/Dok razgovaramo, nailazi Nena iz galerije. Pokazuje mu nešto na telefonu./ Je l’ to čovjek? /Kažem da sam čovjeka posljednji put vidjela kad ga je on za ruku vodao. I kad dođe po njega u vrtić, govorio, gdje ste, studenti./ /Nena kaže, ubacio trojku s centra i dobio majicu i uš’o u finale./ Sad ne da da ga zagrlim. Ma, ništa ne da. Ja ga obožavam, ja sam mu dao ime. Dušan Silni, Dušan Džamonja, Dušan ovaj, Dušan onaj, čvrsto ime, strašno ime.
/Poslije, vraćajući se kući, prolazim kraj galerije. Nena me zove unutra. Pita otkud ja s Predom, šta je to, je l’ neki intervju, hoće li to biti objavljeno, jesam li vidjela kakav je i da su samo glasine da je on odbojan, ‘vakav,
‘nakav./
/Jesi li oduvijek bio takav?/ I gori. /Zašto?/ Pa, ne mogu da trošim energiju da objašnjavam da je drvo drvo. Jebeš to. Kad sam bio mlađi, bio sam i prgaviji. Ja nisam jebav’o autoritete. Kakve autoritete? Ko je autorirtet? Tito je bio autoritet. Od političara sam cijenio Koču Popovića. Kupov’o je slike. I kupov’o na kredit. Mnogi su govorili kako bi mu dali i džaba. Ja neću džaba, hoću na kredit.
Dobar je prostor ULUP-a. Ja sam član ULUBiH-a. Odavde još i Veso Sovilj i Bilja Gavranović. Pa, ne treba nas hiljadu udruženja. Partikularna me ne zanimaju. Kao u udruženju pisaca, sve neke frakcije, to bog ne može izmiriti. Ja to elegantno odjebem, lakše mi da me mrze. Nije me uošte problem mrziti. Jer govorim šta mislim. Tiho je napisao da govorim naglas ono što niko ne smije ni u kupatilu.
/Šiške preko čela dopiru do očiju. Otpiruje ih povremeno. Malo kad je bez cigarete./
/Jesi li zadovoljan kako si se ostvario profesionalno? Jesi li dovoljno ime?/ Ma, kako nisam? Sva kultura mene zna, šta je tebi? Pa, u Jugoslaviji. Imaš mojih nagrada u JAZU, danas HAZU, izložba crteža jedne godine, grafike druge, tu imaš dosta mojih radova. Otkupa. Dovoljno je to. U umjetnosti nema najvećih. Može jedan od najvećih. Nije to trka. Ranko Risojević kad čuje Prijedor, grad slikara, kaže, jeste, Prede Marjanovića. Mene na Plivi zovu Tito. Pa, /Branko/ Jungić kaže, kad porastem biću Predo. Mušičarenje gledam tamo. To je čudo. Radi Džeki na recepciji, bio prvak svijeta u tom flaj fišingu. Trebalo da ispred BiH ide na Novi Zeland, da predstavlja državu, svjetsko prvenstvo. Dao mu savez 200 erva. Ka’em, možeš do Beograda. Ako šparaš.
Mene kad pitaju nešto mladi slikari, ja kažem, ‘oćeš da ti odgovorim politički ili šta ja mislim. Politički je: to tako, ma da, ma, može, da, da, samo nastavi. A moj je: to, to, to i to ne valja. ‘Aj’mo sad krenuti. Tu oni meni donose, gdje ti sad sjediš, i onda ja to gledam i zadam. Onda odnesemo tamo na travnjak kod /Ljetne/ bašte /pokazuje rukom/. Razgrnemo, ja popravljam, da vidim koliko ih mogu pomaknuti. Sad je bila jedna mala, ne javlja mi se. Najgore što mi dođu kasno. Obično dođu mjesec-dva pred prijemni, trebali bi godinu. Kad vidim da se pomjeri, onda vidim da ga mogu ubaciti ga, poslije moram zvati komisiju, jebi ga.
Mladi me razumiju odlično. Meni je drago ako neko od njih bude dobar. Ovaj mali Dabić je dobar, nema priče. Zvjezdana je vrh bila, ja sam i nju upisao. Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske ne daje nagrade svakome.
Djeca su odlična. Ja svake godine nekog upišem na akademiju. Mikšu sam jedva upis’o, on zakasnio. Stakića sam upiso baš. I Dabića malog, isto. Ja njih upišem i onda moram ih još ugurati na budžet. Onda roditelji idu, koliko smo dužni, ja ka’em, kad bi’ naplatio za djecu, da mi se ruka osuši kojom crtam odma’. Hoćete l’ primiti, imamo neku dobru rakiju? ‘Oću, rakija nije mito.
