Portal PrijedorDanas, registrovan kao udruženje za unapređenje medijskih sloboda, realizuje serijal „Žene u politici, na rukovodnim funkcijama, u biznisu i u društvenom životu“ u okviru istoimenog projekta koji se sufinansira iz budžeta grada Prijedora za 2026. godinu, a na osnovu javnog konkursa Gradske uprave.
Prvi članak serijala nastao je iz razgovora sa Sanjom Hasić, akademskom slikarkom.
Sa Milanom Sabljić pokrenula je novi sadržaj u društvenom životu grada – radionice obojene večeri ili večeri u bojama, u svijetu poznate kao „Paint & wine“ ili „Sip and wine“.
Atelje za jedno veče: Kist u ruke, čaše visoko, predrasude na stranu
/Kafe bar „Mone“, ponedjeljak veče, 12. oktobra. Lagana muzika, instrumentali, diskretno osvjetljenje. Na stolovima štafelaji, vinske čaše, kroasani, improvizovane palete, s već iscijeđenim bojama, kistovi i četkice, čaša vode za ispiranje boja. Na platnima iscrtane konture Ajfelovog tornja, u uglu reprodukcija djela koja se te večeri radi. Ne mora biti replika slavnih slikara, ali mora biti kompozicijski i koloristički uredno. Dres kod prugice i beretke./
„Ovo se naglo desilo. Nisam se snašla u trenutku, nisam mislila uopšte da će biti više od jedne radionice“, kaže Sanja nakon što je i za treću radionicu broj prijava unaprijed popunjen.
Prijedorčanka Sanja Hasić /1981/ završila je likovnu akademiju u Banjaluci, smjer slikarstvo, u klasi profesora Radomira Kneževića. Radi u prosvjeti 19 godina, u osnovnim školama u Brezičanima, Kozarcu, Omarskoj, Ćeli i Ljubiji. Trenutno je zaposlena u Osnovnoj školi „Desanka Maksimović“.
„U jednom trenutku zatekla sam se da radim u pet škola istovremeno, što je stvarno bilo vrlo izazovno“, govori Sanja.
Za vrijeme pandemije korone jedno vrijeme živjela je Švedskoj. Poredila je položaj i vrednovanje umjetnika tamo s poimanjem umjetnosti kod nas.
„Stekla sam utisak da je tamo sve dozvoljeno. Nema strogih kriterijuma šta je umjetnost, ko je talentovan, ko dokazan, nije umjetnost samo za određene. A radionice koje periodično vodim za djecu i odrasle, grupne i individualne, kao i ove sada u javnom prostoru, gledam ne samo kao edukaciju kroz svoju profesiju nego i kao eksperiment s publikom. Posmatram kako reaguje naša publika, pogotovo ova u Prijedoru koja je ozračena umjetnošću. I u razgovoru s Milanom, jer ona je bila taj pokretač, došle smo do prve radionice u Moneu 18. avgusta“, kazuje Sanja.
Za ideju „Paint and Wine“ priča da jeste trend u svijetu i u regionu i da je u posljednjih godinu-dvije u ekspanziji. Učesnicima nije potrebno predznanje, stručnjaci ih kroz stvaralački proces vode korak po korak, ugođaj je opuštajući. Prva radionica je bila Toskana, polja lavande, pejzaž, dosta nijansi ljubičaste. Namjera je da niko ne osjeća pritisak da se mora biti uspješan ni da rad mora biti završen.
„Već je ta prva radionica premašila naša očekivanja. Postala je vidljiva putem društvenih mreža i onda su nam se počeli javljati zainteresovani. Tako smo došli do Udruženja Daun sindrom 21 i drugu radionicu, s motivima Suncokreta Van Goga, pohađali su i njihovi članovi. To nisu više djeca, to su ljudi, mladi ljudi. Bili smo oduševljeni koliko oni nemaju zapravo taj neki otklon da li će biti uspješni ili neće, oni prosto uživaju. I u tome jeste suština“, ističe Sanja.
Veče obojeno u Pariz najprije je vodila u poznatoj Aleksandrovoj galeriji u Banjaluci, a potom i u Prijedoru.
„Mnogi se nisu ni susreli s akrilom na platnu, ali mi smo izabrali tu tehniku jer se brzo suši, jer je pokrivna, znači sloj na sloj. Ako pogriješiš nešto, direktan sloj može da preboji tu grešku. Ubuduće, možda budemo imali i druge tehnike. Razmišljam i o vajarskim tehnikama, glina da to bude nekad. Imaćemo jednu u novembru i jednu pred Novu godinu. Ta u decembru će biti vjerovatno secesija, u zlatnom za praznike“, najavljuje.
