Mlada Prijedorčanka Nina Fuštar najmlađa je dirigentkinja Operskog studija Narodnog pozorišta u Beogradu.
Muzikom se bavi od malih nogu, a kao izuzetan đak završava muzičku osnovnu i srednju školu, Akademiju umjetnosti u Sarajevu, a potom upisuje master studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu.
O svom dosadašnjem putu, ljubavi prema muzici i planovima za budućnost govorila je za “Nezavisne novine”.
NN: Vi ste najmlađa dirigentkinja u Operskom studiju Narodnog pozorišta u Beogradu. Kakav je bio Vaš put do ove profesije?
FUŠTAR: Put koji sam prošla dosad opisala bih kao lijep, uzbudljiv, ponekad napet i stresan, ali uvijek me činio radosnom. U muzički svijet, amaterski naravno, ušla sam još u vrtićkim danima. Prvi oblik mog muzičkog izraza bilo je pjevanje u horu. To je ljubav koja još uvijek traje, iako sad volim i da zamijenim stranu – od pjevačke, na dirigentsku. Osnovno i srednje obrazovanje sam stekla u svom rodnom gradu Prijedoru, a fakultet započela u Sarajevu, a završila u Beogradu u klasi maestra Bojana Suđića. Trenutno sam član Operskog studija Narodnog pozorišta u Beogradu, kao najmlađa dirigentica. Osim toga, tamo sufliram u operi, dirigujem binsku muziku, radim sa pjevačima, korepetiram – trudim se da se razvijam i učim svaki dan.
NN: Vrlo mladi ste se upoznali sa klavirom i umjetničkom muzikom, ko je zaslužan za to?
FUŠTAR: Ne bih mogla tek tako da imenujem jednog krivca za to. Iako se u mojoj porodici niko ne bavi muzikom profesionalno, svi su veliki obožavaoci muzike, tako da sam ja od malih nogu slušala i otkrivala najrazličitije žanrove. Ipak, vjerujem da to spoljašnje samo po sebi nije dovoljno. Muziku sam oduvijek osjećala dijelom svoje ličnosti.
NN: Kad ste odlučili da želite da se zaputite u smjeru dirigovanja i šta je prevagnulo u tome?
FUŠTAR: Ljudi. Ja sam u srednjoj školi u Prijedoru paralelno završila klavirski i teoretski odsjek. Voljela sam klavir i zaista sam uživala u svim satima koje sam provodila sama vježbajući, ali više od toga sam voljela kada sam okružena ljudima, kada zajedno radimo i stvaramo muziku. To me ispunjava. A dobro se sjećam trenutka kada sam se zaista ozbiljno zainteresovala za dirigovanje – tik prije srednje škole. Teoretski odsjek sam upisala samo zato što tamo postoji predmet dirigovanje, što na klavirskom nije slučaj. Kasnije je tokom srednje škole interesovanje postalo ozbiljnije, osnovala sam vokalnu grupu i sasvim je bilo jasno kojim putem želim da idem. Osim toga, veliku ulogu u mom muzičkom stasavanju imaju horovi. Pjevala sam u različitim horovima u Prijedoru, Sarajevu i Beogradu, ali uvijek najjači utisak na mene ostavlja moj hor “Vila” iz Prijedora. Tu sam upoznala svu magiju zajedničkog muziciranja.
NN: Koji su najveći izazovi sa kojima se susrećete u radu, kako kolege prihvataju “autoritet” dirigenta, budući da ste vrlo mladi?
FUŠTAR: Pretpostavljam da ću sa najvećim izazovima tek morati da se susretnem u budućnosti. Osim nekoliko, ne baš tako dobronamjernih komentara, poput “curice” ili “imaš baš milo lice”, nisam imala nekih značajnijih neprijatnih scena. Svjesna sam da muzička industrija i dalje mahom pripada muškarcima. I ja sama, kada zamišljam dirigenta, pred očima imam starijeg muškarca, nikako mladu djevojku. I to je u redu. Godine tradicije su iza nas, ali svijet se mijenja, a i mi sa njim. Znanje i umijeće su ipak ono čime čovjek treba da se vodi, a ja se trudim da na sve svoje probe dolazim dobro pripremljena. Opuštena sam, volim da radim u prijatnoj atmosferi i ostavljam sebi prostor za grešku, ne opterećuje me to – čovjek se uči dok je živ.
NN: Rodom ste iz Prijedora, ali ste sticajem okolnosti u Beogradu. Šta je našoj sredini potrebno kako bismo zadržali mlade i obrazovane umjetnike? Često po medijima čitamo da je Banjaluka zrela za operu, kakav je Vaš stav o tom pitanju?