To što si me pitala za te studente, svi oni lete meni. Zato što znaju da ću ih upisati, pa onda i u budžet, komisija jedva čeka da meni ispuni, znači da su prošli već jedan kriterijum, onda oni tamo potvrde. /Ne smiješ ime svoje prodati?/ Ne, ne, gledaš možeš li dotjerati. Ako ima pomaka, tamo će ga oni dovršiti. /Je l’ ti se nije desilo da ti neko kaže, šta si mi ovo poslao?/ Nije.
Djeci ocjene sređiv’o i u školi. A onda akvarel moj ide na zid ili neki drugi rad. Uvijek sam išao na to da svi mogu biti krivi, ali djeca nisu. I onda prema djeci uvijek fino. Ja svu djecu volim. Ja milujem i koju ne znam. Ja se čak bojim da će neko pomisliti da sam nastran. I onda, šta sam primijetio, danas nema ružne djece. U mojoj generaciji bilo s ušima ‘vako, dlake iz očiju idu, jebo te bog, bilo kretena, tifusi, rahitisi, pičke mater’ne.
Arhitektura je kraljica umjetnosti. Ja bio đak kad je Džamonja dolazio, bio mu potrkalo. Imao sam i honorar. Kozara je arhitektura skulptura. Čudo, remek djelo. Vojo Radosavac jedini imao pravo da manipuliše spomenikom, da ne ode u kič, da se ne deformiše. Džamonja je ogroman. On je pitao borce šta bi oni. Sastao se ovdje sa njima. A oni, jedan bi vile, jedan bi ruke, znaš ono, krv. Džamonja kaže, moram vas razočarati, ostajem pri svojoj ideji. Ali, kao, pit’o ih je. Ma, đe će usvojit’. On vozio bijelog jaguara. A veliki hrvatski slikar Stančić, ima u Saboru njegova slika, ima fiću. A Džamonja jaguara. Pa, kako ‘š ga vol’ti.
/O angažovanoj umjetnosti./ Uvijek je ima. Ali društvo zna da neće umjetnik prestati raditi ako se ne honorariše. Kad je za Kosovski boj jednom konkurs raspisan, stari Sovilj napravio odličan rad. Srbi svi obučeni, ono, znaš, k’o za salona, a Turci svi dolje, zaklani. I pita njega Veso: Tata, a ko je ovdje pobijedio? Pa, Srbi, kaže. Srbi, jebote! Turci, ono, svi preklani, muljavi, nikakvi, Srbi, ono, bijele koše, pošli u pozorište. To je vrhunska slika. Dao mi je on dvije slike. Ja dao jednu kćerki kad je pošla u Ameriku. Kažem, evo ti ovo, ovog naivca svi znaju, ako ostaneš bez para, prodaš ga.
Imam manu da ne znam jezike. Tu se osjećam oštećeno. Sretan sam čovjek, jer mi dijete nije ovdje. To je jedinica za sreću. Nesretan je ko ima dijete, pa mu mora ganjati posao preko nekih, piti kad ti se ne pije, ići u tri noću na feštu, pa moraš doći. Sretan je onaj ko ima takvu djecu koja mogu otići. Da mi dijete trpi ovo? Moje dijete je isto kao ja. I vidi sve što i ja vidim. /Kaješ li se što nisi otišao?/ Tad je bila Jugoslavija, nisam ni trebao. Nisam poželio. Meni je odgovarao Prijedor. Volio igrati karte, volio piti vino i volio ribolov. I meni je bilo odlično. Nisam bio ni sarajevski ni zagrebački i niko prema meni nije imao obavezu.
Naši političari razbili su mi iluziju o patriotizmu, potrošili ga. Kad vidim koliko patriotizam košta.
Nacionalizam nemam u odgoju. Nisam vježbao. Ja mislim da se to vježbalo na selima. Znaš ono, tursko selo, šokačko selo. Nemam uopšte odnos prema tome. Nemam to u mentalitetu. Rat je bio napamet. Ne vidm nikakvu zdravu ideju. Ovo je bio rat pljačke. K’o i svaki rat. I meni su donosili slike neki banditi. Da kupim. Ja kažem, vidio sam, a nisam vidio, ma, doviđenja, bolan! Odakle vam to? Kompenzacija. Mi njima naftu, oni nama ovo. Uvijek je kompenzacija. Ja to ne smijem kupiti, jer znam odakle je. Možda je trebalo da kupujem, da sačuvam, spasim, ali nisam smio, bojao sam se. Znao sam kako su u ratovima umjetnine prolazile i gdje su završavale. Nisam smio. Imao sam odnos prema stvarima.
