Oni koraci slijeva se približavaju. Zatvorim oči. Prestanem disati. Prevrne me na leđa, prepipava, bunari, užurbano. Izdržim 15-20 sekundi. I ne mogu više. Izdahnem i otvorim oči. On odskoči, uperi pušku u mene: Živ?! Klimnem glavom. Jesi ranjen? Klimnem glavom. Gdje si ranjen? U nogu. Momak, budi pametan, ne diraj ništa. Odakle si? Iz Prijedora. Iz Prijedora?! Pa, i ja sam iz Prijedora. Četiri dana bjež’o sam od vas do Bihaća.

Zove imenom svog, tu, najbližeg, i kaže, evo ga, iz Prijedora. Taj pritrčava i iz zaleta me čizmom udara u glavu. Ovaj prvi čuči kraj mene. Živ, nanu mu jebem! I nanosi pušku, upera je u grudi. Meni olakšanje, što neće u glavu. Prvi skače, gura ga, nemoj, jeb’o staru! Ovaj pjeni, ovaj se otima s njim, dolaze ostali. Skidaju ranac po koji sam se vratio, kažu, ovo ti više neće trebati. Možda ih je šest, sedam. Jedni bi da ubiju, jedni ne daju. Nemoj! Nemoj! Nemoj! Ćutim, ležim, smrt čekam.

Dolazi visok čovjek, mršav. Kažu mi, ovo ti je hodža. Sagne se, čučne kraj mene, kaže, dajte nož. Onaj što je prvi uperio pušku, vadi nož, onaj veliki, što zovemo narezani. Do tad je šok, a tad prvi put strah probija. I pomislim: što ‘vako? Oni se smiju, vjerovatno vide taj strah. Kako ležim na leđima, pridignut i oslonjen na laktove, instinktivno se povlačim unazad. Oni me drže za ramena, govore: ne boj se, ne boj se. Hodža otkopčava moju čizmu, skida je. Nasmiješi se, prijatan. Veli, ne boj se. Raspara onim nožem nogavicu kombinezona, raspara potkombinezon, traži zavoj. Ima l’ ko zavoj, nema. Kad ovaj, što me htio dotući, kaže, imam ja, i daje. Nemaju oni ništa. Oni k’o partizani. Ništa nemaju. Hodža govori, treba još. U potkoljenicu me pogodio metak, prošao između dvije kosti, jednu samo okrznuo, ali pogodio veći krvni sud, pa obilno krvari. Hodža traži još zavoja. Od jednog saborca iz Kostajnice ostala mi uzrečica ‘rođo’. Onom prvom kažem, imam ja, rođo. Kaže: a sad rođo? Tačno me posrami. Ma, nije, nego uzrečica. I iz mog gornjeg lijevog džepa vadi zavoj i tu nađe i tablete. Šta je ovo, mamu vam jebem? Drogirate se! Isto k’o što smo i mi za njih govorili. /smijeh/ Ma, nije, tablete hlora, za pročišćavanje vode. Jebem vam mamu, sve imate! /smijeh/

Pucnjave više nema. Samo sporadična. I udaljena. Dolaze dvojica, dotrčavaju. Vidim, ovi ih respektuju. ‘Aj’mo, završavajte! Gleda taj u mene. Od ovih tu, ne jedan, nego trojica-četvorica, kažu, nije teško ranjen. Pa, gdje je ranjen? U nogu. On gleda i ćuti. I traje ta tišina. I onaj prvi kaže: iz Prijedora je. A taj će: iz Prijedora? ‘Aj’, nosite ga tamo, iza. Poslije ću saznati da je i on iz Prijedora. Taj što se pita. Taj što je prelomio.

To je možda oko pola deset, deset ujutro, tog 8. februara. K’o što je kod mene rođo, kod njih je sve jarane. ‘Aj’, jarane, stani na nogu, osloni se, možeš li stajati. Još noga ne boli. Uh, dobro je, nije ti kost pukla. Dvojica me dižu, četiri-pet ih je okolo. Kad su me podigli, vidim okolo naše momke. Jedan potrbuške ovdje, jedan tamo, trećeg nose u vreći za spavanje. Nose naše, mrtve.

