U mjestu Ljubija kod Prijedora živi Barbara Iveljić, najstarija mještanka ove rudarske varošice, ali poznatija po osmijehu i vječitom optimizmu od većine mlađih sugrađana.
Baka u šali kaže da ne zna je li nešto dobro „zaradila“ kod Boga, ili mu se opako zamjerila kada živi više od vijeka.
-Često poželim da i ja odem na onaj svijet. Otišla je davno moja generacija – kaže baka Barbara, koja je srdačno dočekala našu novinarsku ekipu.
Stogodišnjakinja živi sama, sama se kupa, kuva, loži vatru. Na pitanje da li je zdravlje dobro služi odgovara da mjesečno troši na lijekove 20 KM, a penzija joj iznosi 150 KM.
Udavala se tri puta, ali nijedan muž joj nije dugo živio. Izrodila je tri sina i kćerku koja je umrla prošle godine, a ima i četvoro pastorčadi, koje ne razdvaja od svoje djece.
-Koliko imam unuka i praunuka, nemoj me pitati sine, jer ne znam tačno – kaže baka sa osmijehom.
Rodom je iz Like, a kao mlada djevojka se udala prvi put u Šurkovac.
-Tog muža je liječio dr Mladen Stojanović, naš čuveni doktor. Drugi put sam se udala u selo kod Miske Glave, a treći put sam završila ovdje u Ljubiji – kaže baka Barbara.
Kada su je doveli iz rodne Like tada su joj, kaže, rekli: „Idi ti u Bosnu, tamo se nećeš na kamen ogrebati, niti na trn ubosti kao u Lici“.
Na pitanje ko joj kuva hranu, spremno kao iz topa odgovara: „Država“!
Korisnik je javne kuhinje u Ljubiji i svaki dan dobija jedan obrok.
S ljubavlju priča o Ljubiji nekad i kaže da je prije „ svaki ćošak u Ljubiji pjevao, a sada svaki plače“. Tvrdi da je sada narod nezadovoljan koliko god da ima, da svi samo kukaju.
-Nekada je narod bio mnogo zadovoljniji i srećniji. Više se družio, a sada niko ni sa kim – kaže Barbara, često pitajući da li će i kada da se slika, jer kako kaže, najviše voli novinare i trenutke kada je fotografišu.
Kaže da „žene danas ne drže jezik za zubima“ i „hoće da vladaju muškim svijetom“.
-To tako ne ide. Muž se mora poštovati i sve se mora raditi zajednički – naglašava baka Barbara.
Ratovi i gladne godine
Najljepše vrijeme koje pamti baka Barbara bilo je za vrijeme kraljevine Jugoslavije. Preturila je preko glave ratove, gladne godine, ali je osmijeh i optimizam, i pored svih nedaća, nije nikad napustio.
Kada smo napuštali stan Barbara se uhvatila za glavu.
-Pa nisam vam ni kafu skuvala – uzviknula je. Izašla je na balkon da nam mahne i poželi srećan put, uz poruku da joj „obavezno donesemo novine“. Ne zna da čita, ali bi rado, kaže, vidjela slike.
Tekst i foto – G.K./Ahmet Rešidović/Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com
