Vodite ga, rekao je Dudaković. I dobro mu pokažite grad. U pincgaueru sam s dva vojnika i jednim oficirom. U kasarni na prijavnici momak neki, čupica, joj, jarane, jebem im majku! Nema 45 kila, neki rijetki brčići, ravna kosa, pa dugi vrat, minđušu neku nosi. Stolicu svoju daje, a dosadan, da ja njemu, sad pričam, kakvo je stanje gore. Odjednom ga ovaj što je bio sa mnom u pratnji povlači u stranu, nešto mu govori, on mijenja facu, gleda u mene, prijeteći, vraća se, majku ti četničku, ja da ti dajem stolicu, ustaj! /smijeh/
Tu, u neku učionicu, ponovo previjanje, pa ispitivanje, tu par šamara i onda u neki kombi. Tu je i čupica. Jarane, ko te zarobio? Amir Avdić? Jarane, ti ili neko tvoj je velike sadake u životu napravio. Ja još nisam čuo da su ikoga ostavili živog. Je l’ ti znaš da je to jedinica sastavljena od Sanjana, Ključana, Prijedorčana, Petrovčana? Svih ovih što su najviše najebali. I vadi cigare, više od pola kutije, HB, tvrdo pakovanje, ‘de, jarane, ma, neću, imam, ‘aj’, molim te, uzmi.
Dovoze me u zatvor. Je l’ to taj četnik, jebem vam majku, šta ste od Kozarca napravili! Upravnik je to, izgovara Kozarac s akcentom koji pokazuje da nije odavde. Pljus, pljus. U samicu. Željezni krevet, zavaren za zid, na njemu fosne. Preko noći groznica, rana provalila, noge u vunenim čarapama, mokre, jer u wc-u odvodi ne rade, pa je poplava, usirila se ona krv na rani. Oko ponoći, neko zove, čedo, čedo, pruža mi čuvar ćebe, kroz rešetke. Ujutro ću prije smjene doći, nemoj kome da si rek’o. I daje papirić od novina, u njima zamotan baralgin. Poslije će mi medicinska sestra, koja je u međuvremenu prestala raditi u zatvorskoj ambulanti, po jednom čuvaru poslati zavoj i kremu.
Sutradan u ćeliju u kojoj su Milan iz Like i Rade iz Bosanskih Doljana. Milan je lutao nekuda po kninskoj krajini i zabasao među ove, zarobili ga, ispitivali, on ni riječi. Najstrašnije ga mučili, mislili on neki specijalac, komandos, pa zato ćuti. A on duševni bolesnik, uopšte ne govori. Rade je bio pripadnik ripačke brigade Vojske Republike Srpske. Bio negdje na položaju, popio. I zaputio se. Prošao kroz našu liniju, kroz neprijateljsku liniju, sišao u Bihać. Kad se otrijeznio, on u bihaćkom parku. Potrgao rukama one vojne oznake s uniforme. Sjedio ješ nekih sat-dva. Mislio se, šta će, kud će. Krene li nazad, dočekaće ga il’ njihovi, il’ naši, dvaput istu sreću da preživi teško da će imati. I ode u stanicu policije i sam se prijavi. To je negdje novembar, 93. U zatvoru sve vrijeme viđa i vojnika korpusa koji je služio kaznu jer je spavao kad je Rade kraj njegovog punkta prošao. Bojao ga se, uvijek ga gledao k’o da bi ga progutao. Rade će i izaći iz zatvora, taj će ostati.
Ispitivanja pamtim po tome što mi nisu vjerovali da kao policajac gotovo ništa ne znam o civilnim strukturama vlasti. Ali u policiji sam tek od oktobra 1993. A, na primjer, 1992. nisam znao ko je bio predsjednik opštine. Znao sam da je bio musliman. Kad se poslije vratim kući, predsjednik opštine biće neki Dušan. A u međuvremenu je bio još neko, ali ne znam ko. U jednom momentu puštaju mi VHS kasetu, na njemačkom je, poslije se u Hagu koristila u predmetima za logor Omarska. Pitaju me za jednog, kažem doktor Milomir Stakić. Šamar, onaj što svali sa stolice. A ne znaš ko je, a? Dobrih sam batina tad dobio dok nisam do riječi došao. Pa, piše, na snimku. Svi u smijeh. Ma, idi, Kondiću, u pizdu materinu! /smijeh/ I odma’ tu ide kafa, cigarete, sve. I rakiju doniješe, da dođem sebi.