Onda mi dvojica naprave ono od ruku, sjedež, smiju se, ne b’ te ni tvoji ‘vako nosili. Ovi jedni ne daju, drugi se zalijeću, ovi im govore, nađite sebi druge. Odjednom počinje granatiranje. Spustiše me, zalegoše, sve se trese, poklopili oni glave, poklopio ja. I prošlo mi je kroz glavu, ‘ajd’ da se sad tu završi, jer naši kad krenu, ne znaju stati po sat vremena. Nije ovaj put bilo sat, ali ispod pola nije. Kvrcka me jedan s desne strane, eto, sad će te tvoji ubiti.

Poslije nastavljamo dalje. Krvlju se natopilo to, naiđe neki što ima zavoj, na nekom panju me previjaju. Gleda taj, uza me, niza me, je l’ ovo četnik? Pa, nemamo za naše dovoljno, mamu vam jebem! Ćuti i motaj. Onaj prvi skonta da imam prsten. Majka mi poklonila za 18. rođendan. Skide ga. Bolje ja nego neko drugi. Nemoj me pogrešno shvatiti.

Onda sjedimo, čekamo neku kočiju, tako kažu. Dolazi vojnik, kaže, komandant zove da dovedete četnika. I ponovo oni mene uprte. Prilazimo jednom rovu, okolo je vojska. Vidim dvije mlade cure, zubima bi me zaklale, tako me gledaju. Jedni prilijeću, jedan viče, ‘oćemo l’ se postrojiti za strijeljanje, ovaj uza me samo ponavlja: ne boj se, jarane, ne boj se.

I dolazimo pred rov. S druge strane se ulazi, otvor je, izlazi čovjek. Nema oznaka čina na sebi.
Ja sam kapetan Amir Avdić, komandant Prve bosanske oslobodilačke brigade.
Vojislav Kondić, pripadnik čete posebne jedinice policije.
Predstavljanje po pe-esu. I dalje: unesite zarobljenika u rov. Ne kaže četnika. Ja sam to pričao i tada i poslije rata. Mnogima nije bilo pravo to čuti. Ali to je tako bilo.

Ispituje me. Tu je njih sedam-osam, ali samo on ispituje. Počinju dolaziti vojne knjižice poginulih. Svi su iz mog voda. Jedno šest, sedam komada. Da, da, od ovih osam kojima svake godine 8. februara u Prijedoru dajemo pomen. Na kraju dolazi još jedna, za jedinog koji nije iz mog voda. Darko Prlina. Njega nisu uspjeli izvući, ranjen, ostao je živ, geleri u glavi, podlegao je u bihaćkoj bolnici.

Gleda moju knjižicu. Jesi li ovo ti? Uh, poručnik! Slavonac? Dobrovoljac?
Nisam, imate tu u knjižici i poziv.
Znaš li ti da je predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović rekao građani BiH nisu dužni da se odazivaju za Hrvatsku?
Znam ja šta je on rekao, a znam da i oni koji se ne odazovu idu u Gradišku, u zatvor. Vidite da sam po pozivu došao u popunu, već su bile najžešće borbe završene, očekivao se taj sporazum.
Ja žednim. Sanitetlija je ušao još dva puta, previo me. Mogu li dobiti vode? Biće vode. ‘Aj’mo dalje.

Sjedi blizu vrata krupan čovjek, frćkav, možda ima 35. Kaže, zar ti nije žao Bosne? Žao mi je Jugoslavije. Imam iza sebe šest omladinskih radnih akcija, ja sam Jugosloven. A bila je idealna i za vas i za nas. Nastade tajac, tišina neka, kao sjeta neka, 20-ak sekudni. Presijeca Avdić, ‘aj’ pusti to kraju. Opet tražim vodu. I on posla jednog po vodu. Vraća se poslije šest-sedam minuta, nosi onu plastičnu bocu od tri litra, tvrda plastika, s ručkom sa strane, ako se sjećaš, sokovi sirupi se u tome prodavali. Prinesem da ću piti, sanitetlija viknu, stani! Uze nazad bocu, otpakova komad gaze, presiječe i stavi preko otvora, kaže, iz potoka je, ima trunja, ima svega.

