Priča Viktorije Delić počela je 17. maja 1970. godine u Dubrovniku… Barem tako piše na njenim papirima, iako ona punih 46 godina traga za istinom. Istinom o sebi, o svojoj majci, ocu…
Nisam sudila majci
Naime, Viki, kako mnogi iz milja zovu ovu veselu i pozitivnu ženu, unatoč praznini koja joj je u srcu, odrasla je u Domu za nezbrinutu djecu koji se tada zvao Dom Ivo Vukušić, a sada Dom Maslina u Dubrovniku. Informacijama kojima ona raspolaže majka ju je napustila odmah nakon rođenja i ostavila u Dubrovniiku kod žene koja baš i nije mogla voditi brigu o njoj, te ju je Centar za socijalnu skrb smjestio u Dom.
Danima i noćima je sanjala da će se jednom otvoriti vrata i na njih ući njena majka. Nije slušala zašto ju je ostavila, zna da je morala, da je imala debele razloge i ne sudi joj… uživala je samo u toplim zagrljajima i majčinim poljupcima. Ali to je bio samo san…san koji sanja punih 46 godina.
– Nikada nisam sudila njoj kao majci jer ne znam i nikada neću znati zašto je to uradila, ali opet mi s druge strane, naročito danas kao majci, neće biti jasno kako jedna majka može ostaviti novorođenče… i ne pitati se kroz šta ono prolazi u životu, je li sretno, zdravo, ima li neugodnosti, razočaranja i, naravno, vječnu tugu u srcu i patnju za majkom, za domom – kazala nam je tužnim glasom Viktorija, dodajići da duša boli kada si dijete a ti ožiljci ostaju za čitav život.
– U tom su srcu velike rupe koje samo ona – majka može ispuniti.
Pričajući o svom djetinjstvu, koje je prazno jer dio nje nikad nije bio ispunjen, Viki je ipak proživjela sretno djetinjstvo. Imala je, kaže, sreću da sa šest godina bude usvojena u kuću dvije prekrasne žene, dvije sestre.
– One se nikad nisu udavale, a željele su djevojčicu poput mene. Htjele su mi pružiti dom, zaštititi me i voljeti kao da sam njihovo dijete. Bile su prave dubrovačke gospođe koje su me prihvatile i odgojile na najbolji i najkulturniji način. Pružile su mi dom, ljubav, toplinu zaštitu, novac i sve ono što je danas ostavilo na mene pozitivan stav prema životu – kaže „Mala sirota bogatašica”, kako su je već počeli zvati u novom kvartu u kojem je živjela.
– Sanjala sam o majci… O topini doma… da me neko poljubi prije spavanja… Odjednom sam imala dvije mame… Divne… Imala sam ljubav i sve o čemu sam sanjala, ali sam opet bila prazna. Ne zato što u početku nisu željele da me usvoje preko papira i što sam u početku vikendom i praznicima bila sa njima, već što sam se nadala da će se pojaviti moja prava mama – kazala je ona naglašavajući da se odmah zaljubila u velikodušnost svoje dvije nove mame, koje su se opet zaljubile u njenu nevinu dušu.
Svaka priča je bolna
– Od dana kada su one ušle u mom život i život je dobio svoj smisao. Pružale su mi sve, ama baš sve, međutim, moji osjećaji su bili rezervirani jer sam uvijek željela upoznati svoju pravu majku bez koje nisam mogla upoznati ni sebe, kao ni ostalu obitelj. Moje srce se raspadalo i plakala bih često jer sad živeći normalnim životom družila sam se sa drugom djecom koja su imala roditelje, i svaka priča o njima bila mi je bolna. Ja sam samo znala da imam mamu koja me ostavila u tami i bez ikakva saznanja ko je moj biološki otac koji mi je, naravno, isto kao i ona nedostajao, možda nekad i više jer vjerovatno on i ne zna da postojim. U mom srcu su i danas velike rupe i ponekad plačem sama u tami da niko ne vidi, a naročito moje „nove” mame – kazala je Viktorija.
Rekla nam je da je kroz djetinstvo imala padova i uspona, radosti i tuge, ljubavi i patnje ali onda se dogodilo čudo koje se zove saznanje istine… koje je toliko iščekivala, ali danas gledajući, ne zna je li bila spremna.
Naime, kada je navršila 18 godina Centar za socijalnu skrb dao joj je priliku da sazna sve o svojoj majci.
– Plakala sam, drhala, a u glavi mi je odzvanjalo Đemila, Đemila… Pričale su one meni tada još nešto, ali ništa nisam čula osim njenog imena. Srce mi je toliko lupalo da sam jedva čekala da završe sa pričom i otrčim joj u zagrljaj… Onda sam zastala, nisam disala… Pitala sam se je li živa, hoću li je moći zagrliti, pomirisati – priča ona te nastavlja:
– U to vrijeme bila sam u vezi sa momkom koji je kasnije postao i moj suprug. On je od svih najviše znao kolika je moja želja da potražim majku i da budem sretna, te smo vrlo brzo krenuli za Sarajevo. Tamo me je vodila priča, iako je moja majka iz Prijedora, pozorišna glumica koja je radila u narodnom pozorištu u Sarajevu. Bolnica, Centar za socijalnu skrb i policija u Dubrovniku skupili su mi sve informacije, naravno, dokazane i dali mi adresu. Kada sam došla u Sarajevo srce mi je tako jako kucalo da sam mislila da će puknuti i neće izdržati susret sa majkom.
