Pazi, za mene se, bukvalno, tvrdio pazar. Kao za svaku razmjenu. Kao na berzi. Na kraju, uslov je bio da Vojska Republike Srpske Krajine preda jednog Imširevića. On je bio u onoj grupi koja se obučavala u kampovima u Hrvatskoj, u Puli i Karlovcu. Njih oko hiljadu trebalo je da se prebaci na područje Cazinske krajine. Mislim da ih je uspjelo svega oko 150 preći, da je najveći dio te grupe likvidiran prilikom pokušaja prebacivanja, a da je među nekoliko destina zarobljenih bio i taj Imširević koji je bio jedan od organizatora svega toga. I još jednog je dala Vojska Republike Srpske.

I sad, tog 26. aprila, moglo biti možda tri, pola četiri, popodne. Otvaraju se vrata, ulazi vojni policajac, korpusni, ‘ajmo, izlazi. S njim je čuvar zatvorski, veli, daj papuče. A bile one, ako se sjećaš, braon, gumene, Jugoplastika, svi su ih imali. Jebale te papuče, policajac će. A čuvar, frišak, joj, pa ja to moram razdužiti. A ovaj, ma, ne izuvaj se, pa opet psuje, neće bos hodati.

I vode nas hodnikom, svu trojicu iz ćelije, i postrojavaju nas. Kažu, stanite tu, uza zid. Njih je tu pet, šest. Mir-no! Komanduje ovaj. Pušku digni! Okvir vadi! Pokazujte okvir! Momci, da vas upozorim. Bojeva municija je u okvirima. Idemo u razmjenu. Zna se desiti da razmjena ne uspije. Nemoj ko da pokuša bježati, ako ne bude dogovora. To se, Kondiću, posebno odnosi na tebe. Ako se nešto iskomplikuje, ako ko pokuša bježati, bićemo prisiljeni da pucamo. Reko’, nećete imati problema sa mnom, a ni sa njima.

Pretresaju nas, nađoše ona pisma, preko Crvenog krsta što sam dobijao. Od roditelja, sestre, budućeg kuma i kume. Ulazimo u kombi ispred zatvora. I voze nas, da, da, nas trojicu. I sad, taj čuvar gleda Milana. A Milan se ukop’o, jadan, kao zvijer isprepadana. Kaže, pogledaj ti, Kondiću, ovo je jad bilo i držati. Što to nisu pustili odma’? Znaš li ti šta će sad ovi tvoji reći? Reko’, da je poludio od batina. E, to, to će reći! Bog ih ne ubio, što to nisu pustili, odma’ treći dan. Držalo ga, hranilo, osam mjeseci, a ni za sebe nemamo.

Jednom kombi staje, ulijeće Arkan. Uskače, sjeda, i meni će, onako šeretski: ode ti? Valjda. ‘Aj’, buraz, nek’ vam je sa srećom! Došao sam, usput, da te pozdravim, imam ‘vamo još nekog posla. Drži se, budi pametan, i, samo da ti kažem, mangupski će, sad, kad pređeš, nemoj, matere ti, previše srati!

I sada, stižemo, tu, na granicu, u Ličkom Petrovom Selu je razmjena. Sjedimo, na podu. Prvo će izaći Milan. Prvo njega prozivaju, ali on se uhvatio, ovako, za ona dva sjedišta i ne pušta. I ja, lagano, reko’, Mića, ‘ajmo kući, idemo kući. A tamo, na vratima, vidim, Marko Đenadija ulazi u kombi. Ide Rade, ulazi neki momčić. Dijete, jedno sedamnaest godina. U Drvaru zarobljen. I onda prozivaju mene. I tu je k’o u filmu. Tu je granica, tu je punkt, tu su plavi šljemovi, tu su ona bijela vozila. Tu su oni s puškama, hodaju. Da, da. Ide njihova, ide naša. I s ove strane Marko mene vodi. A stisnuo, ne pušta. Otud ide jedan, s njim je u pratnji taj drugi vojnik. I tu negdje na sredini su unproforci. Lijevo i desno od nas, sa puškama na gotovs. I Marko veli, ovo je Imširević. Paralelno bi trebalo da se mimoiđemo, međutim on skreće prema meni i prilazi i pruža ruku i kaže: nek’ nam je sretan život, Kondiću! I onaj drugi se samo osmijehnu. Srećno, kažem, i nastavljamo ovamo, a oni odoše, prte tamo na svoju stranu.

Još je dan. Vidi se. I sunce ugrijalo, čak i prijatno, toplo. I tu je sada otac i jedan kućni prijatelj, komšija, što je došao s ocem. Tu su Milan Ivančević iz Komisije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, Marko Đenadija, Božo Kos, Dule Janković. Sjedamo u kombi, idemo na Grabež. Odakle smo krenuli prije dva i po mjeseca. /smijeh/ Pred kasarnom, sjećam se, novinari beogradskih Večernjih novosti. Ulazimo u kasarnu, jeb’o te, utakmica neka, ima struje, televizor! To je kao mala spavaonica, s pritvorskom ćelijom. Prespavaćemo tu, jer ujutro moram dati izjavu. Otac, komšija i Đenadija odoše za Prijedor, Božo i Dule s komandantom kasarne će na kafu tu negdje u krugu, Milan je ostao u Korenici, a tu smo Rade i ja. Mi da odmorimo, kad ustaje taj neki, vidi on da mi kunjamo, kaže, ne možete tu spavati, ‘ajte ‘vamo. Bože, kako ograničenih ljudi ima! Da, da, zna odakle dolazimo. Kaže, ‘aj’te vamo u ćeliju. S rešetkama, da. Ulazimo, liježemo. E, moj Vojine, jeb’o te sunce, pa i ovi naši nas u zatvor strpaše. Jebi ga, Rade, kad smo mogli ovoliko, možemo i večeras. I onaj drijem uhvatio, u neko doba galama. Šta moraš, majku ti jebem! Kos uhvatio onog dežurnog, tuče ga, nabija ga od one rešetke. Šta moraš, mi smo njih sad iz ropstva izvukli, majmune jedan!

