Aleksandra Ubiparipović (40) iz Prijedora veće jednu deceniju ručno izrađuje badnjake i prodaje ih na ulici uoči najradosnijeg hrišćanskog praznika Božića.

Svoje badnjake sa još 19 prodavaca izložila je na prodajnom štandu na Malom gradskom trgu. Aleksandra za Srpskainfo priča da je božićne dekoracije počela da izrađuje prije mjesec dana te da ih ima oko 100.

– To je taj broj koji se može i prodati i toliko i pravim, ponekad ih imam oko 130. Prvo uzmem drvenu podlogu, odnosno dasku od drveta i na nju stavlja čašu sa pšenicom koja se sije posebno. Ukrašavam badnjak i dodajem malo šišarki, mašnica, pokoji kesten, žir, slamu, vrećicu sa žitom. Za ovu godinu sam spremila i badnjake sa ogradom od grančica. Dodajem i špagice, stavljam ukrasni papir oko plastične čaše u kojoj je pšenica jer je ljepše – priča ona.

Dodaje da badnjaci, odnosno božićne dekoracije koštaju od pet do sedam KM, dok su grane badnjaka oko pet KM.

– Svako ima svoj način rada, svi to radimo drugačije, ali ja pokušavam da ih napravim tako da nijedna nije ista, jer mi se sviđa kada su različite dekoracije – kaže ona.

Navodi da u izradi badnjaka ima pomoć čitave porodice, odnosno supruga, sina i kćerke.

– Muž pripremi drvene podloge, djeca donose šta mi treba a ja slažem badnjak. Pošto živimo u gradu zajedno idemo na Kozaru po šišarke, kesten i žir – priča ona.

Navodi da je nakon 10 godina izrada badnjaka za nju rutina te da jedan, kada ima već spremne sve ukrase i potrebne dijelove, izradi za petnaestak minuta.

Priča da su ona i suprug ranije putovali u Banjaluku da prodaju badnjake, ali da poslednjih godina to rade samo u Prijedoru jer im je lakše. Na svom štandu nude i kalendare, svijeće, ikone, potkape i zastave. Aleksandra kaže da nakon Božićne prodaje, tokom ostalog dijela godine ona i suprug odlaze na vašere, zborove i sajmove gdje prodaju igračke.

– Ja sam hemijski tehničar, a muž mašinski tehničar, i nijedno nema posao, a imamo dvoje djece. Zato ne možemo sjediti. Oboje smo na Birou i nikad nisu zvali ni da čistimo, a kamoli nešto drugo da radimo. Nas dvoje zajedno putujemo i prodajemo, zarađujemo za porodicu. Ne mogu sjediti i čekati da mi pane sa neba ono što mi treba – ističe ona.
Dodaje da nakon Božićne prodaje badnjaka, za njih slijedi odmor u martu i aprilu.

– Onda od maja opet krenemo i prodajemo igračke po zborovima, sajmovima, vašarima. Nosimo i neke predmete koji svijetle na mjesta gdje se održavaju koncerti. Živ čovjek se mora snalaziti – ističe ona.

Navodi da prodaje i srca od tisovine, ali da joj je najdraža prodaja igračaka. Tako i sada na svom štandu ima figure magaraca, konja i jelena koji su ručno rađeni u Hercegovini.

– Više volim sa djecom da radim jer lakše je sa njima nego sa odraslima i to su mi najdraži kupci – priča ona uz osmjeh.

Aleksandra kaže da gotovo da nema mjesta i događaja u BiH na kojem ona i suprug nisu prodavali. Tvrdi da bi voljeli da mogu stalno da prodaju u Pijedoru, ali da ne mogu dobiti potrebne dozvole.

– Voljela bih da možemo da prodajemo na ulici u Prijedoru i da plaćamo paušalno obaveze za one dane i mjesece kada budemo na ulici, ali to nam nije dozvoljeno. Nikada ovdje ne možemo dobiti mjesto na dva, tri mjeseca jer nismo registrovani, ali ne možemo se ni registrovati kada ne radimo non stop – navodi ona.

Poručuje da ponekad razmišljaju i o odlasku i inostranstvo u potrazi za boljim životom. Zaključuje da joj je najveća nagrada dječiji osmjeh i sreća kada na njenom štandu dobiju igračku koju žele.

EuroBlic-srpskainfo.com