Novu godinu je planinarima prirodno započeti, čime drugim, nego planinarenjem i tako započeti ili bolje rečeno nastaviti sezonu hodanja koja nikada i ne prestaje. Tako je bilo u srijedu 2. januara ove tek nastale 2019. godine kada se grupa od 150 planinara okupila u Bosanskom Petrovcu da bi krenula na uspon prema Osječenici.
Planinari “Klekovače” iz Prijedora dugi niz godina vrše novogodišnji uspon na Osječenicu a od tog broja puta devet puta dolaze na “Novogodišnji uspon na Osječenicu” u organizaciji KES “Crni vrh” iz Bosanskog Petrovca.
Jutro hladno a noć koja mu je prethodila bila je olujna. Oluja je očistila vazduh koji je tog jutra bio mirisan, kao morski. Ona je, takođe, pomela i one kolebljivce koji su tih dana razmišljali bi li ili ne išli na uspon. Krenulo se iz Prijedora i prepričavalo ko je i na koji način dočekao novo ljeto (zima je još uvijek a ljeto je onako više metaforički, žargonski). Priča po priča, šala po šala i eto nas u Petrovcu kod tržnog centra “Bingo” gdje se trebamo svi okupiti. Čestitanja i susreti sa dragim ljudima su, što bi se danas često reklo, “neprocjenjivi”.
Domaćini su nas srdačno pozdravili i upoznali sa planom uspona. Zamoljeni smo da, ukoliko imamo mjesta, u svoje vozilice primimo kolege planinare koji su došli jurilicama sa nižim odstojanjem od zemlje i da svi zajedno u koloni krenemo prema Koluniću i Dragujevačkoj cesti koja je u svom završnom dijelu pogodna samo za više točkaše (gusjenica nije bilo ovog puta). Uz par zaustavljanja da bi se savladali usponi prema startu došli smo do prve “okretnice”. Snijeg je bio visok oko 25-30 cm ali put je bio prohodan zahvaljujući tome što su radnici šumarije sa svojom ralicom to omogućili. Odatle smo dalje morali na hitrim nogama. Prvo je uslijedilo fotografisanje, određivanje vodiča a tek onda pokret. U koloni jedan po jedan a negdje i po dva-tri, kako je već gdje moglo, išli smo stazom poprijeko do naredne serpentine i ishodišta puta kojim ljeti idemo. Došli smo do “16. kilometra” i do nadstrešnice gdje su nas domaćini ugostili sa toplim čajem. Godio je na ovoj hladnoći, malo da zagrije pluća – što bi se reklo.
Konsolidovali smo redove, utegli opremu, popili malo čaja ili nečeg jačeg od njega i krenuli na uspon. Svi koji su nekad bili na Osječenici znaju da je ovaj uspon pravi trening mozga jer je uspon konstantan, vrh vidimo a nikako do njega doći.
Bilo je lako hodati jer se u snijegu lako prave stope kao stepenici i brzo se savladava visina. Naravno, nije baš tako jednostavno kako zvuči jer ipak je potrebna fizička kondicija za ovakvo penjanje ali nema ni žurbe i upisivanja vremena pa se moglo polako, noga za nogom pa kad se stigne.
Uz očekivanu hladnoću i pomalo neočekivan jak vjetar došli smo do kraja šume i gle, evo je – kraljica je, kao što Dženi kaže, bila tu. Velika Osječenica sa svojom prepoznatljivom stijenom je zasjala na suncu a iza nje je bilo neobično modro-plavo nebo. Nevjerovatan prizor koji se morao upiti u sve pore tijela.
Sad je uslijedio završni uspon smjerom “sajla”. Livada prije stijene je mjestimično bila prekrivena tvrdim snijegom jer njega nije vjetar uspio da oduva a ogoljena trava onako smrzla i dalje je bila kao da i nije smrzla – mekana kao debeli persijski tepih. Ušli smo u stijenu i počeo je uspon smjerom “sajla” jer je tu, što se da zaključiti, sajla. Dosta ljudi je ostavilo štapove uz stijenu jer su im od sada potrebe obje ruke za penjanje a preporučljivije je da su ih spakovali i stavili na rančeve. Mjestimično zaleđena stijena bila bi nesavladiva da nije te sajle ali sa njom treba biti oprezno. Jeste da je od velike pomoći ali nije baš najbolje postavljena. Na klinovima kroz koje prolazi nisu postavljene “žabice” pa se segmeti istežu što može biti opasno ukoliko se na istom segmentu nalazi više penjača.
No, bilo kako bilo, uz svu ovu avanturu sa sajlom na koju smo navikli svaki put kad negdje pohodimo izašli smo poslije 2,5 časa hoda na vijenac koji vodi prema vrhu. Uz par skokova i bili smo na njemu, vrhu Velike Osječenice 1796 m. Tu je bilo dosta toplije nego tokom uspona jer smo, izgleda, izašli iznad zone vjetrova. Obavezna su fotografisanja grupna i pojedinačna, sa zastavama raznih sorti ili bez njih. Takođe, obavezno je rasteretiti rančeve a napuniti stomake time čime rasterećujemo rančeve. Odmor kratak ali sladak je pripremio sve uslove za povratrak. Povratak sad ide drugom stranom, tj. smjerom “kleka” jer, ah zašto li, ide kroz klekovinu.
Silazak brži nego uspon jer smo odlučili da gazimo kroz “cjelac” jer da smo ostali na prtini bilo bi nezgodnije i sporije. Ili možda ne bi jer je bila kao bob staza. U šumi smo pričekali našu Valentinu koja je otišla do stijene po štapove, avaj. Opet kroz cjelac u šumi i za čas smo bili kod nadstrešnice gdje smo ohladili kočnice u zglobovima i nastavili dalje.
Domaćini su organizovali ručak u osnovnoj školi u Koluniću. Ona je kao i dosta seoskih škola zatvorena jer, na žalost, nema dovoljno đaka. Dok smo išli prema školi vrtila nam se pjesma Marinka Rokvića “Ovo je moja škola učio sam tu…”. Nije tekst baš takav ali prepjev nam više odgovara jer je Kolunić rodno mjesto pjevača Marinka Rokvića. Susretljivi domaćini su nas uveli u učionicu koja je bila ugodno topla i poslužili nas gulašem. Meso u njemu se naprosto topilo u ustima tako da se tražila kutlača više. Kako su planinari i dalje pristizali ustali smo da ustupimo mjesto drugoj rotaciji a mi smo se ispred škole sladili kolačima koje su takođe domaćini priredili.
Punih stomaka i što je najbitnije puni utisaka sa divnog početka godine u planini krenuli smo prema Prijedoru kujući planove za daljne poduhvate.
PD Klekovača Prijedor
www.pdklekovaca.org
