/Milijana Rubin 1. marta ove godine navršila je 20 godina rada u struci medicinske sestre, svih 20 u Domu zdravlja Prijedor. Prva je diplomirana sestra u Prijedoru. Predavala je zdravstvenu njegu u Srednjoškolskom centru Prijedor, stručni je saradnik u Visokoj medicinskoj školi Prijedor, stručni je saradnik za pisanje planova promocije zdravlja u Fondaciji Fami i posljednjih šest godina je nadzorna sestra Službe porodične medicine. Razgovor je u povodu 12. maja, Međunarodnog dana sestrinstva./
Nisam ništa dobila preko noći. Nisam postala nadzorna sestra preko noći, nisam postala predavač dok nisam prošla različita radna mjesta, terenske ambulante, pedijatriju. Već sam imala Dimitrija kad sam odradila posljednju smjenu u hitnoj pomoći. Tu su sekunde u pitanju, urgencija, ljudski život. Zato ne bih ni da ovaj intervju bude o sestrama u porodičnoj, nego o svim mojim kolegama. Prošla sam prelazak na porodičnu medicinu kada je to bio pilot projekat. Na mene je pacijent bacio karton. Hoće svog dotadašnjeg doktora. Ne možeš mu objasniti. Nije bilo lako, svašta smo stvarno pregrmili, a nikad nismo pričali o tome. Nismo ni imali priliku. Sad imamo.
Poslije hitne, najteža je patronaža. Tu moraju raditi edukovane, zrele sestre, svjesne težine ljekarskog poziva. Kad u svojoj kući imate dijete s virusnom infekcijom, izbaci vam porodicu iz ravnoteže uobičajenih dnevnih aktivnosti. A zamislite nepokretnog pacijenta ili hroničnog bolesnika 24 sata koji traži kontinuiranu brigu. Tu zaista moraju raditi sestre koje znaju na koji način pristupiti ne samo pacijentu već i porodici. Pored kvalitetne zdravstvene njege, olakšavanja tegoba i sprečavanja komplikacija, patronažna sestra mora znati pružiti podršku i porodici. Ja sam hiljadu puta bila u toj situaciji. Čim uđeš u kuću, ti vidiš da tu ima i nervoze i nepetosti. Gledaš kada će i po tebi. Treba vremena, odvoji se to, odradimo prvi put možda samo taj terapijski dio, ali dogovaramo s članovima porodice kada oni mogu biti kući sljedeći put prilikom našeg dolaska. Da im objasnimo kako će sve olakšati, da prenesemo taj dio sestrinskog znanja i na pacijente i na članove porodice. Naš Dom zdravlja ima veliki broj patronažnih usluga i trudimo se biti na terenu gdje je potrebno.
/Nekad i sad?/ Volim uvijek pričati o toj razlici. Prije 20 godina sestra popuni recept, da injekciju, uključi infuziju, pošalje u apoteku ili uputi u bolnicu. Sad ne. Sad vas pacijent pita šta da radi, gdje da se obrati. Hoće sve da čuju, da vide, da učestvuju, da isprate, zanimaju se, dolaze na predavanja. Sve je to lijepo, ali, kažem, to je ogroman teret u kojem se mi moramo znati snaći, znati zaštititi sebe, svog ljekara i, na prvom mjestu, pacijenta.
Pacijent osjeća vezanost sa sestrom za pultom u svom timu porodične medicine. To je takođe velika razlika nekad i sad. I očekuje od nje informacije. Ona savjetuje terapiju probiotsku uz antibiotsku, vremensku razliku između terapija, higijensko-dijetetski režim, ishranu, preventivne preglede, radi antropometrijska mjerenja pacijenta. Pored primarne, sekundarne i tercijarne, tu su i primordijalna i kvartarna prevencija. Slušate o inicijativama zabrane pušenja, a ni ne znate da je to primordijalna prevencija. O kvartarnoj ste čuli kroz upozorenja da se smanji upotreba antibiotika i zaštiti pacijent od pretjeranih terapija i nepotrebnih intervencija. Mnogo je stvari gdje sestra može samostalno pružiti pacijentu sve ono čime ne treba da opterećuje doktora. Sestre mogu toliko toga preuzeti na sebe, ne samo zbog migracije ljekarskog kadra, nego zato što su i obrazovane i što se dalje grade kroz praksu, iskustvo i obuke.