Bio je jedan sudija na ispitivanju, izuzetno okrutan, pjeni, histeriše. Od jednog bezbjednjaka iz Petog korpusa isto sam znao dobiti batine šamaranjem, momačke, ali me od tog sudije spasio. Ulazi jednom, uzima me ispod ruke, ‘ajde, izlazi, završavaj. Pjeni taj sudija, Ismet ili Izet Mujanović, negoduje. Ovaj govori, ma, ne zna on od tog ništa. Sudija viče: laže! Ovaj ponavlja, ma, nema pojma, kad ti kažem. Izvodi me, pa niz hodnik, i usput govori, ‘aj’, pusti staru budalu, reći ću ovima da te više ne puštaju njemu.
Nemoj me pogrešno shvatiti, da ikoga pravdam. Protiv tog bezbjednjaka i protiv upravnika zatvora bio sam svjedok tužilaštava u predmetima pred Kantonalnim sudom u Bihaću i pred Sudom BiH. I sudija me, u sudnici, na kraju svjedočenja, pita, bi li se ja pozdravio s optuženim, da ga gdje sretnem. Ne znam. Moguće. U svakom slučaju, njihove pozicije i moja, situacija je jednostavna. Ja sam bio niko i ništa, oni su mogli sve, mogli su da odluče i ovako i onako. Mogli su da budu daleko, daleko gori prema meni. To sam sudiji odgovorio. U principu, ogorčen sam na rad sudova jer se za ista djela odnosno nedjela pripadnicima srpskih formacija određuju rigorozne kazne, dok su za druge simbolične ili oslobađajuće.
Granatiranje 7. marta 1994. Predveče, ulazi upravnik, bjesni, ludi, histeriše, gospodo četnici, krenu šamarati, lupati, tući, bićete pobijeni, majku vam jebem. U jednom momentu hvata se za onaj opasač, bijeli, nema pištolja, odlazi, i dalje grmi, prvo ću vas poranjavati, pa tek onda pobiti. I nema ga, nema. Milan nastavlja jesti, Rade govori, e, jebi ga, Vojine, gotovo je sada. Sjećam se da smo hranu prosuli, ni do čega ti nije, a one tanjire oprali, da ne ostavljamo za sobom prljave. Poslije nekih pola sata, ulazi upravnik, s dvojicom, trojicom. I počinju tući.
Među njima je jedan, rodom iz Olova. Tamo je bilo čuvara korektnih, bilo je izuzetno korektnih, a bilo je drskih i bezobraznih. Ali ovaj se istakao kao pravi onaj katil, mučitelj, zločinac. A u suštini kukavica. On je dolazio kad sam sam, kad su Rade i Milan u šetnji, ja zbog noge nisam mogao u šetnju. Drugi bi čuvar navodno bio u obezbjeđenju ovih koji šetaju, ostavljajući ovome otvoren prolaz do mene. Tukao me čizmom, šakama, stolicom i palicom. I uvijek ciljao ranu. Ja stalno štitio tu nogu ranjenu, a on onda po glavi, po leđima, po vratnoj kičmi. Kad nas je nakon oko mjesec dana prvi put odvelo na kupanje, jedan od čuvara spazio je modrice, insistirao da kažemo šta se dešava, nekome je to prenio i to se više nikad nije ponovilo. A ni onaj koji mu je omogućavao to, koji je bio zadužen da obezbjeđuje ćeliju, nije više bio raspoređen na to mjesto.
