Samo da ti nešto kažem, ja sam više zajebav’o komuniste neg’ ove. Ovi se ne znaju ni braniti. Komunisti nisu kupovali školu. Pa, Hajro je djecu svoju vrać’o, jebote! /Akademik Hajrudin Hadžiselimović, profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu/ Ja se sjećam, tu anatomiju kad položiš kod Hajre, po tramvajima se prepričava. Kod Tita da kupiš školu?! Šta ti je? Jesu poslije napravili političke nauke, da završe i oni koji nisu studirali. Za to je najbolji štos Kotle napravio. /Nikola Kotle, nekadašnji direktor RŽR „Ljubija“/ Kad pita šta si završio, kaže političke nauke. Kaže, pa, dobro, to je popodne, al’ šta si DO podne? Kakvi kod Tita kupovati školu… To je nezamislivo. Tito je Tito. Sada…sumnjive diplome. Govore budnem, ćio. Ja ustanem, kažem obračunaj partiju, ko govori ćio, ne može sa mnom igrati.

/Bio je 28. jula kad mi je Maja Adamović Radonjić poslala poruku da je umro Radovan Kragulj, maloprije, u Parizu. Spomenula, usput, da je on Zoranu, njenom mužu, rod, blizak. Radonjić zove sutradan, pita jesam li zainteresovana uraditi tekst o Kragulju, zaslužio je, a o njemu najviše zna Predo Marjanović, pa bi me spojio s njim. Pitam kako se ne hvališ da ti je rod. To je datost, nije zasluga, Zoran će.

Nađemo se u kafiću „Marina“. Dolazim prije njega, pitam konobare gdje on obično bude, pokazuju njegovo mjesto. Sunčane naočale ne skida tokom intervjua. Rukujemo se, odmah prelazi na ti./

Ovo je kombinovani katalog, ovo mi vrati. Ponio sam ti i ovaj Nin, ovo mu je intervju, možda i posljednji, rađen pred monografiju, to mi čuvaj. Ovo možeš uzeti sve, al' da mi vratiš, jer po jedno imam. Kod Kragulja sve treba precizno, nema kod njega bubanja. /Lista katalog, pokazuje na fotografiju livade/ 'De ovo uzmi. Da ne idemo, ono, bizarno, glava, jebi ga, i, šta ja znam, crna traka. Da ovo malo života ubacimo, jebi ga, jer on voli Vels. Kaže, tu je najzelenija trava. /O Kragulju priča u prezentu. Vijest o smrti je svježa./

/Mogli bismo i o tebi neki tekst napisati. Da ne čekamo da umreš. Jeste malo nezgodno da pričaš sam o sebi, pa da ispadne da sam sebe hvališ, ali moraš mi dati informacije da bih imala šta pisati./ Pa, ne moram ja. Donijeću ti kako me hvale drugi. /I donosi. Katalog sa izložbe „Izbor radova 1970-2011“ koja je bila postavljena u prijedorskoj galeriji u ljeto 2011. godine./ Imaš tu odličnih tekstova. /I katalog sa izložbe „Rad kao terapija“ iz 2020. godine u galeriji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske 2020. godine./ Tu smo iz Prijedora izlagali samo Sreten /Stojanović/, Kragulj i ja. To se vodi strogo. Ima čitav umjetnički savjet. Tu ne može svako.

Gdje je gostiona 'Obala', pa iza kuća bila. Voda je odnijela. Do 1967. bili i temelji, vidjeli se. Tu sam se ja
rodio, i brat, samo sestra u bolnici. Ispadali u lavor. Zato sam ja malo udaren. Hadžera ona bila babica, pa ti ispadne dijete, oklizne se, jebi ga.

U kući u Lukavici, 'volki bio, kod Rade Đakovića, preko puta naše kuće bio mlin. I tu sam ja vidio konje. Dovozili žito u kolima. I ja sam počeo crtati te konje. Oni se odmaraju, ono, znaš, dok se žito melje. Ajoj, kol'ko sam konja nacrt'o! To onda vidjela učiteljica, Nata Bujić, od Brace Bujića mama. Još je neko to vidio i onda me počeli forsirati.

