Bivši zatvorenik logora Omarska i Manjača ispričao je u Sudu BiH kako je bio primoran da gleda zlostavljanja Prijedorčana, od kojih su neki ubijeni, a tijela im bačena na drva.
Zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH S-8 kazao je da je u maju 1992. godine iz mjesta Gornja Puharska (opština Prijedor) odveden s nekoliko Bošnjaka i Hrvata u logor Omarska.
“Omarska je već bila puna ljudi iz Kozarca, Hambarina, Zecova, tih sela s brda. Kad su nam uzeli podatke, nas iz Puharske su smjestili na pistu ispred crvene zgrade. Stalno su pristizali novi zatvorenici. Neke su smještali u zloglasnu ‘bijelu kuću’”, izjavio je S-8.
Prema njegovim riječima, u Omarskoj ostaje do dolaska međunarodne televizije, koja ih je snimala, i onda su ukrcani u autobuse.
“Na vratima autobusa je bio Crnogorac (…) Bilo je ljeto, zatvorili su vrata, upalili grijanje. Nije bilo vode. (…) Svi smo stigli na Manjaču u neka doba noći”, ispričao je svjedok, dodavši da ih tu nisu htjeli primiti prije jutra.
On je naveo da ga je potom Crnogorac prozvao da izađe iz autobusa kako bi gledao zlostavljanje zatvorenika Dede Crnalića i Nezira Kraka, koji su nakon premlaćivanja umrli. “Jedan je čučnuo, i vidim pokret ruke. Dedo leži i vidim trzaj noge. Da li ga je zaklao, šta li, Dedo se umirio”, prisjetio se S-8 i rekao da su njegovo tijelo odnijeli na neku hrpu drva.
Ista grupa od pet do sedam vojnika, kako je kazao svjedok, pretukla je Kraka dok nije zašutio i onda su ga odnijeli na isto mjesto gdje i Crnalića.
“Onda su zapalili cigarete i otresali pepeo preko njihovih tijela”, rekao je svjedok.
S-8 je naveo da je na isti način izveden i prijedorski novinar Muharem Nezirović i pretučen po cijelom tijelu, ali je ostao živ zahvaljujući osobi koja se pojavila i prekinula zlostavljanje. Ujutro je svjedok, kako je napomenuo, čuo za ubistva još dvojice muškaraca.
“U Manjači sam pretučen tako da sam bio nepokretan. (…) Potom su nas odvezli za Trnopolje u stacionar, nakon čega sam pušten kući i izišao sam s porodicom konvojem za Njemačku”, kazao je on, dodavši da je, sve vrijeme dok je bio zatvoren, njegova porodica živjela u Puharskoj.
Odgovarajući na pitanja Odbrana, svjedok je rekao da nije vidio aktivne policajce iz Prijedora prilikom transporta na Manjaču.
On je svjedočio na suđenju bivšim prijedorskim policajcima Darku Mrđi, Zoranu Babiću, Radenku Marinoviću i Milanu Gavriloviću koji su optuženi da su učestvovali u progonu bošnjačkog stnovništva u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske.
Na teret su im, po šest tačaka optužnice, stavljena ubistva, prisilni nestanci i nečovječno postupanje 1992. godine.
Na ovom ročištu nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju optuženog Zorana Babića iznijela je na poziv Suda BiH vještakinja medicinske struke Radojka Golijan. Ona je kazala da je pregledala medicinsku dokumentaciju optuženog i izvršila lični pregled u pritvorskoj ambulanti u Foči.
Vještakinja je zaključila da je sposoban dolaziti na suđenje, ali da mu je potrebna pomoć drugog lica jer samostalno ne može obavljati higijenu. Zbog toga što nosi pelene i kateter, potrebno je praviti pauze, rekla je Golijan. Preporučila je da se suđenja održavaju u razmaku od osam do deset dana.
Babić je osuđen za zločin na Korićanskim stijenama te ubistva u prijedorskom selu Čarakovo, a Sud BiH mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 35 godina.
Suđenje se nastavlja 18. novembra.
BIRN