I tako tog 7. marta ležimo, pretučeni, ne smiješ zucnuti, a jaukao bi, sve boli. U redovnom režimu svjetlo se gasi u devet. Oko deset, čuvar dolazi, pali svjetlo. Kondiću, izlazi. Ja mislim, na strijeljanje. Milan ničega nije ni svjestan. Rade gleda u mene, misli isto što i ja, kaže, ‘ajde, drži se. Pravo u kancelariju upravnika. Za njegovim stolom sjedi Arkan. Ne, ne taj, nego njihov, imali su i oni svog. Poznajem ga jer je bio 8.2. u onom rovu gdje me ispitivao Avdić, a dva puta dovodio u moju ćeliju svoje borce iz Prijedora da vide znaju li me. I sve i jedan je rekao da me ne zna. Dobro se sjećam jednog na kojem sam prvi put vidio trake oko nadlaktice ispisane arapskim pismom. Izuzetno korektan, kaže, ne, ne znam ga, nikad ga nisam vidio, ne bih da griješim dušu.
Sjedi Arkan na upravnikovom mjestu, noge su na stolu, smješka se. Desno, na dvosjedu, dvojica iz korpusne policije. Lijevo, na trosjedu, jedan vojni policajac i čojvek u civilu, crni kaput. Ustaje, prilazi mi, gdje si, borac, ljubi se sa mnom, tri puta. I dalje ne znam ko je. Isti Safet Isović. Kad skontam da je to moj komandir s Urija, Marko Đenadija, tek tad mi ništa nije jasno. Nikad ga nisam prije vidio u civilu. A i nije neko koga očekujem tu vidjeti, pa ga zato ne prepoznajem na prvu. A svi se smješkaju. I u glavi mi je, Katarina, tek onda šok. Kru’ te jeb’o, zarobili i njega. Sjedam kraj njega. A on miriše, bio tad Rolon, al’ nema veze. A ja se još nisam okup’o, sutra će mjesec dana od zarobljavanja. A, reko’, jeb’o te sunce, pa izdajnik! Pričaju oni, ali meni u glavi zvoni. I sjetim se, kad smo krenuli na taj položaj 5. februara, došao da nas isprati, prilazi, zove me, kaže, nećeš se ljutiti, ali da Miroslav bude tu, ti uz njega, i to. Ipak je on stariji, znaš. Odlično. Meni je drago da je tu. Kaže, pomozi Parašu, pomozi Milenku i momcima. Sve to prolazi kroz glavu, ne mogu vjerovati, ovaj čovjek me poslao, a radi za njih. Krah, svijet se ruši. Marko priča, ja mu ništa ne vjerujem. Kontam, dodatno me ispituju, navlače me.
A onda se polako sklapa priča da je to dogovor o razmjeni. Njihova trojica su ostala s krajiške strane u zalog dok se Marko ne vrati. Arkan je i prije tog 7. marta našima rekao da sam samo ja živ. Poslije su mu donijeli slike koje su odlijepili sa kartona naših ličnih karata, onih koji budu deponovani u MUP-u. I pitali da pokaže ko je živ. Vojo. I stvarno pokazao moju sliku. I tu je promjenu u komunikaciji zanimljivo pratiti – u početku četnik, pa čedo, pa Kondić, pa na kraju Vojo, Vojin, Vojkan. /smijeh/
Upada ponovno upravnik, psuje majku četničku, hoće da me udari, ovi skaču, ne daju, jebem ti majku četničku, šta si prič’o Francuzima. A nekih sedam, osam dana prije, bio francuski novinar, radio nešto o odnosu prema zatvorenicima. Kad je snimanje završeno, a upravnik i jedan inspektor su sve vrijeme bili tu, upravnik će, šta ti ono reče, ko je koga nap’o? A ja na početku stvarno rekao neprijateljska ofanziva, a naša je bila. I onda ponovo, rasklapaju svu onu opremu, svjetla u plafon, ja nazad na stolicu, snimaj ponovo taj dio. I sad on mene hoće tući, ali Arkanovi ga istjeraju napolje. Da, da, iz njegove kancelarije.
