Malo prije tog 18. aprila 1992. godine, dobila sam enciklopediju o životinjama. Mama radila u bolnici, kupila preko sindikata. I molim da je ponesem, nova, ne znam jesam li je stigla pregledati. Ne može, ne nosi se ništa. Nosimo samo jedan kofer, nema mjesta, osim za osnovno.

Nemam problem reći da je tetak bio vojno lice, da smo iz Bihaća za Beograd otišle avionom. Znam, znam za te priče da su svi znali šta će biti. Mi smo išli da se sklonimo. Privremeno, dok to nešto traje, kratko će to, pa se vraćamo. Mi smo to zvali skloniti se. Ne ni seliti, ne ni otići, ne ni izbjeći. Skloniti se, pa ćemo se vratiti.

Sa Željave ide moja mama s nas tri. Ja sam osamdeset četvrto, starija sestra osamdeseto, mlađa devedeset prvo. Ujna ide s dvije kćerke, tetka, koja je sedamdesetdrugo godište, s jednom. Znači njih tri sa šestero djece. Tri su bebe. Sve su kćerke. Najstarijoj je 11 godina. U avionu i jedna žena koja je već jednom izbjegla. Iz Hrvatske. Tek je april 92. a ona bježi već drugi put.

Prvu noć spavamo u Beogradu. Deda, mamin otac, u Austriji je cijeli radni vijek. Ima prijatelja koji u selu Skupljen kod Šapca ima kuću. I mi sutradan idemo tamo. Selo kao iz bajke. Škola na nekom uzvišenju. Učitelj i učiteljica su muž i žena. Žive u kući u školskom dvorištu. Tu nastavljam prvi razred. Dolazim taj prvi dan, sjedam kraj djevojčice, na njenim knjigama vidim treći razred. I mislim se, joj, mame, gdje me ubaci. Kako odmiče dan, vidim da su to dva razreda. Nisam dotad znala da postoje kombinovana odjeljenja. Mene je zapala učiteljica. Srećom. Ona je bila divna, a učitelj je bio strog.

Preko puta su komšije, ljudi koji se bave poljoprivredom, skromnijeg imovnog stanja, ali ja tu predusretljivost ne mogu opisati. Oni su se takmičili. Ne možeš zamisliti šta su nam dobra učinili. Jedna baka imala telefon, tu smo se čuli s tatom, dok smo se mogli čuti. Pekli su hljeb u vuruni. Te se peći lože jednom u deset dana, ne pale se svako malo. Napeče se hljeba, pa se zamrzne. Sve sa nama dijelili. Nisu imali novaca, ali su imali sve drugo i sve to što su imali nama su dio davali. Mlijeka, kolača, drva. To su blagi, fini ljudi, ja bi’ sad mogla plakati. Zato ja volim Srbiju. Sjećam se kad si rekla nije isto biti izbjeglica 92. i 95. Mi smo tu bile prve, drugih tada nije bilo. Jednom odlazimo sestra i ja, a sutradan mi je rođendan. Žena mi pakuje jaja, pekmez od kajsije, orahe, da mi mama napravi tortu. Ona nema ništa, ali mora dati. S takvom nekom energijom su pomagali da se ne osjećaš da si teret, nego da maltene ti njima činiš uslugu što ti pomažu.

Tata je radio u željezari, bio šef skladišta. On i ujak su jednom dolazili. Avionom isto. Vojnim. Nekim što se stoji unutra. /smijeh/ Rekao mi je i model. Neki Titov, ne sjećam se. Moj tata je izrazito vezan za djecu, baš. Za muškarca netipično. Možda više nego mama. Došli da nas vide. I vratili se nazad, isti dan. Poslije se u Bihaću situacija komplikuje. Radni kolega će ga 2. juna staviti u svoj auto i dogovoriti s nekim svojim rođakom, koji radi u policiji, da prođu sve punktove. Povešće i jednog našeg rođaka, policajca, te je rizik i veći. Uspjeće ih dovesti u Korenicu. Nisam viđala mamu da plače, ali se sjećam da su joj oči ustvari bile modre. Stalno.

