Sedamdesetih godina prošloga vijeka, u prijedorskom naselju Gomjenica, u porodici Veselinović, Boris je bio najstariji od četvoro djece. Oduvijek smiren i osmjehnut, pažljiv i susretljiv, razlikovao se od svih. Oran da posavjetuje i pomogne nama mlađim dječacima iz šireg komšiluka, potonjim znatiželjnim momcima.
Imao je nešto miridbeno u svom pogledu, držanju, načinu kako govori, u dugoj svilenkastoj ravnoj braon kosi. Tada smo svi bili čupavci, nosili razuzdanu kosu i slušali rok-muziku s kojom nas je Boris upoznavao poput kakvog gurua. Bio je baštinik i živa enciklopedija svjetske rok-muzike. Od njega si mogao da naučiš i prihvatiš sve. Neki od nas ličili su na djecu cvijeća, na tzv. hipike, a Boris je nastojao da se tako i oblači. Otišao je iz Gomjenice da studira tehnologiju u Ljubljani, odakle je donosio nove ploče rokenrola. Takođe i iz Švajcarske, gdje je ponekad odlazio u posjetu svome ocu.
U kući Veselinovića u Gomjenici, poseban ambijent činio je gornji dio, uređena tavanica. Borisova „rezidencija“, dotjerana po mjeri njegovog prefinjenog ukusa i velike ljubavi prema rokenrolu. Tu smo slušali antologijsku i najaktuelniju muziku toga vremena: Bitlse, Rolingstonse, Dip parpl, Pink Flojd, Boba Dilana, Juraju Hip, Led cepelin, Krozbi, Stils, Neš i Jang, i drugi. Boris je sa mnogo šmeka uključivao gramofon i nežno postavljao ploče. Bio je to zvuk koji očarava i uznosi, otkriva i daruje nove svetove. A razgovori i ljudikanje, potom, ljudsko blago mladih duša i talenata.
U tom potkrovlju bilo je i dobrih knjiga, monografija i slika. Boris je nosio neku vrstu kulturnog mesijanstva, po ponašanju, po temama koje otvara. I sâm je pisao poeziju, ne nametljivo i ne po svaku cijenu, ali – pjesnik je bio cijelim bićem i dušom. Sve što je činio i radio imalo je taj poetski špurijus, govorilo da je on umjetnička duša koja mnogo voli život i ljude, sve što diše i postoji. Lijep i naočit, nije se udvarao djevojkama, puštao je da one osvajaju njega, a to je uspijevao ćutnjom i povlačenjem, poput kakvog kauboja lutalice koji sam u ćošku bifea pijucka svoje piće.
Život nas je razbacao na sve strane, viđali smo sve ređe. Otišli smo svako svojim putem ovamo-onamo, kuda sve ne. Prijedor sam napustio 1974. godine. Otišao da studiram i nikad se više nisam vratio. Ne što ne volim Prijedor, naprotiv, već zato što me je životna putanja odvela u nova divna čuda. Sredinom osamdesetih godina, odlazeći sa pjesnicima i umjetnicima u ime Brankovog kola na Goranovo proljeće, iz Novog Sada u Zagreb, u malom predahu u banji Lipik, gle, susretnem Borisa. Bio je sjetan, možda i malo više tužan nego što sam ga poznavao. Imao je neke životne probleme koje mi do kraja nije predočio. Ohrabrio sam ga i zagrlio.
Pri pomisli na Gomjenicu, na mlado ribarenje na istoimenoj rječici uz stare mlinove, na primjer, uvijek sam se prisjećao Borisa kao važnog aktera, nekoga ko ostavlja najdublji utisak i trag iz mladosti. Bio je odličan golman, branio na lokalnim gomjeničkim fudbalskim utakmicama, pravio virtuozne “parade“, umio atraktivno da se baci za loptom i uhvati. U to vrijeme u FK Vojvodini igrali su njegov prezimenjak Toza Veselinović i golman Ilija Pantelić. Uz ostale asove (Šoškić, Beara, Šekularac, Skoblar, Hasanagić, Osim, Musemić, Galić) , pronalazili smo nove i nove na „čokoladnim“ sličicima i razmjenjivali kao dukate.