Opraštam se s Markom i vraćaju me ka ćeliji. Kraj mene je Arkan, pumparice prebačene preko ramena. Prolazimo kraj dvojice koji su nas s upravnikom premlatili taj dan. Arkan zastaje. I pita me dira li te ko. Reko’, ne dira. Dirne li te ko, samo meni reci, jebaću mu mamu, neće se glave nanosati.
U ćeliji, Rade u šoku, što sam živ. Malo zatim dolazi čuvar, veli, ovo se još nije desilo, četnički komandant ušao u zatvor. Ako iko, Vojo, ostane živ, ti ćeš. Posla Radu da skuva kafu svima. Ispušimo par cigareta. Ode čuvar. Kad, nakon 20-ak minuta, pali se opet svjetlo, ulazi momak, kaže, kako ti se zove komandant, ovaj na prijavnici se zblan’o, pa ne upisa ime. Veli, vidim, ide Arkan, ide čovjek s njim. Daje dokumente. I vidim onu ličnu kartu, vašu, oni orlovi! Kaže, ja samo ono pogled’o, sklopio i vratio nazad. /smijeh/
Sutradan, popodne, dolazi upravnik. Krenem da ustanem, on govori, lezi, lezi, nemoj ustajati, ti si ranjen. Prilazi krevetu. Kondiću, izvini, shvati da emocije svladaju. Veli, meni je juče poginuo brat od ujaka. Mojih je dosad preko 30 članova šire i uže porodice poginulo u ovom ratu. Što se tiče ispitivanja, ti znaš da ja nemam sa tim ništa, a što se tiče ovdje moje službe, neće te više niko dirati.
Jednom mi zarobljenik vojnih snaga Fikreta Abdića u prolazu šapne: traži šišanje. Pitam čuvara, kaže, pa mog’o bi, posebno zbog ovog. Pokazuje na Milana. A iz njega, buve vriju, kipe. Iako je kratko ošišan. To sam prvi put u životu vidio. Kad očistimo njega, onda Rade pregleda mene, ja njega. Skoro svaku noć, k’o ritual. I sutradan predveče dolazi čuvar, kaže, ‘ajde, izlazi. Ideš na šišanje. Vodi me u kupatilo. Stojim pred ogledalom, dvojica se briju, trojica u prolazu. U ogledalu vidim iza mene brico šiša jednog. I gleda i on mene u svom ogledalu. I namignu. Babin, skontala si. A i ovaj što ga šiša je Babin. Momak kraj mene, krupan, dobio nov bic, a ja izrađen, kožu kida s lica. Dade mi cigaretu, ‘de zapali, dok ja završim, daću ti ovaj. To se zaduži, pa razduži kod čuvara, ne ostaje kod zatvorenika. Sjedam onda za šišanje, zatvorenici tu dolaze, odlaze, čuvar obilazi, zastane, ode dalje. I brico će, kad je uhvatio priliku: samo da ti kažem, Kondiću, ako tvoji ne uspiju, Babo će te razmijeniti, zna on za tebe.
Negdje oko 15. aprila počele su razmjene. Najprije Babini. Grupa po grupa. Pa je bilo par neuspjelih, pa ih vrate, pa onda sutradan ponove. Prazni se polako zatvor. I 26. aprila, ujutro, sedam je sati, jedan divan momak, što se kaže, na ranu bi ga previj’o, onaj što je uočio modrice po nama, pa prijavio. Ulazi, on i još dva fina, mlada momka, kao delegacija za muštuluk. Nose kafu. ‘Aj’, ustanite, momci. I veli, nemojte uzeti zdravo za gotovo, ali mi smo načuli da bi’ vi danas trebali kući.
E, tek je onda minut godina.
/nastaviće se/
Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 1/5: Ko god kaže da je želio poginuti…
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 2/5: Viđaj ga, lip k’o i naš!
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 3/5: Kad čuješ za razmjenu, tek je onda minut godina
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 4/5: Kćerka mislila da su me ranili Švabe
Ratna ispovijest Vojislava Kondića 5/5: Dok kreneš pričati, gotovo je