Iz Skupljena prelazimo u selo Knićanin kod Zrenjanina, u kuću drugog dedinog prijatelja, isto gastarbajtera. Malo poslije stariju sestru i mene ostavljaju kod strica i strine u Srpskom Miletiću. Ja nisam podnosila odvajanje od roditelja, to je moj najveći strah bio. Starija sestra je odlazila na raspuste kod bake i dede u Austriju. Ja sam jednom otišla i toliko sam plakala da su roditelji morali sjesti u auto i doći po mene. Ali kod tog strica i strine, brat je godinu mlađi od mene, a sestra godinu mlađa od moje starije sestre, meni je možda najljepših mjesec dana u životu do tada. Ljeto, kupanje, bazeni, raj. Naučila tad plivati. Probušila uši. Doživjela stvari koje djeca doživljavaju s porodicom. Ostali smo u kontaktu, ali mi se čini da im se nikad nismo dovoljno zahvalili.

Za to vrijeme, roditelji traže gdje ćemo. Dva su uslova oni sami odredili za sve vrijeme izbjeglištva: da škola funkcioniše i da je mjesto što bliže Bihaću, da se lakše vratimo kući. Za Kulen Vakuf sjećam se da mama kaže, evo, sad da mi dijete slomi nogu, do prve bolnice, u Kninu, treba tri sata. Tamo smo opet s dosta naših komšija iz Bihaća, rodbine, prijatelja, kumova, svi smo se zajedno. Ispred kuće šporet, loži se vatra svaki dan. U kući preko puta je jedan dječak s kojom se igram svaki dan.

Tetka, ta što joj je muž vojno lice, javlja da ima mjesta u Prijedoru. Vojska usmjerava ljude. Nas pošalju u Ćelu. Neka kuća, velika, moji traže drugu, malo niže. Manja je, ali ima štalu. Kaže mi tata, kad budeš o tome govorila, obavezno naglasi da smo kravu kupili. /smijeh/ Nismo dobili, nismo oteli. Kokoši, bašta, poslije i druga krava. Nismo mi nikad ni bili gladni. Deda iz Austrije svaki mjesec šalje novac mami, tetki i ujni. Ima i humanitarne pomoći. Ali moji rade uvijek. Išli su i na nadnicu, zemljoradničke poslove raditi. Višak bjeline mama prodaje na pijaci u Prijedoru. Mislim da je tad i naučila voziti bicikl. Stalno je nešto mijesila, brašna bilo najviše, pa mlijeka. Nema šta se nije pravilo. Eurokrema domaćeg se sjećam. Sve se svodilo na to šta će se jesti, kako će svi biti siti. Ne sjećam se strahova odraslih, a sigurno da ih je bilo. Vjerovatno su nas djecu svjesno štedjeli toga. Bilo je tu veselo, kupanje na Sani, ljudi još neki u tom putiću, Grabovac se zove, iz Travnika, opet se sa svima družimo. Joj, ja kako pričam, isto k’o da sam na ekskurziji bila, a ne u izbjeglištvu. /smijeh/

U septembru 1992. krećem u drugi razred u školi u Ćeli. Starija sestra reče neki dan da obavezno ispričam jednu scenu. Pita učiteljica, ima li neko da izbjeglica, da je ugrožen. Ja dignem ruku. ‘Ajde ti sa mnom. Daje mi brašno, ulje, šećer, pune kese. I da biram sebi neki džemper, ljubičast je, sjećam ga se. Do kuće je tri kilometra. I ja nosim to, mama uvijek spominje kako sam se bila savila do crne zemlje. Starija sestra ide ispred mene 15 metara, neće ni da hoda sa mnom, ma ni da me pogleda, kamoli da ponese šta. /smijeh/ I u njenom su razredu pitali, ona nije digla ruku, bilo je sramota. Mene tada nije bilo stid, nimalo, ali jeste, na primjer, poslije kad je mama počela raditi na pijaci. Počela je s paketom žvakaćih guma. Odem s njom, stojim pored tog štanda, pa se krijem kad neko naiđe.

