U Schindlerovom liftu, knjižici nevelikog obima koja se žanrovski koleba između romana i zbirke pripovjedaka, Darko Cvijetić opisuje živote, stradanja i smrti stanara Crvenog solitera. Ovo djelo predstavlja književnodokumentarno svjedočanstvo jednog doba i kroz priču jedne zgrade i njenih stanara pripovijeda priču o jednom gradu i jednoj državi.
Radnja Schindlerovog lifta je jasno vremenski i mjesno određena. Ona prati dešavanja u Prijedoru od 1975. godine, kada je izgrađen Crveni soliter, sve do 2018. godine, kada je roman završen i objavljen. U 43 godine, pisac se prvenstveno fokusira na ratna dešavanja, ali takođe i na prijeratna i poslijeratna, prateći živote i stradanja svojih junaka. Stanari Crvenog solitera, zajedno sa njim samim, čine jedinstven mikrokosmoms, sačinjen od niza još manjih, koji se međusobno sukobljavaju i nadopunjuju.
Po pripovjedačkoj koncepciji Cvijetićeva knjiga je bliska Andrićevom romanu Na Drini ćuprija. U oba djela se umjesto homogene priče jednog junaka uvezuje više pojedinačnih priča koje zajednu čine pripovijest o jednoj sredini. I Andrićeva i Cvijetićeva knjiga su svojevrsne hronike jednog prostora i života ljudi u njemu. Ali načini na koji se hronike ostvaruju su različiti. Dok Andrićev pripovjedač hronološki prati istorijat dešavanja od 300 godina, Cvijetić pripovijedanje razbija u poglavlja, posvećujući svakom po jednu priču, razbijajući hronološko proticanje vremena, nerijetko mijenjajući narativnu strategiju. Većina poglavlja je pisana distanciranim dokumentarnim stilom, određena su pisana u stihu, jedno je taksativni popis događaja koji je uhvatila kamera u liftu, a jedno monolog naduvanog Adže u kojem se nabrajaju imena pokojnih stanara i načini kako su okončali.
Za Cvijetićevu knjigu je karakteristična mračna atmosfera. Ono što je zajedničko svim pričama je njihov tragizam, koji ako ne završava smrću okončava se apsurdom. Takav je usud Obrada, koji je za vrijeme rata bagerom rušio zidine Starog grada. Njegova priča završava time što bezuspiješno briše nacističke natpise na po zgradi, koji se stalno pojavljuju, boreći se na taj način protiv nečega što je sam predstavljao.
Već sam naslov u tom pogledu iznevjeruje čitalačka očekivanja. Iako je prva asocijacija na ime Šindler, njemački trgovac koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata izbavljao Jevreje iz logora, lift marke Šindler u romanu dobija funkciju svojevrsnih usta Crvenog solitera, koji doslovno jede svoje stanare. Za tu simboliku amblematična je priča djevojčice Stojanke Kobas koja se igrala u liftu za vrijeme rata, dok nije bilo struje. Kada je jednom provirila kroz razbijeni prozor lifta, neko ga je pozvao i tako obezglavio nesrećnu djevojčicu. Ova priča je možda jedna od najpotresnijih upravo po svojoj apsurdnosti. Smrt je nastala nesrećnim slučajem, počinilac je nepoznat, a na zidovima lifta je ostala krv koja do samog kraja romana nije oprana. Povremeno se na kameri vidi duh nesrećne djevojčice koji bezuspješno opominje na tu krv, trag nesreće koji nikada neće nestati. Crveni soliter se tako, umjesto kao prostor saživota, ostvaruje kao mjesto nerazumijevanja i haosa, infernalna okolina koja proždire ljude koji se u njoj nalaze.
Razlozi ljudskih stradanja u romanu su raznovrsni. Većina junaka gine kao žrtve rata, dok određeni živote gube sticajem nesrećnih ili životnih okolnosti prije ili poslije rata. Neki stradaju zbog nesrećne i neuzvraćene ljubavi, drugi doživljavaju razočarenje u svoje najbliže, u sopstveno potomstvo, treći kreću pogrešnim životnim putem. U svim događajima jasno se iščitava autorova osuda prema ljudskoj nehumanosti, za koju ne može biti opravdanja.
Pored ljudskih sudbina, posebna poetična čar Cvijetićevog pripovijedanja je što oneobičavanjem neživim predmetima daje život, tako da i oni ne djeluju ništa manje ljudski od drugih junaka, a sa sobom nose veliku simboličku vrijednost. Jedan od takvih predmeta je kartonski Tito, koji su napravila djeca nakon maršalove smrti, a koji trune pod jabukom u bašti komšije Taiba. Ovaj neživi junak je simbol jednog minulog doba koje trune sa dolaskom novog vremena, ali i nijemi svjedok neljudskih dešavanja koja obilježavaju Crveni soliter i Prijedor.
Mana Cvijetićevog djela mogla bi se naći u prevelikoj distanciranosti pripovjedača od sopstvenih junaka. Zbog toga se stiče utisak da određeni junaci nemaju razvijen unutrašnji život, i da su oni prisutni tek da bi pokretali radnju. Stiče se utisak da je njihova priča, odnosno način na koji su postradali, važnija od njih samih. U određenim slučajevima to može dovesti do odsustva povezanosti između čitaoca i lika čija se životna tragedija prati. Ipak, ovo se opravdava time što junaci pojedinačno nisu u fokusu djela, već oni predstavljaju fragment jedne veće cjeline. Zapravo svi stanari Crvenog solitera predstavljaju jednog kolektivnog junaka, čija kompleksnost proizilazi iz različitosti i zavađenosti pojedinih ličnosti, zbog ličnih razloga ili nacionalnih razlika. Zato je ova knjiga više roman nego zbirka pripovjedaka. Iako svako poglavlje može da stoji kao jedna zaokružena cjelina, da bi se shvatila cjelokupna slika knjiga se mora pročitati u cijelosti. Junaci koji su na jednoj stranici umrli ili poginuli, već na sljedećoj se pojavljuju dok su još bili živi doprinoseći svakoj narednoj priči dio sopstvene tragičnosti i besmisla.
Darko Cvijetić je napisao jedno snažno, mračno i veoma antiratno štivo. U Schindlerovom liftu je uspio da dokumentuje apsurdnost ljudske mržnje. Ovo djelo postavlja pitanje kako dolazi do toga da se jučerašnje komšije i prijatelji okreću jedni protiv drugih i počinju se međusobno ubijati. Iako je odgovor ostao nerazjašnjen u dokumentarističkom načinu pripovijedanja, gorak ukus besmisla nasilja i ljudskog života ublažen je povremenim tragovima istinskog prijateljstva i humanosti. Jedna takva priča je o dvije majke, Milosava i Supha, koje su za vrijeme rata ostale bez porodica, ali koje su poslije rata spojile trivijalnosti života poput latinoameričkih, domaćih i turskih serija.
Schindlerov lift je prije svega nekrolog jednom vremenu i njegovim žrtvama, knjiga koja upozorava čitaoce scenama nasilja koje su se zaista dešavale i koje prijete da će se ponoviti.
etrafika.net
Foto – Igor Motl