Nenad Dobrijević ima 34 godine. Rođen je u Sanskom Mostu, iz kojeg je, gonjen ratom, sa roditelјima morao pobjeći. Banjaluka je bila novi dom. Tu je završio osnovnu i srednju školu i fakultet. Na razmeđu 4. i 5. razreda osnovne škole Nenad je naglo izgubio 70 posto vida. Na fakultetu je izgubio još 20 posto, tako da danas vidi samo deset posto od onoga kako je nekad bilo.

Svuda se potvrdila ista dijagnoza, da je to štatgartova bolest, to jest, jedna od četiri distrofije žute mrlјe“, prisjeća se Dobrijević onih dana koji su mu iz temelјa mijenjali život.

Iako je izgubio 70 posto vida, nije dozvolio da ga to poremeti i poruši. Po polasku u 5. razred shvatio je Nenad da je život borilačka arena, u kojoj čovjeka samo jaka volјa, upornost i prilagođavanje drže na nogama. Iz zadnje, sjeo je u prvu klupu i nastavio normalan đački život i dotadašnji odličan uspjeh. Završio je gimnaziju i upisao Fakultet političkih nauka, odsjek za socijalni rad. Puno čitanja i ispita srušili su vid za još 20 odsto. Pred kraj fakulteta, Nenadu je ostalo samo 10 posto vida. Ali po Nenadovoj životnoj filozofiji , ko hoće da ostane na nogama u borilačkoj areni od života, nema predaje.

„Kraj fakulteta je bilo onako malo zeznuto završiti. Dotad sam ja mogao čitati sve normalne formate knjiga, onako kako dolaze, ali zadnja tri-četiri ispita sam već morao udžebenike kopirati u A3, znači duplo veći format, da bih mogao to da pročitam, da savladam. Na taj način sam uspio jer predaja i odustajanje nisu dolazili u obzir“, kaže Dobrijević. Sreća u nesreći što mu je očuvan periferni vid koji je zadužen za kretanje i snalaženje u prostoru. To mu omogućava da se samostalano kreće i normalno funkcioniše.

U dogovoru sa roditelјima, Nenad je odabrao da studira Fakultet političkih nauka, smjer za socijalnog radnika, jer je to zanimanje kojim može da se bavi i slabovido lice. Izbor je bio ispravan i Nenad kao socijalni radnik već šest godina radi u Udruženju roditelјa djece sa posebnim potrebama „Neven“. Sa samo deset odsto vida snalazi se pomoću digitalnih povećala i govornih softvera na računaru i mobilnom telefonu.

Kaže da nije lako raditi sa osobama sa smetnjama u razvoju, ali da ih mnogo više razumije zahvalјujući vlastitom iskustvu. „Možda baš zahvalјujući i tome, stvarno se trudim da razumijem i ovu populaciju s kojom „Neven“ radi, a to su osobe sa intelektualnim teškoćama. s obzirom na to šta smo sve prošli moji roditelјi i ja, mnogo mi je lakše da razumijem štićenike „Nevena“ i njihove roditelјe“.

MUZIKOM OPUŠTA I SEBE I DRUGE

Nenad ima starijeg brata od strica koji se bavio muzikom. Kaže da je uz njega zavolio muziku i gledajući spotove raznih bendova, najviše mu se dopadao bubnjar. I krenuo je Nenad, nekako istovremeno sa gublјenjem vida, da se bavi muzikom i bubnjevima. . Danas i sebe i druge opušta i uveselјava kroz bend „The Bechars“. Mladim lјudima poručuje da se ne prepuštaju previše društvenim mrežama i današnjim tehnologijama, koje ih veoma lako mogu odvesti u apatiju i isprazan život.

SNAGA DUHA JAČA OD PREDRASUDA

U našem društvu uvijek postoje određene predrasude kada su u pitanju osobe sa poteškoćama fizičkog ili mentalnog zdravlјa. Bez obzira na bogato životno i novinarsko iskustvo i autor ove priče pomalo se snebivao razmišlјajući kako će to izgledati i zvučati kada Nenadu postavi pitanje da li može da prepozna lјude sa tako slabim vidom. Dobroćudni Nenadov osmijeh razmaglio je sve novinarske sumnje i još jednom pokazao i potvrdio da snaga duha i intelekta lјudi sa određenim hendikepom uvijek nadjačava naše pogrešne predstave o njima. Kroz taj osmijeh saznali smo da Nenad može razaznati lјude na udalјenosti do dva metra. Na drugoj strani ulice ne može, ali to i nije toliko važno. On svoj život živi, prilagodivši se onome što ima i što može. Pun entuzijazma i pozitivne energije, zasnovao je i porodicu. Ima suprugu i troje djece. Kada izlazi iz kuće u Donjim Garevcima, raduje se poslu kojim se bavi. Kada izlazi sa posla, raduje se kući i porodici koja ga čeka.

kozarski.com