Nas dvije opet odlazimo u Skupljen. Zbog njenog liječenja krive kičme. Vikendicu nam je ustupila jedna žena iz Beograda. Jutros joj se nisam mogla sjetiti imena, evo, sad jesam. I ujak i tetka i mi koristili smo tu vikendicu godinama, kako je kome zatrebala. Tu idem u treći razred, jedno vrijeme, pa se opet vraćamo u Ćelu. Na pola četvrtog razreda preseljavamo se u Prijedor i krećem u školu “16. Maj”. Živimo u Gašića naselju, na spratu jedne kuće, u prizemlju je stariji par, vlasnica kuće. Piju, tuku se, svađaju, haos.

Pamtim neko granatiranje, valjda ljeto devedesetpete. U toj kući bile neke stepenice, pa se krijemo ispod, dok ne završi. Opet sestru i mene šalju u Skupljen. Tamo sad krećem u peti razred u Vladimircima. Nova škola, jer u Skupljenu je samo od prvog do četvrtog. Zove direktorka škole, prvi dan, da mi da mjesečnu kartu za autobus i da mi kaže da mi je plaćena hrana u školskoj kuhinji. Dolazim sutradan u školu, djeca nose kese, stvari. To su djeca sa sela, niko nije imućan. Neko svesku, neko ovo, neko ono. A meni nije da nešto treba, ali to znači nevjerovatno mnogo. Ipak, teško podnosim odvojenost od roditelja. Sjećam se, bio neki podrum u toj vikendici. Svaki dan sam sjedila u tom podrumu i plakala. Toliko da sam dobila migrenske glavobolje. A dijete. Migrene od plakanja.

Kad se u jesen 1995. vratimo u Prijedor, već su pali Kninska i Zapadna krajina i nova su djeca u školi. Isto i mama dovela jednu svoju prijateljicu, samohranu majku, da živi kod nas. U toj kući u Gašića naselju jedan taj period je bilo što rodbine tih ljudi čija je kuća, pa rodbine ove žene iz Sanskog Mosta koju je mama primila, što vojske na kupanje, što naše rodbine, prijatelja… Mama me šalje po hljeb, a ja kažem, pa, jutros sam kupila sedam. Ili profesorica iz gimnazije, predavala starijoj sestri latinski, mami daje termo peć, da ima dijete gdje da se izdvoji da može da uči. To je ludilo. Ljudi i ljudi, koliko je prošlo… Znaš koji imam utisak: da se nikad niko nije dovoljno zahvalio nekome ko mu je pomogao. Ja mislim da se mi tim ljudima u Srbiji nikad nismo dovoljno zahvalili.

Na raspustu između osnovne i srednje škole, 1999. godine, moji prodaju kuću u Bihaću i kupuju kuću na Urijama. A onaj tatin prijatelj što ga je izvukao iz Bihaća, pokupio je našu bijelu tehniku, u svom podrumu je držao sve te godine i, tamo negdje kod Novog, na liniju razgraničenja, čim su se putevi otvorili, sve nam to dovezao. Uključujući i jedan žuti vokmen.

U srednju školu sam išla u Banjaluku, tamo bio carinski odsjek. Od svih mjesta gdje sam živjela, Banjaluka mi je najteže pala. Nije mi nikad niko ništa ružno rekao, to ne mogu reći. I stekla sam prijateljice za cijeli život. Ali nikad nisam osjetila pripadanje, nikad se nisam uklopila. To je strašan osjećaj kad kreneš nedjeljom od kuće, dođeš tamo, stan hladan, niko te ne dočeka, nema nikoga. Godine 2001. kreću deložacije, ja dotad nisam znala za taj pojam. Đaci se izvlače, ono, kad je odgovaranje, nije mogao učiti, imao deložaciju. Onda tek vidiš da je maltene pola razreda u nečijim stanovima i kućama, a nisu izbjeglice.

