Da ti pokažem nešto. /Vadi iz novčanika smotak./ Da ti nisi radila k’o prevodilac? Podsjećaš me na tu curu, pojavila se jedno veče u Karmenu. Negdje 96. ili 97. Kaže, prišao mi u Ključu lik. Pita odakle sam, znam li tebe. I poslao mi ovo, da ti dam. /Izlizani i slijepljeni papiri, izblijedjelog sadržaja, iskrzanih ivica./ Ovo je molitvenik, San Bogorodice majke. I ova novčanica je bila tu. /50 dinara Srpske Republike Bosne i Hercegovine, s dvoglavim orlom, s ocilima. Na njoj ispisano Prijedor, Hambarine, Rakovčani, jedno ime i četverocifren broj./ I ova ceduljica. /Papir s linijama, na njemu plavom hemijskom ispisani ime i prezime, datum i mjesto, 8.2.1994. Hasin vršak./

Moguće da su ga oni zvali vršak, mi smo govorili vrh. A ima anegdota, malo Hasin, malo Vasin. /smijeh/ To je bila zona Drugog krajiškog korpusa i, prema njihovim informacijama, tako se priča, tokom rata je 50 puta prelazio iz ruke u ruku. I ogroman je broj stradalih vojnika, tu, i naših i njihovih.

I kaže cura, on tvrdi da te je spasao i ovo ti šalje, kao dokaz. Pita, je l’ to tvoje, jeste. Kaže, pita možeš li mu pomoći da dođe obići svoje imanje ovdje. Zna da je kuća srušena, ali da dođe na par sati, da vidi kućište i da izađe u Federaciju. Povratak tada još nije bio počeo, ne usuđejem se sam, na svoju ruku, ništa, odem do dvojice rukovodilaca u policiji, kažu, može ali pod uslovima da ga prvo dovedemo ovdje na ispitivanje, da ide s tobom jedan iz DB-a. To, maltene, k’o hapšenje. Nađem tu curu, ostavila mi broj telefona, živjela je u Prijedoru tada, mislim da je odnekud bila izbjegla. Roditelji spakuju kesu, znaš ono, milošte, košulja, kafa, sve. Napišem pismo, zahvalimo se i ja i otac, ali da nisu vremena još. Jer ja sebi nisam mogao dozvoliti rizik. Da ovdje neko uzme maha, ispituje, maltretira, ne znam ni ja.

A kad me ono taksista doveze njemu, i kad on vidi da sam ja zbunjen, ko je, šta je, je li, nije li, ode u kuću, vraća se, nosi jedan mali broš, na zihericu okačen. Bogorodica, isto je bila u mom novčaniku, ali je nije poslao po onoj djevojci, nego čuvao za susret. Onda razmijenili telefone, dogovorimo se, nakon par dana, da se nađemo u gradu. Prvi put on i ja nasamo. Sjedimo, malo neugodna, neprijatna situacija, blaga tenzija. E, drugi dan, ponovo se nalazimo u gradu. I tad ga pitam. Reko’, što ti mene ostavi. Reko’, da je obrnuto, ja i ti nikad ovu kavu ne b’ popili.

Pa, tako, lako. Nema tu mudrovanja, to ti je tako. Akcija traje, puca se, svaki je opasnost. Nije to sad, digao ruke uvis i predaje se. Tad se ne puca. Ali ovdje borba traje, nije gotovo. Pa, tako, na primjer, imaš onog 11. januara 56 mrtvih, 37 ranjenih. Ili ovdje, osam poginulih, pet ranjenih. Nema tu onih knjiških omjera, 1:3 ili 1:5. Nego ranjen često znači i likvidiran. Svako ko je u tim situacijama bio, zna da je tako.

I kažem mu, znaš, sad, poslije toliko vremena, da nit’ sam mučitelj, nit’ zločinac, al’ ja bi prvo puc’o u tebe, pa bi te onda okretao, pretresao. A ‘vako će on: puc’o bi i ja, Vojkane, u tebe, al’ ja ni jednog više metka nisam im’o. /smijeh/ Ja sam mislio da si ti mrtav. I vidio rapove. I trčao prema tebi da uzem tvoje okvire. I u onom momentu, kad sam te okrenuo i kad si ti otvorio oči… pa, sjećaš se da sam ja pao na guz’cu odma’. Sam sam sebi rek’o, /nadimak/, totalni zajeb, game over. I samo čekam da ti duneš, il’ pištoljem, il’ bombom, ili nečim. Vidim, ti ne pucaš, i ja tebe zapričavam. I u onoj priči, dok ja uzimam okvir, dok gledam da ne odreaguješ nekako, odakle si, iz Prijedora. A kru’ te, jeb’o, iz Prijedora! I sad mene zanima šta ima u Prijedoru. A vidim da smo vas ovdje dobili. Samo još koja puca pomalo. Hoću sad da sklonim i sebe i tebe, pa da vidim šta ima u čaršiji, šta kod Rame, ovo, ono. I, veli, jebi ga, buraz, dok kreneš pričati, gotovo je.