Moja mati bila učiteljica, dekretom došla iz Pirota u Prijedor. Kad dolazi Jovo Bosnić, inspektor, imao monokl, svima u razredu gaće padaju. On daje ocjene, moja mama imala uvijek 'naročito se ističe'. Škola bila gdje je dom penzionera. Stari bio sudija za prekršaje. Preko puta Jereze bio sud, šezdesetih. Upisali me u učiteljsku. Poslije dva mjeseca napustio i čekao prijemni u Sarajevu, srednja umjetnička.

Ja sam završio akademiju u Sarajevu, a u Zagrebu postdiplomski. Al' ovu školu volim više neg' sve akademije. I svi je volimo. Iz cijele Juge tamo dolaze. Jedan prvi, jedan drugi, jedan treći, jedan četvrti i jedan peti razred. I svi se znamo. Roditelji odriješili kesu. Imao sam petn'es' i po godina, pa me stari stavio u dom, učenički, Logavina. Vidim ja, to nije za mene. Napišem starom pismo da mi je doktor rekao da imam prošireno srce i da se ne smijem penjati uzbrdo. Naš'o stan odmah kod Principovog mosta. Škole su tad bile ozbiljne. Do nas gimnazija, u keceljama, strogo uniformisani, frizure, morali biti uredni, sve bile u nas zaljubljene. Proći tuda moraju kad idu na fruštuk, na Markale. /Goran/ Bregović se i tad izdvaj'o. Svi s one strane ulice, on onom stranom do nas, sam. Tad već bio čudan.

Ja sam jeben slikar. Jer slikam sebi. Sve što radim, radim sebi. Ništa ne poručujem drugima. Zato niko ni nema obavezu prema meni nikakvu. Prodao sam, možda, 500 slika. Davao sam u humanitarne svhre. A kad god sam davao za liječenje, nisam dao da mi se ime spominje. Jebeš ti filantropiju, ako ti se ime spominje. K'o majka Tereza. Da ti tuđeg čaja, a onda o tome pišu novine.

/Sjećaš se li prve prodate slike?/ Ne. Znam samo da sam od svake izložbe mogao kupiti nov auto. Stojadin je uvijek bio kao danas 10.000 KM. I da mi još ostane. To su neka mjerila Titovog vremena. Ne samo ja, nego svi koji su bili malo etabliraniji. Pa, samo rudnik uzmi, kupovali nemilice.

Kad se gradila direkcija RŽR-a, tad se otkupilo pet Kraguljevih mezotinti, Stahova, mojih, hrpa. Arhitekte koji su radili zgradu dovode svoje favorite. Ja kažem, mi imamo iste snage, ako ne i bolje, a još su i vezani za ovo podneblje i organska veza je ovo područje. Usvoji se moje. Poslije, kad smo izašli sa tog sastanka, prišao mi taj arhitekta i rekao da se tako radi posao. Ništa on nije bio ljut. A ja mu samo gled'o u cipele. Vrijede k'o auto.

U komunizmu se kupovalo. I raspoređivalo po raznim organizacijama. Ovi danas 'oće na revers, a ne otkupljuju.

Pare nikad nisam taložio. Nas je Tito razmazio. Bilo dobro svima. Kad zapne, treba auto, treba more, ima. Poslije došlo vrijeme, mo’š zapinjati kol'ko 'oćeš, nema. Mene su uvijek kupovali srednji stalež. Koji je nosilac čovječanstva. Doktori, advokati, inženjeri. Džet set je drugo. Ja sam davao i na rate. Ako može kuća i auto na rate, može i slika. Nije bilo mjeseca da nisam nekoliko prodao. Ja platu nisam dizao, tadašnja žena dizala.

Svi težimo minimalizmu. I ja isto. Ja se ubi’ da budem minimalista. Pa, Maljevića, jebi ga, išli smo u Zagreb gledati ga, kad je dolazio taj crni kvadrat, bijeli kvadrat, maltene ekskurzije. K'o što je Van Gog, kad je bio u Beogradu, išli vanredni vozovi iz Sarajeva. Kad ćeš vidjeti Van Goga ponovo? Nikad, jebi ga.