Studirala sam ovdje, udala se sa 23, skoro 24 godine. Kćerke dobila 2009. i 2013. i počela raditi 2017. godine. I tek tad, ustvari, vidjela koje su sve teme aktivne. Malo-malo pa neko spomene izbjeglice. Pa, kaže, nemojte me pogrešno shvatiti, ali… Ili, ti, Sonja, izvini, ali izbjeglice ovo, ono… A ja mislila samo u Beogradu je tema ko je rođeni Beograđanin, koliko generacija se rodilo u Beogradu, samo baka i deda, aaa, ne, to onda nije to…

Ne, nema grupisanja po tom statusu, to ne. Postoje s druge strane krajnosti, jedna čuvena rečenica, najružnija koju sam ikad čula, a čula sam je u zrelim godinama: “U Prijedor su došli oni najgori, što su izbjegli na zaprežnim kolima, a ko je imao bar traktor, otišao je dalje.”

Isto sam u zrelim godinama razumjela što su me djeca u školi u Prijedoru gledala u početku nekako drugačije. Družila sam se s dvijema djevojčicima koje su mi u početku stalno spominjale drugaricu koja je s njima išla u razred i koja je morala otići. I sad. Šta, dječiji mozak, vjerovatno, zaključuje da sam ja kriva što je ona morala otići. I one su meni o njoj pričale I ja sam čak imala želju i da je upoznam. Slušam kako je ona bila dobra, lijepa, pametna, i u tim momentima se stvarno osjećam neugodno. Djevojčice to ne govore s takvom namjerom, ali, bez obzira na to, ja osjećam krivicu, stvaram sliku da sam zauzela njeno mjesto. Ona je za mene bila apstrakcija, ali, evo, ja i dan-danas znam kako se ona zove. Zašto sam ja zapamtila njeno ime, a masu drugih stvari zaboravila? Poslije je i jedna od ovih dviju isto morala otići.

Imam, imam, poslaću ti. Imam i izbjegličku legitimaciju. A slika… K’o iz Jasenovca. Sjećam se da mi je sunce išlo u oči. /smijeh/ Ta moja učiteljica znala drugoj djeci govoriti, vidite kako ovo jadno dijete može učiti. Ja nisam znala što sam ja jadna. /smijeh/

Moji su išli u Bihać, počeli odlaziti nekako brzo poslije rata. Ja nisam htjela. Neću i neću. Prvi put otišla poslije 25 godina, na obilježavanje stradanja na Garavicama. Bile mama i ja. Otišle smo do kuće gdje je tata odrastao. I do naše kuće. Kupio ju je njihov prijatelj, dovršio je, napravio bazenom. Tražim gdje je bunar, kad na tom mjestu neki šank, pored tog bazena. I tad sam prvi put rekla da je Prijedor moj grad.

Nisam mislila da imam traume dok nisam vidjela šta je sve mojoj djeci i njihovim generacijama problem u koji se uključuju roditelji. Šta sam sve različitih sredina prošla… Razvila sam sposobnost da s vrata skeniram grupu djece i brzo procijenim kome se mogu pridružiti. Sva su djeca različita. Ćela u odnosu na Prijedor, da ne pričam Prijedor u odnosu na Šabac. Različite priče, različiti interesi, neko skuplja mirišljive papiriće, neko čahure od metaka. Odemo tamo, gledaju te kako pričaš. Tamo poprimiš, dođeš ovdje, pa te opet gledaju kako pričaš. Tamo su jedne pjesme bile popularne, dođeš ovdje, druge. Morem plovi jedna mala lađa, pa je i to problem. Kako to ne znaš, čovječe? Pa to svi pjevaju! /smijeh/

Smeta mi narativ da su ljudi htjeli da odu iz svojih kuća, mjesta, gradova. Boli kad neko hoće da kaže da je neko želio da ode. I dođe baš u taj i taj grad. Mi nismo. Mama je onu enciklopediju kupila na rate. A to se ne radi ako planirate da odete. /smijeh/

/Sa Sonjom Mandić, rođenom Popović, razgovarala Katarina Panić/

www.prijedordanas.com