FUŠTAR: Divno je biti umjetnik, ali prihodi od umjetnosti nisu visoki, naročito u našoj sredini, a mlad čovjek treba od nečega da živi. Poznajem mnogo talentovanih mladih umjetnika, neki od njih su mi i prijatelji, koji su napustili našu zemlju. Naprosto naše društvo odbija da shvati koliko je kultura važna. Prije svega mislim da treba da se radi na tome. Moramo da odnjegujemo novu generaciju publike. Umjetnost mora da bude vidljivija i prisutna u svakodnevnom životu. Kultura treba i mora da bude dostupna svima, a ne samo ljudima u velikim ili glavnim gradovima. To je jedan od glavnih problema na kojem mislim da bi trebalo da se radi, decentralizacija i popularizacija kulture trebala bi biti zadatak novih generacija umjetnika. Trenutno se moj život većinski odvija van Republike Srpske, ali trudim se da pratim umjetničku scenu i tamo i zaista smatram da je institucija opere i više nego potrebna. Opera se najčešće bavi univerzalnim, životnim temama i baš to je čini pristupačnom svima. Voljela bih da naša publika dobije priliku da osjeti čari koje opera sa sobom nosi.
NN: Nedavno ste završili master studije, koliko je profesionalno obrazovanje tražilo odricanja?
FUŠTAR: Jeste, nedavno sam završila master studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi maestra Bojana Suđića. Kada započnete da se bavite umjetnošću i kada shvatite da je to vaš životni poziv, onda se u potpunosti morate posvetiti tome. Profesionalno bavljenje umjetničkom muzikom zahtijeva stalan rad i potpunu posvećenost. Uvijek može i mora bolje. U današnjem svijetu kiča i neukusa, u kom klasična muzika djeluje na marginama društva, to negdje postaje i borba za opstanak, kako muzičara, tako i same muzike. Ne mogu da kažem da mi je fakultet bio lak, ali svakako nije bio težak. Volim muziku i uvijek sam voljela da učim i saznajem nove stvari, a formalno obrazovanje mi je pružilo upravo to – priliku da saznam nešto novo svakog dana. Kada su odricanja u pitanju, nisam mogla uvijek da budem sa prijateljima koliko sam željela, jer sam morala da vježbam, morala sam pažljivije da biram sportove kojima ću se baviti jer sam se trudila da čuvam ruke od potencijalnih povreda, morala sam da brinem o zdravlju zbog koncerata, da čuvam glas i slično. Ipak, ne osjećam se kao da sam tokom dosadašnjeg života nešto propustila. Sada se trudim da budem u dobroj psihofizičkoj formi, ponekad moram da odbijem druženja, putovanja ili izlaske jer moram da vježbam ili imam neki koncert, probu i slično, živim odvojeno od porodice i svakodnevno moram da radim na sebi – ali to je već stil života.
NN: Šta Vas motiviše da radite i kako doživljavate stvaranje muzike?
FUŠTAR: Iako ima mnogo pravila, muzika za mene predstavlja jednu beskrajnu slobodu. Ja lično najviše uživam u procesu rada. Izvođenja pred publikom su samo kruna toga. Volim proces, rad na detaljima, promišljanja i sve što se dešava iza očiju javnosti. Raduju me mali uspjesi, volim osjećaj koji muzika stvara kod mene, vjerujem da svako ima svoj put i da granice ne postoje, prihvatam greške kao sastavni dio života, naročito u mladosti, i život posmatram kao dar i avanturu u kojoj svaki dan izgleda drugačije, donosi nešto novo i zanimljivo. Svaki dan iznova shvatam koliko zapravo ne znam i koliko je beskrajan prostor za napredak. To me inspiriše na stalan rad, na istraživanje sebe i okoline, promatranje, učenje i razvijanje. Voljela bih da me ljudi jednog dana pamte po znanju i po lijepim uspomenama na rad sa mnom.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost?
FUŠTAR: I predstojeću sezonu ću da provedem u Narodnom pozorištu u Beogradu. Koncert Operskog studija je planiran već za sredinu oktobra. Osim toga, nastavljam rad sa amaterskim horom “Odjek”, gdje sam dirigentica od prethodne sezone. U mojoj glavi je još mnogo planova i ideja za različite koncerte i saradnje, ali polako. Vrijeme je na mojoj strani, tako mi se čini.
Podrška porodice
NN: Kako su Vaši roditelji reagovali kada ste odlučili da će Vam muzika biti profesija?
FUŠTAR: Oni su od samog početka osluškivali i podržavali sve moje želje i ideje. Često u razgovoru sa ljudima spomenem koliko sam zapravo sretna i blagoslovena što su baš oni moji roditelji jer su, čak i onda kada nisu bili u potpunosti sigurni u put kojim sam ja krenula ili kada nisu najbolje razumjeli, uvijek bili beskrajna i beskompromisna podrška i vjetar u leđa. Osim njih, tu je i moja sestra Maja.
nezavisne.com