/Formalno obrazovanje?/ Daje dovoljno za početak. Neformalno nam je svima omogućeno, a do nas je koliko koristimo. Kao i u svakoj djelatnosti. Kontinuirana je edukacija iz raznih oblasti da bismo pratili trendove i mogli odgovoriti na potrebe. Vi kad imate požar, morate znati kako evakuisati pacijenta.
Naš Dom zdravlja je ne samo jedan od prvih koji je krenuo u Projekat jačanja sestrinstva u BiH koji vodi Fondacija Fami u saradnji s ministarstvima zdravlja Republike Srpske i FBiH od 2012. godine. Ustanova je maksimalno iskoristila tu priliku i sve što nam je pruženo. Onaj materijalni dio ponegdje bismo možda mogli i sami obezbijediti, ali transfer znanja je ono najvažnije što smo dobili. Ja sam jedna od sestara kojima je mentor bio jedan čuveni stručnjak iz Ženeve koji je u to vrijeme sam dozirao morfijum onkološkim pacijentima tako da mogu samostalno da rade, da voze automobil, da obavlju sve dnevne aktivnosti, da funkcionišu i na morfijumu. Rečenica koju ja zaista volim jeste da sestra drugačije radi prije i poslije ovog projekta. To je istina. Ja sam prošla projekat i kao učesnica i naučila sam koliko toga mogu samostalno da radim, shvatila koje su mi granice i koliko mogu da poštedim svog ljekara.
Kroz taj projekat imala sam priliku posjetiti puno domova zdravlja, i u Republici Srpskoj i u Federaciji. Mogu reći da u Domu zdravlja Prijedor mi, sestre, imamo ogromnu podršku ljekara da svoj dio posla iznesemo. Sestra ljekaru u porodičnoj pripremi sve i ljekar je zahvalan za to sestri. Imamo i ogromnu podršku uprave. Da li je to došlo vrijeme sestrinske profesije, ali prepoznali su ogroman potencijal u sestrinstvu. Dobijemo sve što tražimo za sestre, a da možemo obrazložiti da je neophodno za rad i za samostalnost sestrinske profesije. Pa, evo, i dozvola za ovaj intervju da jedna sestra priča i promoviše profesiju. Katarina, ja nisam glavna sestra. Ja nisam ni ljekar. Ja sam samo medicinska sestra koja radi jedan dio u porodičnoj medicini. To je kap u moru.
/Izazovi?/ Svima su nam isti. Uvijek se suočavamo s nedostatkom materijalnih sredstava što onemogućava liječenje na način koji je optimalan. Vi znate koliko su kvalitetni suplementi skupi. Treba se dovijati. Davno sam spoznala tu moć da pomognete pacijentu kao sestra kroz dobar savjet, ali prilagođavajući se onom što on može. Dan-danas se sjećam, tek počela raditi, kako doktorica savjetuje prelazak na mediteransku ishranu, a pacijentkinja kaže da ima pun špajz svinjske masti. Potrebna je fleksibilnost za prilagoditi se tome što pacijent ima. Izazov je i manjak radne snage kako bi se sestre adekvatno mogle posvetiti tom savjetodavnom dijelu rada s pacijentima. Dalje, administrativni dio koji takođe opterećuje. Ali, jednostavno, radi se o ljudskom životu i morate biti ne znam koliko hladni da ne poželite da naučite nešto novo. Ja imam stvarno fantastične sestre, imam tu sreću da hoće da uče. Ja možda i ne bih toliko, ali me i one pritišću. I to je tako dobar jedan krug. Eto, kažem opet, imam i tu slobodu i od direktora i od glavne sestre da mogu da se raširim.