Donosi jedan radio stanicu, motorolu. Imali su je samo Šormaz i Paraš. Pitaju ga kako je izgledao taj? Kaže, krupan, nije u ovoj unifomri, nego u onoj šivenoj, od šatorskog krila. Meni je jasno da je to Paraš. Ko je to? Zamjenik komandira. Je l` živ? E, jebi ga, taj bi nam valj’o.

Poslije me nose do toga što oni zovu kočija. A to su konjska kola. Na njima vidim naše momke, mrtve. U potkombinezonima su, skinuti. Donose ih i tovare. Odozgo je Predrag Kalinić, okrenut je licem ka gore. Ostale, ispod, ne vidim ko je ko. Neko reče to su sedma kola od jutros. Dižu me da sjednem na tu kočiju. Stari musliman, ne s beretkom, nego s fesom, pravim fesom. I sjedaju kraj mene još dvojica-trojica. I stalno čiča govori, čuvaj nogu od vagira. To je ono što leta tamo, ‘vamo. Pa da me ne udari po onoj ranjenoj nozi. U jednom momentu, obazire se, ovako, prema meni, pogleda me, pa pita jesu li mi živi roditelji. Jesu. Imaju li ti roditelji još djece? Imam sestru. Eee, dico, dico.

Spuštamo se niz taj Hasin vrh. Može to biti negdje pola 12-12. Dođemo do nekog tvrdog puta. Tu me ubacuju u kombi, narandžasti. Liježem na pod. Jedan što me pridržava i što me stalno brani, a nije iz Prijedora, govori, a jes’ ti dobar prsluk taj. A ja imao taj jedan, borbeni, mimo formacijske uniforme. Skinem i dam mu. Je l’ halal, pita. Reko’, halal. Tu je i hodža, sjedi, drži onu moju čizmu. Imali smo one čizme, došla jedna serija, najbolje su bile, ovako s rajsferšlusom na vanjskoj strani, na zglobu. I ja sam u svakoj čizmi imao po metak. I nađe hodža metak. Matere ti, jesi l’ ovo čuv’o za sebe? Jesam planirao, nisam iskoristio. I dam mu i drugu čizmu. Isto pita, je l’ halal. Reko’, halal. Bolje ti nego da neko s mrtvog me skida. Opet oni mene tješe, ‘aj’ ne mora značiti, nemoj tako razmišljati…

Kombi odjednom staje, vrata se otvaraju. Kamera, mikrofon, snimatelj, novinar. E, ‘ajde, lijepi, da nam nešto kažeš. Samo se predstavi i reci kakvi su ovi momci prema tebi. Reko’, Vojislav Kondić, pripadnik čete posebne jedinice policije iz Prijedora. Ne znam šta bi’ reko, izuzetno korektni. Eto, vidiš da mi nismo kako vi pričate, ‘vaki, ‘naki, znaš. Iz kombija izlijeće ovaj s prslukom, zatvara vrata, vraća se za minut. I, sav sretan, pokazuje ovima, mislim, 200 maraka. Veli, imamo za večeras. /smijeh/

Kad se sljedeći put otvore vrata kombija, vidjeću jednu džamiju, i, možda, tri-četiri stotine civila. Poslije ću saznati, to su Spahići. Valjda se cijelo selo okupilo, gužva, žamor, došli gledati kako dovode četnika. Onaj moj s prslukom veli, ‘ajde, meni krke na leđa, da me spusti iz kombija. Onaj narod vrevi, daj ga ‘vamo. On me nosi prema nekoj kući. U prolazu čujem ženski glas: viđaj ga, lip k’o i naš!

Iz kuće – kasnije ću, po oznakama i naramenicama, vidjeti da je to korpusna policija – izlaze i galame, šta ga nosiš, ma, nek’ puzi, jebem mu mamu četničku. Ovaj moj će, šta sam ti pomog’o, pomog’o. Sad nek’ ti je bog u pomoći.