Te, 1989. godine živjela je na Alipašinom Polju… Pozvonila sam na vrata svoje majke Đemile Delić. Primila nas je sasvim normalno bez ikakve treme ili neke grižnje savjesti jer budući da sam joj se telefonski najavila mogla se pripremiti na sve ono što nas je dočekalo… Spremno je demantira da mi je majka bez obzira na sve dokaze i informacije koje sam dobila. Pokazivala mi je svoje albume, pričala neke glupe priče ali ja, bez obzira što ona negira, znam da ta žena koja sjedi preko puta mene je moja mati. Gledam njene slike iz mladosti… Pa zar ona ne vidi koliko ličim na nju, oči, lice, osmjeh…. samo drugačija boja kose… Govorila da je da je nemoguće da mi je ona majka i da je ona išla na Akademiju kad sam ja rođena. Ali srce ne možeš prevariti, ono mi je uporno govorila da je ona nije moja mama, a i oni trnci koji prođu kroz tijelo, kada me slučajno dodirne dok mi pokazuje svoje slike, nisu uzaludni… – priča nam Viktorija svoj prvi, ali i posljednji susret sa svojom majkom.
Bol je postala jača
Bila je udata. Ne sjeća se baš imena čovjeka s kojim je živjela, misli da se zvao Goran, također glumac, samo je slušao i niti jednu riječ nije rekao.
– Ostali smo kod njih na večeri. A onda su sva moja nadanja, čežnja, momentalna sreća i očekivanja nestali u trenu. Nije se „slomila”. Nije me zagrlila, ni nazvala kćerkom… Vratila sam se, ali nisam povjerovala u njenu priču. Prolazile su godine. Stvorila sam svoju obitelj, dvije kćerke, sina i dvoje unuka koji su moja radost. Ali nikada se nisam prestala pitati zašto. Upoznala sam je, znam da jesam, koliko god ona to poricala, ali bol je, čini mi se postala jača. A pitanja bilo je još više. Pitanja na koje samo ona, moja majka, može mi dati odgovore. Moja djeca kao da su osjetila mohu bol i tugu i nisu me mnogo ispitivala, ali kad bi me unuka pitala: „None (baka) gdje je tvoja mama? Imam li ja prabaku, dugo sam šutila, a onda u suzama da je umrla i da je nema. To je bio jako veliki šok za mene – sa bolom u glasu kaže Delićka, koja je ponovo odlučila potražiti majku.
Kada joj je bilo 30 godina tražila je po Prijedoru, jer je dobila informaciju da se vratila tamo. Međutim, kaže nam, toliko je dobivala informacija da psihički nije mogla podnijeti i ponovo je stala sa potragom. No, taj nemir unutrašnji joj nikad nije dao mira.
– Imam sve što poželim i nikada nisam tražila iz nekoga interesa. Sve u životu što sam željela saznati od nje je ko je moj biološki otac i moja rodbina. Nije sve u novcu kojeg imam i skromna sam. Sama zarađujem za život. Borac sam i takva ću ostati, ali moje srce još uvijek nije ispunjeno i nikada neće biti – kaže žena koja je ostavljena još u povoju.
Nas kao medij gleda kao šansu da sazna istinu i da svoje srce ispuni radošću i srećom, onom koja joj nedostaje a ne može je kupiti. Vodeći se onom „nikada nije kasno za kajanje, ima poruku za svoju majku, u nadi da je živa.
– Moja majko, moja voljena, htjela sam biti ljuta na tebe, ali to nisam nikada mogla biti. Nisam bila ljuta na tebe, samo sam žalila sebe zbog tebe. Volim te majko, i voljet ću te, jer nisam odgojena da mrzim, ni u domu, ni od dvije divne žene zbog kojih je bol bila blaža i koje su mi danas dale sve o čemu sam sanjala… Sve osim tebe i svog tate. Teško da ću moći ikada odrasti. Još u duši sam ono isto djete koje čezne za tobom i traži utjehu u tvom zagrljaju. Sada kada sam i ja mama a i baka jedino je što želim da te bar jednom vidim mama… Život je kratak a sekunde su bitne, zato molim te kaži nešto u moje ime – kaže Viktorija, koja čeka na milion odgovora, ko joj je otac, da li je majka ikada spomenula, je li i ona nju sanja, pita li se kakav je miris njene kože… uz sve to tražeći opravdanja za to što je nikada nije potražila.
Svakog ramazana u Sarajevu
Prošlo je 25 godina do nove posjete Sarajevu. Bilo je to prije četiri godine kada je sa prijateljima iz Dubrovnika došla ovdje. Od tada svake godine, svakog ramazana vraća se u ovaj grad za koji kaže da je veže neka čudna energija.
– Da li je to neki znak?! Moj život je jako lijep i znam uživati, ali kad god sam u Sarajevu moji osjećaji, moje uzbuđenje i divljenje ne može se sakriti. Nešto me vuče tamo, a ja nikada neću znati šta to pobuđuje takve osjećaje u mom srcu – riječi i vjera su žene koja još uvijek sanja onaj san iz doma…kada će se otvoriti vrata, ući njena majka i „okupati” je poljupcima.
Express magazin