/Ko ti prozva radove mušemom?/ Ja. Ne, ne, ne, znaš ko je prozv'o? Kad sam vrać'o izložbu, zaustavila me policija. Šta je ovo? Vid'e, sve isto. Jes' to neke mušeme? Ja kažem, jesu. Da sad ne zovu muzeje, da se ne objašnjavamo. /Vidjela sam je davno, kod ministra Škrbića./ Ima i kod /Antona/ Kasipovića. A taj /Ranko/ Škrbić, nemam nikakvo mišljenje, zbog lopovluka, ali to da je on birao i da je izabrao te moje sive krugove, malo drugačije sam ga gledao. Znaš, da izabereš to, puritanski najstrože moguće, a ima šarenih kol'ko 'oćeš, skoro pa ispade rafiniran. Jer naši političari vole da vide, daj mu kuću, daj da drvo vidi, jebi ga.

Ovako izgleda ono što je sad biblioteka sad kupila. Imam ciklus koji zovem Pneumatik. Pošto uvijek držim sagnutu glavu, da se ne bi' morao pozdravljati s nekim, i dolje vidim samo ono od točkova, i onda sam to preveo, grafički, u crtež. To je vrlo studiozno, dobio sam nagradu na bijenalu Srbije za doprinos razvoju crteža uopšte. Pisala je /Snežana/ Tasićka za Glas /Srpske/ o tome. E, ovo ti je sve na temu U Brajevu čast. To više ništa nije kod mene. Te trave, to je strah. Ja ih počeo slikati sive. Kako je krenulo čovječanstvo, trava će biti siva. Ovo zovem Iz tradicije. Ciklus Rad kao terapija.

Ja biram gdje idem. Korona je tu malo spustila prag. Prije si morao dobro muda nategnuti da nekog dovedeš, sad se nude sami. Moraju pokazati šta su radili. U Prijedor je /Branko/ Jungić donio gotovu izložbu, uramljenu, samo kači. Ja sam po sedam dana postavljao. Pušim, mjerim, gledam, znaš ono. Pa, ne može neg' tako, jebi ga. Ja se napušim, dok sve izmjerim. Mene su zvali u Banjaluku u pomoć. Jer kritičar vidi na podu, a ne zna kako je to na zidu. Po pet-šest sati ostanem kod Labovićke. Radio džabe. Svi smo. Jer to mi je nešto k'o da uzimam od sebe, znaš, kad uzimam od kulture. Ali ne razmišljaju svi tako. Bila neka, poslali je iz SDA, pitam znate li vi gdje je Muzej savremene umjetnosti. Ona me gleda. Ne zna. Ljilja Labović kad je došla, rekla je da je samo gledala šta ja radim. Jes', majke mi. Pa, učila. Ja kod nje bio jedan mandat u upravnom odboru. Nisam banke naplatio, osim putni trošak. Ja njih zajebavam, kažem dužni ste mi 30.000 KM. Kad god dođem, kažem ja doš'o po svoje pare.

Na /likovnu/ koloniju /Sreten Stojanović/ mi je došao profesor Savo Peković, poslije operacije srca. Malo ko bi to. Borjana Mrđa došla trudna, nije mogla raditi, donijela gotove radove. Ka'em, nemoj mi ovdje rod'ti, matere t'. Prvi koncept mi je bio da okupim sve harizmatične iz Prijedora. Kraguljeva je ideja bila, da svako da svoj originalni rad u tu malu svesku, a Ljubica Jelisavac Katić je pisala. To je vrh. Bajka. Mene su iz Sarajeva, sa akademija, zvali, pitali kako si ih skupio. A niko im ništa nije platio. Ovaj došao iz Pariza, ovaj iz Zagreba, ovaj iz Firence. Niko ništa nije naplatio. Meni se ne odbija.