Unutra, u kuhinji te kuće, njih četiri, pet. Tu je taj kapetan Avdić, jedan s velikim biljegom preko lica, kasnije ću saznati da je to Senad Šarganović, komandant specijalnih jedinica Petog korpusa. Ispitivanje traje, nekih 20-ak minuta, cura neka sjedi pored mene, vodi stenogram. I u jednom momentu ulaze dvojica, u NATO uniformama, perfektno uređeni, zategnuti, čisti, napucani. Šljemovi s onim maskirnim preko. Ustaju svi, ustajem i ja, koliko mogu, da se ne oslonim na onu ranjenu nogu. I prvi pita je l’ to taj poručnik. Jeste. I taj Šarganović, imam utisak da ima ulogu domaćina, redom predstavlja. Ovo je komandant korpusa, Atif Dudaković. On ovako pogleda u mene, pruži ruku, reče, Dudaković. Ja pružam ruku, Kondić. A iza njega mlad momak, lijepe fizionomije. E, a ovo je gazija što vas je razvalio gore na Suhoj Međi. Komandant Petsto pete, Izet Nanić. On ne pruža ruku, gleda me s prezirom, skoro s gađenjem. I prođe.

I počinje ispitivanje, sve ponovo. Nanić u početku ćuti, Dudaković priča. Gleda one moje papire, gdje si bio, šta si bio. Čita onu dozvolu iz vojske za kretanje, pa pita za Milana Stankovića, jesmo li ga strijeljali. U zatvoru je, koliko sam čuo. Jednu po jednu, ide priča na priču. Odakle si rodom, Kondiću? Iz Prijedora. Dobro iz Prijedora, odakle su tvoji? Iz Knešpolja. Odakle iz Knešpolja? Reko’, Čitluk, Donja Slabinja. Pa će: Kondići su čuvena partizanska porodica, šta ćeš ti u četnicima? Reko’, nismo četnici. Kaže, ma da, vi ste srpska vojska. Jesmo. Znaš li da smo zemljaci? Ja sam iz Orahove. Klimnem glavom, da ne ispadnem papak, a nikad čuo za to selo.

Kaže, kol’ko je vas poginulo na Suhoj Međi? 58. /Poslije ću saznati da je tačan broj 56./ Uh, Kondiću, bar tri-četiri stotine. E, jest, hiljadu, ako vam tako paše. Ništa, ništa on na to, čak imam osjećaj da se malo i osmijehnuo. Ovako sjedi on, Dudaković, iza njega Nanić. Kažem Naniću, zaklali ste dvije žene. U tom se momentu nagne preko njega, rukom prema meni i prstom podignutim, ovako. I kaže, da, ali Stana Landrup je pucala iz karabina. Pitam ga koliko je njihovih tada poginulo. Kaže trojica. Pitam je l’ s onom trojicom na Lipi, što smo vam mi predali, i onim jednim što su ga izviđači likvidirali kod Okretaljke. On se samo nasmija. Kaćo, kad ti proradi inat… Ma, da oprostiš, mislim se: e, jeb’o sam i ja vama majku!

Ni prije, ni tada, a ni poslije, tokom svih 77 dana zarobljeništva, Kondiću, kako kaže, niko ni u jednom ispitivanju nije spočitao niti doveo u negativan kontekst njegovu ulogu u borbama na Suvoj Međi protiv jedinica Petog korpusa.

Niko ni riječi. Sudarile se vojske. Imao sam osjećaj da je, i po njima, to sve bilo uredno. Neko vojničko poštovanje.

/nastaviće se/

Katarina Panić – www.prijedordanas.com

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 1/5: Ko god kaže da je želio poginuti…

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 2/5: Viđaj ga, lip k’o i naš!

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 3/5: Kad čuješ za razmjenu, tek je onda minut godina

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 4/5: Kćerka mislila da su me ranili Švabe

Ratna ispovijest Vojislava Kondića 5/5: Dok kreneš pričati, gotovo je