Kući mi je jednom došao i onaj momak koji me je nosio, da, da, taj što sam mu halalio prsluk. Majčina je bila želja da upozna ljude što su joj spasili dijete. Grli ga, ljubi ga, blagosilja, šta će. A čuj ovo. Susret s onim što je mogao da prelomi, i ovako i onako, što je prvo rekao da me „završe“, ono kad su se okupili svi oko mene, dok ležim u onom stijenju, a treba da idu dalje. Bili su, mislim, prvi poslijeratni izbori, možda je 96. I ja službeno raspoređen u Ališiće. Staje bus, došlo njih desetak, nas je par kolega, u civilu. Ide prema meni momak, mojih godina, pruža ruku. Kondiću, kako si? Dobro. Kako ti je noga? Dobro. Ne pada mi na pamet ko je to. Gleda u jednog od mojih kolega, pa će, gdje si ti, pa pauza, zašuta, misli se, pa se sjeti i reče, imenom i prezimenom. Ovaj gleda, zbunjeno. Je l’ me se ne sjećaš? Onako… malo… likom… al’… Predstavi se on onda, imenom i prezimenom, išli skupa u školu, sjeti se onda i ovaj moj. I još mi kaže da je u onom rovu, kad su me doveli kapetanu Avdiću na ispitivanje, rekao da me se sjeća, iz škole, da sam momak na mjestu.

A kad se 1994. formira CJB Prijedor i kad, po povratku iz zarobljeništva, saznam da sam raspoređen u operativu, pitam ima li ikakvo drugo radno mjesto u krim-službi. Sjećam se, još sam bio na bolovanju, ali, eto, da se javim načelniku, prolazim kroz hodnik i vidim scenu… koja mi se uopšte nije svidjela. Da, da, to, neko nekog šamara. I prvo što pitam tog načelnika, moram li ja i to raditi. S njim je jedan stariji kolega, inspektor. Kaže, nisu to standardne metode, ali nekad se mora primijeniti sila. Pitam ima li u krim-službi ijedno mjesto da ne mora. Ima, kaže, kriminalistička tehnika. Šta je to? Kaže, to ti je forenzika, uviđaj, Reko’, je l’ ja tu ne moram nikoga ispitivati. Ne moraš. To je doći, pronaći tragove, obilježiti, skicirati, fotografisati, izuzeti, spakovati, dostaviti sudu, tužilaštvu, ovo ono… Ima li tu mjesta? Ima, ali tu ne možeš odmah dobiti stalno rješenje. Reko’, nema veze, uzeću ja to privremeno.

Onda, negdje 2005. čini mi se, dobijem prekomandu u operativu. Ja sam među rijetkima, možda i jedini u MUP-u, koji se žalio na unapređenje. /smijeh/ Na rješenje direktora Uprave policije žalio sam se dan nakon što sam ga dobio. Tražio da se vratim na mjesto kriminalističkog i protivdiverzionog tehničara. Pola godine trajalo je dok nisam dobio odobrenje da se vratim u svoju službu.

Sad, pred penziju, neću za sebe reći najpošteniji u prijedorskoj policiji, ali među najpoštenijima. A poštenih i odgovornih, takvih je 95 posto u službi. Onih pet posto kvare ugled svima nama ostalima koji smo velika većina. Ja sam u svom radnom stažu jednom dobio dvije šteke cigara, a jednom mi je čovjek ubacio na zadnje sjedište auta 50 KM. Nisam pokupov’o stanove nego u penziju idem s još neotplaćenim pozamašnim dijelom kredita za kuću. Pa, jeste, ima i toga, da mi je takvo radno mjesto da nisam ni bio izložen iskušenjima kao što to jesu neka druga radna mjesta u policiji, ali, bez obzira, ogriješio se nisam. Da jesam, našli bi mi. Kampanja koja je prethodila mom izboru za predsjednika Boračke organizacije grada Prijedora u ljeto 2023. godine, a trajala je mjesecima prije toga, bila je toliko ružna i prljava da ne sumnjam da bi oni koji su je vodili iskopali nešto protiv mene, da su mogli išta. Ali nisu. Pa, jesam. Normalno da ponosan na to jesam. I još na nešto sam ponosan, a to je činjenica da nisam tužio Republiku Srpsku za ratnu odštetu. Svoju Republiku Srpsku. Za nju sam se borio, stvarao je, pa zar da je tužim zato što sam RVI? A jesam iz Pravobranilaštva Republike Srpske dobio informacijau da sam jedan od 0,8 posto RVI koji nisu tražili ratnu odštetu.
* * *
8.2.1994. poginuli su na bihaćkom ratištu komandir čete Milenko Šormaz /43/, pripadnici drugog voda Miroslav Paraš /33/, Predrag Kalinić /30/, Željko Bulić /25/, Dragoslav Plavšić /25/, Mišel Nikić /23/ i Draško Tramošljanin /22/, te pripadnik prvog voda Darko Prlina /22/.

Ranjeni su pripadnici prvog voda Mile Marčetić, Milan Đurić i Milosav Sabljić i pripadnik drugog voda Mladen Gavranović. Ranjen i zarobljen je pripadnik drugog voda Vojislav Kondić.

/kraj/

Katarina Panić – www.prijedordanas.com

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 1/5: Ko god kaže da je želio poginuti…

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 2/5: Viđaj ga, lip k’o i naš!

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 3/5: Kad čuješ za razmjenu, tek je onda minut godina

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 4/5: Kćerka mislila da su me ranili Švabe

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 5/5: Dok kreneš pričati, gotovo je