Onda ona slova u bronzi, na Kozari. Pa, ne može to svak’ rad’ti. Bio je štos s tim slovima. U vrijeme egzaltacije srpstvom. Dolaze Jefrem, Gugo Lazarević, gospođa Milentijević, Kurnoga, a Kantar iz gimnazije nešto ne može i ubace mene umjesto njega. Nalazimo se u Kozarcu, stajemo, rukujemo se, idemo gore. Njima zin’la guz’ca da se sva slova prebace u ćirilicu. Ja kažem, nemamo mi ništa protiv, jedino je tu problem što, vidite, i ovaj najmanji dio osam do deset hiljada maraka, onih para, košta. Tako i jeste. Bronza je to, oko bronze je uvijek lova, one ploče, treba to složiti. Gledaju oni koliko je toga, koliko bi to bilo, brzo odustaše. /smijeh/
U ratu, potrošio sam sve slike i pare da me ne mobilišu. Ja sam jedan od rijetkih kojeg nisu nikad. Bio jedan Radić što je skupljao, kaže sve sam mobilis’o, samo nisam tebe i svog oca od 80 godina. Kažem mu, ‘vataj oca, pusti mene kraju. I onda padne smijeh i kaže goni ovog u pizdu materinu. Al’ brata su mi lapili. Ja kasno ustajem, dok sam ja ust’o njega našli. Gdje god je doš’o. pao grad. Ja kažem, ne vraćaj se u Prijedor.
I Tiho je htio praviti nešto o mojim štosevima. Ima od prije 50 godina, ljudi upamte, pa spominju. Kao i u komunizmu, Branja Maksimović kad je rekao „od prijedorske opštine i Mladen Stojanović je dig’o ruke i okrenuo leđa“. U to vrijeme si mog’o zatvor za to dobiti.
/Ja te se sjećam dok si radio u opštini, ideš onim hodnicima i galamiš, ovdje su svi specijalnu završili. Sneži si rekao: Gospođo, nespremni ste za banku, nemate čarapu na glavi. Kaže da te se bojala, jer kad vidiš nekog iz te zgrade, izdaleka vičeš: evo ove iz opštine gdje su svi lopovi./
Zvali me jednom na slavu. Mitrovdan. Ja kažem njima, meni je mati Srbijanka, učiteljica, ona je mene učila da je Mitrovdan hajdučki rastanak, a ja ovdje vidim hajdučki sastanak. Pet hiljada godina robije je ovdje. Mene samo jednom zovu i više ne.
/Zabranjen ulaz psima i Srbima. Srbin je uš’o, a ti vidi šta ćeš. Sjećaš li se ti toga, da si rekao Pingi kad ste vas dvojica ulazili u kafanu preko puta pozorišta./ Ma, đe ću…
Bio Mićo Glamočanin, bio strašljiv u pičku materinu. Izađu odbornici na pauzu, k’o mapetovci, neka odijela, presijavaju se, ja ono nikad nisam vidio, takav kič. Ja naiđem i kažem, dobro si ti, Mićo, rek’o, sve su ovo kreteni i primitivci. A on preneražen, ma kaaad sam rekooo. Pa, onda dodam iz daljine, jedini je Peđa apotekar korektno obučen.
Bio sam u komisiji za imena ulica. Kaže Radivojac, za života bi jedino ulicu trebalo da dobije gradonačelnik. Ja kažem, da, ali na Tunjicama.
/Ili kad su na čelo Skupštine opštine došle dvije doktorice, a ti rekao Gogi sekretarici da se seli, jer u njenu kancelariju stiže ultrazvuk./
Jednom jedna piždra došla u hotel, zvali nas nešto o kulturi, donijela nekakav štafelaj, hamer, neku šemu pravi, infantilno, svi ukrug nešto govore. Ja kažem, draga moja curice, ovo kod nas u prvom gimnazije, samo nam je problem što smo getoizirani, nemamo kontakata i niko nas ne jebe. Hvala na pažnji.
/Gledam trajanje tonova na snimaču zvuka na telefonu. Kažem mu, dva puta po više od dva i po sata./ A ‘oćeš ti nešto pisati od ovoga? /kraj/
Razgovarala i fotografisala /u ljeto 2022. godine/ – Katarina Panić – www.prijedordanas.com
*Premium sadržaje lokalnog informativnog portala PrijedorDanas podrži donacijom na račun Udruženja za unapređenje medijskih sloboda Prijedor Danas kod NLB banke: 5621508214760476.
Predo Marjanović (1): Meni se ne odbija
Predo Marjanović (2): Nikad ja sebe ne nudim, mene uvijek traže
Predo Marjanović (3): Rakija nije mito