/Ljubica Ivetić diplomirala je socijalni rad i 2015. godine počela raditi u Centru „Sunce“, najprije kao volonterka pripravnica. To je godina u kojoj će protokolu o postupanju subjekata zaštite i zbrinjavanja žrtava porodičnog i rodno zasnovanog nasilja u Prijedoru pristupiti i vaspitno-obrazovne ustanove./
„Kolegica koja je bila pred penziju, dugogodišnja socijalna radnica Milica Tatić, odmah je tražila da se imenuju dva koordinatora. Tako je i došlo do toga da od početka budem dio tima, što nije uobičajeno za volontere pripravnike, ali ona je smatrala da će jednog dana njenim odlaskom u penziju neko kvalitetnije nastaviti angažman ako je već uključen i odmah je tražila da idem na sastanke. I tu sam, evo, 11 godina, na sastancima koji se održavaju jednom mjesečno, a četvrtu godinu i u gradskom koordinacionom tijelu, gdje Centar ‘Sunce’ nije mijenjao svog predstavnika.“
/Hronologija: Multisektorski pristup seže još u 2003. godinu kada je osnovan Forum za bezbjednost zajednice. Kako je na svojim sjednicama često otvarao pitanje porodičnog i rodno zasnovanog nasilja, tako je počeo ukazivati na potrebu osnivanja posebnog tijela koje bi se bavilo samo tom oblašću. Memorandum o saradnji prijedorski Centar za socijalni rad imao je već 2006. godine, a od 2008. do 2012. Fondacija za obrazovanje, razvoj i socijalnu zaštitu mladih, na čelu s bivšom načelnicom opštine Nadom Ševo, vodila je sigurnu kuću u Prijedoru. Prvi protokol 8. decembra 2010. potpisali su Centar za socijalni rad, Dom zdravlja, sigurna kuća, policija i opština Prijedor. Pet godina kasnije, 9. decembra 2015. godine, pristupili su mu aktivi direktora osnovnih i srednjih škola, bolnica „Doktor Mladen Stojanović“ i Centar „Sunce“, a 16. marta 2023. godine novom protokolu, pored dotadašnjih potpisnika, pristupili su i Gradska uprava, Okružno javno tužilaštvo, te osnovni i okružni sud./
„U početku je bilo otpora. Pa otkud sad da se škole time bave, šta se škola sad ima petljati u to šta se u čijoj kući dešava iza zatvorenih vrata, pa kako uopšte postupati, na koji način prijavljivati saznanja, pa da li uzimati izjave od žrtava i počinilaca, šta je čija uloga… Cilj je bio da djeca budu prepoznata kao žrtve nasilja i da se radi s njima. Ako dijete ispolji ponašanje koje je drugačije od uobičajenog, zašto ne iskoristiti potencijal stručnih radnika u školama da pruže pomoć i podršku? Da pridobiju povjerenje djeteta, ohrabre da ispriča, saslušaju ga, osnaže da prijavi nasilje, nastave raditi s njim i nakon što se druge institucije uključe, saniraju psihičke posljedice, preveniraju nasilnički model ponašanja…“
/Bilo je otpora i u samim školama. Da li i zbog toga što su izbjegavale da u javnom prostoru, u medijima, budu obilježene i tim teretom i povezivane s tako negativnom društvenom pojavom?/
„Ne, nije zbog medija, nego je u početku bilo vrlo teško odrediti šta je čija uloga. Dobro se sjećam slučajeva gdje su nas iz škola u policiju pozivali kao svjedoke. Tu nastaje teret. Prijavim, jer želim da se problem riješi, a neko me uvlači u višesatne razgovore i daje ti da se potpišeš kao svjedok. Mi nismo svjedočili nasilju. Mi smo samo došli do saznanja koja kao stručna lica prosljeđujemo institucijama da mogu dalje da rade. Mi smo saradnici, a ne svjedoci. Onda je i policija to prihvatila i sa ispitivanja pojedinca kao fizičkog lica prešli smo na institucionalni nivo – dostavljamo im dokumentaciju s nama dostupnim informacijama koje mogu njima pomoći u rješavanju slučaja. Nekad to ostane samo na sumnji. Tim bolje. Nekad dijete manipuliše, ali i to je na stručnim radnicima u prosvjeti da prepoznaju. A kad se sumnja pokaže osnovanom, onda je škola od itekako velike pomoći drugim subjektima zaštite.“
/Često škole ukazuju i na problem jednosmjerne komunikacije./
„Ono što radnicima u školama koji rade u ovoj oblasti smeta jeste da sve institucije dobiju od škola podatke koje traže, a kad škola traži od njih, kažu nam da nemamo nadležnost da dobijemo takve informacije. Kako očekujete da mi budemo ravnopravni saradnici, multisektorski nastrojeni, kada vi od nas samo tražite, a nama ništa ne dajete? Tu međusobno povjerenje izostaje.“
