Jedan od osnovnih problema sa kojima se susreću članovi Udruženja roditelja djece sa posebnim potrebama „Neven“ iz Prijedora je nepoštivanje osnovnih ljudskih prava.
Kako kažu sami članovi ove nevladine organizacije, koja pruža pomoć i podršku djeci i odraslima sa umanjenim intelektualnim sposobnostima i njihovim roditeljima, nalaze se na marginama društva koje je puno predrasuda prema ovoj populaciji.
Uskraćuju im se osnovna prava i veoma često su žrtve diskriminacije.
U okviru projekta „Različiti a jednaki“, Udruženje „Neven“ je organizovalo info radionicu na temu „Zakon o zabrani diskriminacije“.
Tokom njenog trajanja, članovi Udruženja su razmijenili svoja iskustva o diskriminaciji koju su doživjeli sami ili su joj bila izložena njihova djeca sa posebnim potrebama, te razgovarali sa Predragom Raosavljevićem, pomoćnikom Ombudsmena za ljudska prava BiH i šefom Odjela za suzbijanje diskriminacije.
Prijedorčanka Zorana Jošić majka je 11-godišnjeg Andreja koji je rođen sa Down sindromom.
-Ako posmatram stvari iz današnje perspektive, kada je u pitanju cjelokupna društvena zajednica, moram reći da me u trenutku kada sam rodila dijete sa posebnim potrebama niko nije uputio na bilo šta, niti doktori, niti socijalni radnici, niti bilo koja druga ustanova. Nisam znala kakva su moja prava, šta da radim. Jednostavno, rodite dijete sa Down sindromom, idete kući i prepušteni ste sami sebi – rekla je Zorana i ističe da su njena, ali i Andrejeva prava, bila ugrožena već tada.
Ona dodaje da naše društvo pod hitno mora nešto da promijeni po ovom pitanju, prije svega po pitanju prava ove djece.
-Kada roditelji dobiju dijete sa posebnim potrebama, to je neka vrsta šoka za njih, nisu ni svjesni mnogih stvari. Potrebno je da im se obrati neko stručno lice koje treba da im pruži podršku, da im kaže da to nije „kraj svijeta“, a ne, kao što je to čest slučaj kada im se neko i obrati, da im se kaže „to dijete neće dugo živjeti“. To je apsolutno ugrožavanje svih ljudskih prava jer djeca sa posebnim potrebama nisu bolesna djeca, već samo malo drugačija – smatra ova Prijedorčanka.
Jošićeva kaže da je tek u vrijeme kada je njen sin trebao krenuti u osnovnu školu upućena da ga mora odvesti na „kategorizaciju“ gdje je dobila informaciju da „možda“ ima pravo na dječiji dodatak i pravo na tuđu njegu.
-Imala sam osjećaj kao da se to krije od roditelja djece sa posebnim potrebama, ako mi otkrijemo šta nam pripada dobro za nas, ako ne, nikom ništa – dodaje Zorana.
Uoči Andrejevog polaska u prvi razred obavila je razgovor sa direktorom Osnovne škole „Dositej Obradović“ gdje je dobila uvjeravanje da neće biti nikakvih problema da njeno dijete pohađa inkluzivnu nastavu zajedno sa ostalim vršnjacima.
-Sin je sretan krenuo u školu, da bih ja, nakon prve učiteljicine primjedbe na njegovo ponašanje, završila na razgovoru u ovoj obrazovnoj ustanovi, gdje me „dočekalo“ njih nekoliko, od direktora i učiteljice do pedagoga i još nekih prosvjetnih radnika, koji su tražili da Andreja ispišem iz škole. Međutim, istrajala sam u svojoj želji da on nastavi redovno školovanje jer se počeo privikavati na drugu djecu, socijalizovao se – kaže Jošićeva.
Ona dodaje da ga je zbog brojnih direktnih i indirektnih „pritisaka“, koje njena porodica nije mogla da izdrži, nakon tri godine ispisala iz te škole a obrazovanje je nastavio u Centru Sunce, što je Andreju teško palo.
-Izgledalo je kao da ja Andreja dovodim u školu da ga neko čuva, a to nije njihov posao. Nakon skoro svake „situacije“ sa mojim sinom slali su me psihologu ili pedagogu, svi su me „ubjeđivali“ da je za njega bolje da ide u „specijalnu“ školu gdje mu je sve bilo novo i potpuno nepoznato. Prije je imao dvadesetak drugara u razredu, a sada samo pet, među kojima jedna djevojčica ne govori, drugi dječak je paraplegičar, a takvo okruženje mu ne daje dovoljno podsticaja za napredak. Interesantna je činjenica da je on cijelu prvu godinu u novoj školi mislio da je to nešto privremeno i da će se ubrzo vratiti među svoje drugove koji su ga prihvatili takvog kakav jeste – ističe Jošićeva, čiji sin i dalje pohađa Centar Sunce.
Dodaje da je Andrej tokom trogodišnjeg pohađanja „redovne“ škole dosta napredovao, naučio je slova, naučio je pisati, radio je sve što i ostala djeca, jer ga je to okruženje podsticalo da čini sve što i oni, dok u novoj obrazovnoj ustanovi ipak stagnira.
Kako sama kaže, njen sin sa bivšim školskim drugovima i dan-danas kontaktira, javljaju se jedni drugima, sa nekima se druži kada izađe napolje, ide na rođendane.
