvinjavam se. Halo? Dobro jutro. E, ćao, ćao, kako si? Ne, imam neki sastanak, pa ne ulazim uopšte. Kaži. 12 i 15? Može. Dva vjenčanja? Dobro, može. Ne trebaš, dolazim u 12. Važi, ‘ajde, ćao, ćao./

PrijedorDanas: Je li radite vjenčanja?

Dražena Mršić: Radim. Ja kažem, to je sevap slati ove muške, manje im treba da se pripreme, oni ne
moraju na frizuru, obuku uvijek isto odijelo, sjedne u auto i ode. /smijeh/ Šalim se, meni je to prelijepo nešto. Pre-lije-po! Ali mene više kače ove, znate, bez naknada /smijeh/. Nije ni to problem. Simpatično je. Ne traje to dugo. Nekih 15-ak minuta sve skupa, ovdje u Gradskoj upravi. Prvo vjenčanje mi je nešto ostalo posebno u sjećanju, jer se pojavljaju moji učenici. Mlada je moja učenica, kuma je moja učenica. Ili, evo, sad sam u Gradskoj upravi bila, pretprošli vikend, vjenčali smo kćerku moje školske kojoj sam ja bila na babinama. /smijeh/ To dijete sad ima 22 godine i udala se.

PrijedorDanas: Ovdje iza škole je gradilište. Firmi „MNL Nekretnine“, zainteresovanoj da gradi biblioteku, grad je prodao svoje zemljište, iz trećeg pokušaja. U februaru i aprilu prošle godine gradonačelnik Javor je na dan sjednica povlačio tu tačku s dnevnog reda, a u junu 2024. ju je Skupština usvojila bez diskusije, iako su iz Narodne bibliotke „Ćirilo i Metodije“ Prijedor u više navrata stizala upozorenja da to rješenje ne zadovoljava kriterijum propisane pravilnicima niti standarde matične ustanove. U obrazloženju skupštinske odluke navodi se da je planskom dokumentacijom ovdje predviđenja izgradnja školskog objekta spratnosti prizemlje plus jedan sprat i da su u februaru 2024. izdati lokacijski uslovi za izgradnju objekta kulture – biblioteke spratnosti podrum, prizemlje plus jedan sprat. Novimenovano rukovodstvo biblioteke o tome ima informacije iz medija, a nema zvanične informacije ni iz Gradske uprave ni iz resornog ministarstva.

Dražena Mršić: U momentu kada je to bilo na Skupštini, ja tad nisam bila odbornik. Ja sam se konsultovala prvo sa gradonačelnikom, a nakon toga i sa Odjeljenjem za prostorno uređenje. Otišla sam kod njih s ciljem da vidim da li je išta vezano za našu školu ugroženo izgradnjom ove zgrade. Sve su nacrte izvadili, pokazali mi, znači, apsolutno nije preblizu zgrade, jer je nama ovdje protivpožarni izlaz, na tim vratima. Znači, može se evakuisati, ja sam tačno dala podatak o broju učenika u smjeni, o broju zaposlenih. Ta zgrada ne ide ni u visinu, neće nama zakloniti sad kompletnu svjetlost. Što se tiče saradnje sa izvođačem radova, apsolutno čovjek ne radi ništa što bi ugrozilo bilo koga ovdje, od djece i zaposlenih. Stavio je tu zaštitnu ogradu, znači, niko ne ide na tu stranu, od djece niko ne izlazi na tu stranu, izlaze na glavni ulaz, imamo i ovdje još jedan taj ekonomski ulaz. Što se tiče neke saradnje, ne smetaju. Meni je lično drago da biblioteka dobije svoje mjesto.

PrijedorDanas: Jesmo li sve prešle?

Dražena Mršić: Evo, još ću reći, u čemu posebno uživam i što me relaksira u svemu, to je bavljanje psihoterapijom. To je negdje bila moja želja, mislim, mnogo je koštalo, mnogo je vremena iziskivalo, ja sam ovdje dolazila subotom po čitav dan, od deset do pet, online predavanja bila, djeca bila malena. To je obrazovanje od četiri godine, nije kurs, nego novi fakultet, i onda sam prva na našoj godini to završila, prva od nas stotinu i nešto. Kupila sam lokal iza Doma zdravlja, na kredit, registrovala djelatnost. Meni to puni baterije, ja uživam u tom radu s klijentima. I imam ih, hvala Bogu, ljudi se javljaju, i muškarci i žene, radim i online i uživo, sa svim uzrastima. Radim onoliko koliko mogu, meni sad finansijska dobit od toga uopšte nije bitna, nego mi je bitno da ne izgubim vezu sa svojom strukom i da se nastavim profesionalno ostvarivati. Imam ljude iz Prijedora, iz regije i iz inostranstva, uglavnom po preporuci. Tamo je moj kutak i to je nešto što mene ispunjava mimo svih ovih obaveza. Ja sam izabrala KBT jer izuzetno cijenim tog svog profesora s fakulteta. I postavka te terapije se meni čini kao naš što radi posao, to je valjda najbitnije. Eto, ne mogu završiti ovaj intervju da to ne kažem. Vrlo važan dio mene.

Razgovarala i fotografisala: Katarina Panić – www.prijedordanas.com

Članak je nastao u projektu „Žene u politici, na javnim funkcijama i u društvenom životu“ koji je portal PrijedorDanas kandidovao na javni konkurs Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2025. godinu.

Lela Stevandić, roditelj s misijom

Milica Vučenović: Polet, spremnost i želja za rad mogu nadoknaditi nedostatak iskustva