Ja sam i svoje radove otkupljiv'o. Frajer mislio da je Stahov. Nosi dva rada, što je rudnik kupio kad je otvaran pogon u Omarskoj. Uramljeni crteži. Potpis moj je iza, ne vidi se. Ja kažem, pa koliko hoćeš za ove Stahove. Kaže, pa, bogami, ja ne bi' dao ispod 40 maraka. Ja kažem, ja Stahova baš volim, evo tebi 50, Nena bila tu. A prodao ih bio za po 1.800 KM rudniku. Pošto su mi već bile plaćene, bilo mi degutantno da ih nosim kući, ja ih poklonim muzeju. Heklanje ono moje. Iš'o u suštinu krajolika, a ne, ono, plašt.

Ja sam kupio Stahova iz banke. Ogromna slika. Ja stavio 200 dolara i kažem direktorici evo. A ona će: 200 dolara?! Pa, znaš koliko to vrijedi?! Ja kažem, boli me k…c i krenem izlaziti. Kaže stani, jebo te, pa znaš koliko je to? Pa, znam, al' ja tol'ko imam. Pristane. I kažem, ima još nešto. To treba odnijeti do galerije. Znači, i hamala mi nađi. I u galeriji je prodam za 5.000 KM. I Stahovu javim. A kupio ju je Branka Mićića brat koji je živio u Zagrebu. I slika vraćena tamo gdje je i nastala.

U celulozi bila slika Jovana Bijelića. To je neko uzeo. Meni srce puca što nisam došao na vrijeme, jer njegovih radova nema mnogo. To su rijetke slike. U Beogradu se pričalo da se za njegov tako neki srednji format mogao kupiti dvosoban stan. Pošto ga nema mnogo, cijene su enormne. Šumanovića ima svuda, a Bijelića nema. A to je srpski ekspresionizam, to je čudo od slikara.

Ja sam donio onog Voju Dimitrijevića što je u opštini. Vojo je Titov umjetnik, samo je bio moderan i iznad tog doba. Prva avangarda kod nas. Ja se prep'o se da će otići u k…c. Bila stečajna /upravnica Mirjana/ Golić. Ja uzeo sliku, da spasimo šta bilo. „Prisutnost Sutjeske“, ogromna slika, četiri-pet metara, ono s trokutovima.

Spasio sam i dvije Stahovljeve grafike. Ona dala, dobrovoljno. Ona meni kaže, ja sam vodila puno stečaja, ovakav gigant još nisam vidjela. Ja se bojao presjeće je. Stahova su tako jednog ispilali.

Bila na radiju Prijedor emisija Mivion, ja bio mlad slikar. Pozovu me da gostujem zajedno sa predstavnicima muzeja i grada. Muzej je uvijek bio nevjerovatno infantilna kuća. Sad je nešto drugo. Sad su tamo mladi, tamo su Zoran /Radonjić/ i Aleksa /Milić/, sad je življe. A ranije… Pa to je bilo… Oni mene ne vole očima vidjeti, zato što sam ja… jeben, znaš, ja ne dam neg` onako kako je. Idemo tako prema Kozarskom, dogovaramo se usput, traže da ne napadam nikog. I sad, u emisiji, kad su počeli o muzeju, ja kažem, izvin'te, je l' vi to o Luvru pričate. Pa, kaže ne znam koliko hiljada posjeta godišnje. Muzej ne prodaje karte, samo taj ko prodaje, može znati koliko. Ovako, ti možeš da lupaš odbornicima, primitivcima, oni klimaju glavom, vidi jebote! I od tada me ne mogu gledati očima. O-ČI-MA! Sad ima umjetnički savjet, konkurs, kriterijumi, pa neko sjedne i gleda. Ne može drugačije, jebi ga, svak` nešto crta. Ma idi… /nastaviće se/

Razgovarala i fotografisala – Katarina Panić – www.prijedordanas.com

*Premium sadržaje lokalnog informativnog portala PrijedorDanas podrži donacijom na račun Udruženja za unapređenje medijskih sloboda Prijedor Danas kod NLB banke: 5621508214760476.