Ona smatra da je za djecu sa posebnim potrebama mnogo bolja inkluzivna nastava jer su ona sa svojim vršnjacima, rade isto što i oni.
-Kada je u pitanju inkluzija u Andrejevom slučaju, mislim da nije adekvatno primijenjena. Problem leži u činjenici da nema dovoljno stručnog i pomoćnog osoblja koje treba da radi sa djecom sa posebnim potrebama. I škola i ja smo se obraćali Ministarstvu obrazovanja kako bi on dobio ličnog asistenta, na šta ima pravo, međutim, oni to ne odobravaju sa izgovorom da nemaju finansijskih sredstava. Jedina stručna osoba koja mu je bila na raspolaganju je defektolog, i to samo dva časa sedmično, što je nedovoljno. Logopeda sam morala da angažujem privatno i sama da plaćam, plaćala sam i korištenje Senzorne sobe, jer sam spremna na sve za svoje dijete – ističe Jošićeva.
Činjenica je da se novac lako nađe za neke stvari koje nemaju taj stepen prioriteta kao što je zaštita djece sa poteškoćama u razvoju.
-S obzirom da imam iskustvo sa školovanjem sina i u redovnoj nastavi i u specijalnoj školi (Centar Sunce), apsolutno smatram da je za djecu sa posebnim potrebama mnogo bolje da pohađaju inkluzivnu nastavu u redovnoj školi – kaže ova Prijedorčanka.
Njeno mišljenje je da osnovni razlog za tu tvrdnju leži u činjenici da se ta djeca nalaze zajedno sa svojim vršnjacima, da mnogo više „upijaju“, da se trude da prate sve što oni rade u skladu sa svojim mogućnostima i tako napreduju.
-Roditelji djece sa posebnim potrebama, kao i sama djeca, bilo da su članovi „Nevena“ ili ne, traže samo poštivanje svojih osnovnih ljudskih prava – zaključuje Zorana Jošić.
Radionici je prisustvovao i Predrag Raosavljević, pomoćnik Ombudsmena za ljudska prava BiH i šef Odjela za suzbijanje diskriminacije, koji je učesnicima približio rad ove institucije i upoznao ih na koji način mogu da traže zaštitu svojih ljudskih prava, koja su često ugrožena.
-Djeca sa posebnim potrebama i njihovi roditelji su ugrožena grupa građana po više osnova, to su osobe kojima je potrebna pomoć u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o zaštiti osoba sa invaliditetom – kaže Raosavljević.
On je članovima „Nevena“ naglasio da se instituciji Ombudsmena za ljudska prava mogu obratiti svakodnevno, direktno, preko posrednika, telefonom, poštom, slanjem obrasca, na bilo koji način koji je njima pogodan, a zauzvrat će na prvom mjestu dobiti savjet kako i u kom pravcu da djeluju.
-Ako njihov prigovor ili zahtjev spada u našu nadležnost, ako neko krši njihova prava, ako ih je neko diskriminisao, ili ako je nešto treće u pitanju, mi otvaramo slučaj i od odgovorne strane tražimo da navede sve okolnosti, nakon čega donosimo odluku da li je došlo do povrede prava. Ukoliko je takav slučaj dajemo preporuku te pratimo njeno provođenje – kaže pomoćnik Ombudsmena za ljudska prava BiH.
Raosavljević dodaje da je najčešći „izgovor“ institucija kojima se upućuju preporuke da one „nemaju dovoljno finansijskih sredstava“ da ih provedu.
-Što se naše institucije tiče, to nije validan odgovor, jer se država u potpunosti obavezala da provodi i poštuje Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, Konvenciju o pravima djeteta i Zakon o zabrani diskriminacije – ističe naš sagovornik.
On kaže da su nerazumijevanje i predrasude najčešći razlozi zašto se roditelji djece sa posebnim potrebama obraćaju instituciji Obmudsmena jer smatraju da su žrtve diskriminacije i da se ne poštuju njihova prava.
-Predrasuda je da je osoba sa poteškoćama u razvoju problem za društvo. To su stvari sa kojima se ova populacija svakodnevno suočava i zbog čega se najčešće krše njihova prava – dodaje pomoćnik Ombudsmena za ljudska prava BiH.
On ističe da je u takvim slučajevima ne samo važno pokrenuti postupak zaštite, već je važno uticati na promjenu društvene svijesti.
-To je spor i dugotrajan proces, ali u njemu, u suštini, leži rješenje za ove probleme, jer kada društvo prihvati ove osobe kao jednakopravne, kao osobe koje zavređuju puni obim prava kao što ih imaju svi ostali, onda će se i problem njihove diskriminacije riješiti. Dok se to ne desi, mi smo i dalje jedno relativno konzervativno društvo puno predrasuda. Sve što je drugačije tretiramo sa jednim negativnim predznakom, a to nije ispravno. Razvijena društva su upravo ona gdje su sve te razlike doživljene kao bogatstvo, a ne kao problem i gdje se jednako poštuju prava svih članova društva – zaključuje Raosavljević.
Ovaj članak objavljen je u okviru programa “Jednakost za sve: Koalicija organizacija civilnog društva u borbi protiv diskriminacije” kroz Program grantova u okviru kojeg Udruženje „Neven“ provodi projekat „Različiti a jednaki“. Projekat finansiraju USAID i Fond otvoreno društvo BiH.
Autori ove publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njoj izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
Tekst i foto – Udruženje roditelja djece sa posebnim potrebama “Neven”/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com