Milan je, tako sam čuo, umro u ratu, prije pada Krajine. Rade je sa suprugom Vidom izbjegao kad su padale zapadnokrajiške opštine. Došao na konjskim kolima u Prijedoru. Bili su kod mene kući pet-šest dana, a onda se nastanili u Trnopolju. Kad mu se 1999. rodio unuk, Rade me zavjetovao da mu budem kršteni kum. Rade je umro nekoliko godina kasnije, a prije dvije godine zove momak, ja sam Radin unuk. Našli smo se, otac mu je prenio da je đed imao želju da ga ja krstim. Planira vjenčanje, pa će se krstiti prije. I krstio sam ga, u onoj crkvi brvnari u Omarskoj. Ispunio sam zavjet što sam dao Radi. Bio mi je i otac i mati u onoj ćeliji, pazio me k’o dijete svoje što bi, brinuo, stalno nešto ušuškavao, zašuškavao.

A to, odmah nakon razmjene? Pa, onako… Osjećaj je praznina. Kao probušen balon. Nema ni euforije, ni radosti, ni nekog uzbuđenja. A za očekivati je da ima. Jako čudan osjećaj. Nedefinisan. Ne znam šta bih rekao.

Sutradan idem kući. Dolazim, a pred kućom… Narodni zbor… Tu je i Mladen Gavranović. Fiksator mu je na lijevoj nadlatkici. Nosio ga je skoro godinu dana. Bio je u tom proboju pogođen, ali se uspio podići i probiti do naših položaja. I to okupljanje trajalo je danima. Uvijek je neko bio uza me. Prijatelji, društvo, pomagali, nisu dozvoljavali sekundu da ostanem sam. Odvraćali me, valjda, da se ne prepustim nekim razmišljanjima. Ko god je slobodan, ko god stigne s ratišta, tu je. Kod kuće, teška su to vremena. Maltene, nema se ni za osnovno. Ali, nalazilo se i za troje, četvero, petero… Sprema se hrana, mene animiraju, da i ja počnem jesti, da se vraćam. Zarobljen sam s 80 kilograma, kući došao sa 62.

Kad sam razmijenjen, majka je bila u stanju šoka. Totalno. I ta pisma dok su dolazila u zatvor, vidim očev rukopis, a piše u njeno ime. Ja sam čak pomišljao da je umrla. Marka Đenadiju sam onog 8. marta u zatvoru uspio pitati je l’ mi živa majka. Kaže, jeste, sinoć sam bio kod njih.

Onda je bilo priča svakakvih. Te spasen, jer je zet musliman, te spasio ga školski drug musliman, te otac došao po mene, a ja kroz rešetke vičem ne dajte im ni metka, nek’ me ubiju, te prešao na drugu stranu i vodi bataljon muslimana. Čega sam se sve naslušao… Iz jedne krajnosti u drugu… Pravili su i heroja i izdajicu… Narod k’o narod, ali najviše me bolio odnos dijela porodice jednog saborca, poginulog tog dana. Kao da sam ja kriv što sam preživio. A član njihove porodice, koji je tog jutra ostavio i mene i njega, nije kriv. U toj nesreći niko nije kriv ni za šta – to je moje mišljenje.

Prvog maja 1995. Bljesak. Dan kasnije odlazim u „Autotransport“. Tamo je bila ambulanta, komisija za bolovanje invalida. Jesu mi govorili, što se tebe tiče, učešće u ratu si odradio. Ali zaključujem bolovanje. Vraćam se u jedinice MUP-a. Mogu reći da jesam bio u povlaštenom položaju, ali sam do kraja rata uvijek bio pod oružjem i uvijek u jedinici.

Nisam za medije o ovome dosad pričao. Ko će to tol’ko čitati. Jesam prijateljima, znaju svi moji. Pa, sjećam se do detalja zato što inače imam dobru memoriju. A, ustvari, jeste odmah poslije toga, ljeta 1994. godine, Ostoja Kesar radio sa mnom feljton u Kozarskom vjesniku. Jako dobar feljton. Imam to negdje kod kuće, donijeću ti, samo čuvaj. Što se kaže, još to ni djeci nisam dao da pročitaju. Nikad ih nisam ratom opterećivao. U komšiluku se prepričavalo kako je kćerka, imala tad deset godina, za ožiljak na nozi mislila da su me ranili Švabe. /smijeh/ Sinu je sad 24, kćerki 21 godina.

/nastaviće se/

Katarina Panić – www.prijedordanas.com

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 1/5: Ko god kaže da je želio poginuti…

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 2/5: Viđaj ga, lip k’o i naš!

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 3/5: Kad čuješ za razmjenu, tek je onda minut godina

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 4/5: Kćerka mislila da su me ranili Švabe

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 5/5: Dok kreneš pričati, gotovo je