I u Prijedoru žene dominiraju.
„Veoma je bitna ta povratna informacija iz upitnika koji poslije radionice popune. I vidimo da žele unaprijed da rezervišu mjesto, da firme prave team building na ovaj način, da bude poklon bon u ponudi… Isto tako vidimo da je to jedan prostor za osnaživanje žena. One se povezuju, zajedničko im je da su preopterećene dnevnim obavezama i da ovdje dobiju vrijeme za sebe i za relaksaciju, a ne samo da urade dobru sliku. I imaju taj jedan siguran prostor gdje mogu djelovati i ispitivati svoju kreativnost, a pritom ne ispunjavati očekivanja ni od drugih ni od samih sebe“, naglašava Sanja.
/Pas hoda između stolova, zastane i legne kad naiđe na nečiju slobodnu ruku. Majka fotografiše kćerkicu, jedva je nagovori da stavi beretku. „Kako ti se zove ovaj pas? Ima li uopšte ime?“ „Maza. Jer stalno hoće da se mazi.“ Zveckaju čaše, tiha je muzika, tih žamor, ćaska se. Sanja i Milana dopunjavaju boje na paletama, mijenjaju vodu za pranje kistova, odgovaraju na pitanja./
„Neko smatra ovaj način djelovanja sladunjavim ili kičastim, ali tu je slika malo šira. Svaka prilika za odgajanje i njegovanje likovne publike je dobrodošla. Rad sa djecom je lak. Oni su kao plastelin. Nemaju prethodna, možda iskrivljena, viđenja ni iskustva, dok ljudi od 50+ godina brže napreduju, ali žele sve detalje, sve da znaju, sve tehnike da rade. Hoće potpunu posvećenost i rad jedan na jedan. Broj časova likovne kulture u formalnom obrazovanju je smanjen, ali, bez obzira na to, nastavnici i profesori uspijevaju da galerije i muzeje približe đacima. Sad imamo generacije koje ne zaobilaze ta mjesta, ne ustručavaju se ući, ne misle da je to tamo za nekog drugog. Znaju da se slici ne okreću leđa, znaju velike slikare, znaju s koje se razdaljine djelo gleda. Isto tako se i ovim radionicama stvara nova likovna publika“, smatra Sanja.
Članica je Udruženja likovnih umjetnika Prijedor /ULUP/ koje, prema njenom mišljenju, takođe daje prostora za djelovanje. Učestvuje u likovnim kolonijama, samostalno je izlagala u Galeriji „Sreten Stojanović“. Nekadašnje magistarske studije prekinula je iz ličnih razloga, a sada završava master studij slikarstva kod dr umjetnosti Borjane Mrđe na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Na pitanje koje mogućnosti društvo umjetniku daje, odgovara da to zavisi i od ličnog angažmana svakog pojedinca.
„Nama jeste prostor za djelovanje sužen. Ni mi koji smo u prosvjeti ne možemo dati sve što želimo. Ali, eto, pored redovne nastave, tu su likovne i sekcije. Pa u maju, za Dan grada, radimo murale. Imamo muzej, gradsku galeriju i galeriju ULUP-a. Svako od nas ima načina da utiče na to da ljudi ne bježe od izložbenih prostora nego da se tamo osjećaju prirodno. Da nemaju osjećaj da ne vrijede ili da nisu dovoljno dobri za ući na izložbu nego da jesu dio toga i da tu pripadaju. Kad se tako radi s djecom, onda i ta djeca kad odrastu i budu imala svoju djecu, na drugačiji način će ih edukovati šta je umjetnost, da to nije rezervisano samo za elitu. Kao i da je sam čin stvaranja jednako značajan, pogotovo u digitalnom svijetu, kad djeca sve manje imaju dodir s olovkom, knjigom, papirom, kistom“, dodaje Sanja.
/Jedna od učesnica ima kecelju s krupnim kadrom snopa četkica i kistova. Za stolovima sjede jedna nasuprot druge, po dvije. Ustaju da vide kako izgleda rad one druge. Dižu ruku, kao đaci u školi, zovu mentorke za savjete. Neke slikaju svoj rad u fazama, neke na kraju. Neke prave selfije sa završenim radom. Prođe dva sata, proleti. Smiju se, skidaju radove sa štafelaja, zajednička fotografija, nose kući Pariz u bojama jeseni, ram ne treba./
Razgovarala: Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto: Katarina Panić i ustupljene fotografije
Članak je dio projekta „Žene u politici, na rukovodnim funkcijama, u biznisu i u društvenom životu“ koji je izabran na javnom konkursu Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2026. godinu.