/Plate?/ Zdravstvo je jedan od stubova društva, u zdravstvu nikad nije bilo luskuza i ljudima je najvažnije da su plate redovne. Najavljeno povećanje nije dovoljno i to je moje lično mišljenje. Član sam sindikata i imam puno povjerenje u sindikat.
/Najviše rukovodne dužnosti u zdravstvu?/ Ne mislim da tu nema mjesta nikom drugom osim ljekarima. Zaista ne mislim. I sestrama su Ministarstvo i Fondacije kroz edukacije dali krila. A na nama je sad kako ćemo se mi snaći u tome, šta ko želi, čije su kakve ambicije. Nije to nužno vezano ni za veću platu direktora nego možda možete pružiti bolju uslugu. Možda poznajete toliko dobro kao sestra materiju, možda ste vidjeli na terenu šta je slaba tačka zdravstvene zaštite. Kažem, opet, ja imam tu sreću da naš direktor se bavi onim što zna, a pita nas za dio u kojom nije radio. I imamo njegovo ogromno povjerenje. A povjerenje obavezuje. Ja sam i za ovaj intervju tražila dozvolu.
/Sestre u politici?/ Rekla sam svoje mišljene i apsolutno ga ne krijem. Kao i sve druge profesije što imaju svoje mjesto u politici, zašto se ne bi čuo i glas sestara koje su spremne na tu vrstu angažmana. Stalna je diskusija o ljekarima u politici. Ljekari su najobrazovaniji i mislim da su iz tog razloga poželjni strankama. Ali, nevezano za ljekare, politika kreiara budžete i zato treba svaka profesija biti zastupljena. Ne može niko bolje od sestara kreirati sestrinski budžet, a i uopšte u svim odlukama za zdravstvo mislim da treba da učestvuju i ljekari i sestre. Samo tako možemo aktivno učestvovati u kreiranju zdravstvenog sistema – oblasti koju najbolje poznajemo. Zdravstvo u velikoj mjeri zavisi od političkih odluka, budžeta i strateškog planiranja, pa je važno da se glas sestara jasno čuje.
U oktobru je Prijedor bio domaćin stručnog skupa kojeg je Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite akreditovalo kao međunarodni simpozijum i, pored članstva u organizacionom odboru, bila sam i jedan od predavača na prvoj sestrinskoj sesiji, a koju planiramo ove godine dodatno proširiti. Zahvalna sam direktoru Doma zdravlja Milošu Marjanoviću i doktoru Goranu Račetoviću na prilici da učestvujem u kreiranju sestrinskog dijela.
Ponosna sam što sam oduvijek glasna u promociji sestrinske profesije. Uvijek sam nastojala da sestrinstvo bude zastupljeno na svim stručnim i društvenim događajima. Naš glas mora biti prisutan. Često kroz šalu kažem da, gdje god se organizovalo neko dešavanje, nalazila sam način da bar jedna sestra bude pozvana.
/Ljubaznost ne košta, čest je prigovor u zdravstvu./ Mislila sam da je priča o komunikaciji precijenjena. Tek kad sam došla na rukovodeću dužnost, uvidjela samo koliko imamo nesuglasica zbog neadekvatne komunikacije i koliko se na njoj ima raditi. Pacijenti često imaju razumijevanja, čak i za stručne propuste, ako su doživjeli ljubaznost i poštovanje. Najteže se oprašta loša komunikacija. Sestre su jedna velika snaga, a mogu biti još jače, samo ako se ujedine i podrže i podstaknu jedna drugu na obrazovanje, na napredak. Jer ipak smo mi u zdravstvu procentualno najbrojnije i nismo ni svjesne snage koju posjedujemo.
Razgovarala Katarina Panić – www.prijedordanas.com
*Premium sadržaje lokalnog informativnog portala PrijedorDanas podrži donacijom na račun Udruženja za unapređenje medijskih sloboda Prijedor Danas kod NLB banke: 5621508214760476.