Zatim, način na koji Boris igrao poker ili šah, imao je u sebi nešto gospodsko, viteško, otmjeno i džentlmensko. Pokazivao je snagu i osmeh istovremeno, sa finim nežnim svjetlicama u positnim kestenjavim očima punim prijateljske milosti i razumijevanja. Večernji odlasci na rok-koncerte u čarobnu Ljetnu baštu u Prijedoru, s Borisom su bili viša liga prisustva i doživljaja, neka vrsta prestiža. Neke odvažnije djevojke prilazile su mu i zvale ga na ples. Bio je stariji od moje generacije pet-šest godina, u to vrijeme dovoljno da ga gledamo kao facu sa autoritetom. Pokazivao je kapacitet mladoga čovjeka koji će puno toga otkrivati i ostvariti u životu.
Prolazile su godine, svašta se događalo, nismo se viđali, ali ga nikad nisam zaboravio. Unosio sam ga u svoje knjige pjesama i priča, za njega je bilo mjesta među prvima čim bih se dotakao fantazmagoričnih slika rane mladosti u Gomjenici i Prijedoru. Unio sam i jednu fotografiju s njim i gomjeničkim momcima u knjigu razgovora sa Milošem Jevtićem, Živi zvuci Nenada Grujičića (Beogradska knjiga, 2008). Lično sam mu donio primjerak u Prijedor, nisam ga našao, ali sam dostavio njegovom sinu da mu preda.
Prije tri godine susreo sam ga u Prijedoru, u kafeu Vremeplov. Opet dobra muzika, stara, onaj rokenrol iz gomjeničkog potkrovlja. Boris je nosio stari fotoaparat Canon, ne mobili telefon, i fotografisao me, ustao i obavio to kao neki profesionalac-fotoreporter. I kad smo izašli napolje, nastavio je da škljoca. A već sam bio čuo da godinama fotografiše sve što vidi i sve na šta naiđe u smjeni godišnjih doba u Prijedoru. To nisu samo fotografije-dokumenti, neke od njih imaju vrhunski umjetnički kvalitet. Zapažao je promjene u prirodi, ptice, životinje, krošnje, žbunje, suvarke, Sanu, mostiće, nebo, kišobrane na ulici, pokrete ljudi i žena, svih stanovnika Prijedora. Čitava riznica u nedogledu tajni svakodnenog sveta.
Rekao mi je da ima preko deset hiljada odabranih fotografija i da bi želeo napraviti jednu izložbu koja bi predstavljaka esenciju te goleme količine zaustavljenih slika prijedorske stvarnosti, često anonimne, stišane, daleko od gužve, pune lirizma i bola, životne mistike i radosti. Stekao je veliki broj fb-prijatelja poreklom iz Potkozarja i Prijedora, širom svijeta dobacivali su njegovi foto-snimci i galili duše mnogima.
Ako je išta danas moguće uraditi, onda je to – napraviti u Prijedoru, pa potom dalje, izložbu umjetničkih fotografija Borisa Veselinovića, jedinstvenog dobrice sa više darova, čovjeka čiste duše, čvrstog stiska ruke, istinskog prijatelja i plemenitog usamljenika sa kačketom i fotoparatom u rukama kako zamiče ka Bereku poslije pljuska da uhvati nešto što ljudsko oko dotad nikad nije vidjelo.
Ne znam šta ga je omelo u životu da ispuni punu dimenziju svoga nesumnjivog talenta, intelektualne znatiželje i misije, ali to sada i nije važno. Anonimnost je nekad ljekovitija od slave, i pripomaže čistijem trajanju u uspomenam i pričama. Boris Veselinović je časna i nezaboravna gomjenička duša grada Prijedora, ličnost koji je donosila radost i promjene u našu mladost.
P.S.
Ima jedna fotografija stara četiri i po decenije, sa vjenčanja Borisa Veselinovića i Borke Milojica u Prijedoru. Kumovi Nenad Grujičić (u bijeloj košulji, s leve Borisove strane) i Milovan Marčetića (u crnom gornjaku, s desne Borkine). Tu su i Borisova braća, Slobodan (Tica) i Milivoj (Miki), te Borkina sestra Milena i brat Dragan. Potom Dragana Kragulj, Ljuban Ilinčić, rodbina i prijatelji. Ta crno-bijela fotografija može se pronaći među prvima na Borisovom fb-profilu.
Nenad Grujičić