/A šta školi znači povratna informacija?/
„Pa, zamislite da imamo informaciju da je, na primjer, taj dan bio Centar za socijalni rad na terenu ili dolazak policijskih službenika u kuću ili da je dijete davalo izjavu tužilaštvu. Tom djetetu taj dan srpski ili matematika ne znače ništa. Da škola zna, onda se može mnogo. To saznanje bilo bi dovoljno da se taj dan u školi prema tom djetetu postupa drugačije, da se s njim razgovara u sigurnom okruženju, da ga se rastereti, da mu se misli smire, da kanališe emocije, da se umiri. Osjetljivo je za odraslog čovjeka, a kamoli za dijete. Škola ima mehanizme da dijete što bezbolnije i sa što manje štetnih posljedica prođe kroz sve to. Usmjeri ga u aktivnost koju voli, skrene tih pet-šest sati pažnju s problema, osnaži ga da prevazilazi teškoće. Čak i zaštiti od manipulativnih roditelja koji dijete nekada, zarad svojih interesa, nagovaraju šta da kaže u policiji, tužilaštvu, sudu.“
/Imate dosta prijava, o tome govorite na multisektorskim sastancima, a i raznih iskustava./
„Ja se ne libim da prijavim. Onda dođe nasilnik. ‘Ti si poslala dopis i mene sad tamo zovu.’ I ja kažem da jesam. ‘Jesam. Ali ti si uradio to, to, to i to, a to nije u skladu sa zakonom. Ja sam dužna bila da to prijavim. Ti praviš štetu svom djetetu, svojoj porodici i ja sam dužna to prijaviti.’ I onda se promijene uloge. On dođe sav, onako, u gardu, pa vremenom pređe u defanzivu. Neki roditelji naše djece ne prihvataju stanje svog djeteta ni da moraju mijenjati pristup prema svom djetetu, jer dijete ne razumije šta se od njega traži, gdje griješi, zašto ga roditelj tuče.“
/Šta sve radnik u prosvjeti može da primijeti na djetetu koje je potencijalna žrtva nasilja?/
„Povlačenje. Od veselog i nasmijanog djeteta dobijate dijete koje neće ništa, odbija rad, sjedi. I to iznenada. Kod fizičkog nasilja često se na času fizičkog vaspitanja uoče tragovi, djeca se presvlače u svlačionici, vide modricu, prijave nastavniku. Ja se trudim da ni najmanja ogrebotina ne smije ostati da se ne provjeri šta se dogodilo. Možda se dijete i samo ogrebalo, ali daj da to i utvrdimo. Pa ćemo mirno spavati. Imali smo i situaciju masnica, ovako na licu, skačeš, pitaš, pritom dijete fantazira jer ga pitanja koja mu postavljaš na nešto asociraju, pa ono izmišlja. I već ste na korak od pisanja prijave, čekaj da uzmemo maramicu, da provjerimo, dirneš ga, ono ne reaguje, ne boli ga. Našminkalo se dijete. I onda iz onog straha ide prvo olakšanje, pa smijeh.“
/Imali ste i postupanja s djecom žrtvama seksualnog nasilja./
„Obično to kreće dostupnošću na društvenim mrežama. Počinje laskanjem, pa kupovinom sitnica, poslije ide fotografisanje ili dogovaranje susreta. Roditelji ili ne kontrolišu ponašanje djeteta u online svijetu ili nisu vješti upratiti da dijete ima, na primjer, pet različitih profila. Predatori su često njima poznati ljudi iz okruženja koji osjete lak plijen. Dešava se da samo dijete mi dođe da prijavi. To se obično desi kada dođe do neke faze koja njima više nije prihvatljiva, učini im se opasnom. I onda nađete cijelu istoriju u tom telefonu.“
/Bili ste prisutni kao osoba od povjerenja kada je sertifikovani psiholog Centra za socijalni rad ispitivao dvije djevojčice o seksualnom predatoru. Ove godine prošli ste obuku za pomagačice žrtvama rodno zasnovanog nasilja, institut koji se u Federaciji BiH uspješno razvio i dalje ga nadograđuje zenički Centar ženskih prava./
„Na nivou BiH postoji mreža žena pomagačica čija uloga je da poznaje propise, da žrtvu ohrabruje, pruža joj pomoć i podršku u svim koracima, a ujedno posmatra postupanja institucija i, po potrebi, reaguje. Često je žrtva u momentu prijave nasilja sama i odbačena i potrebna joj je osoba u čijem se prisustvu osjeća sigurnije. Mreža 4P ima na svojoj web stranici https://mreza4p.com/mapa-4p/ mapu s kontaktima pomagačica širom zemlje i na toj mapi sada je i Prijedor.“
/Grad Prijedor se na događajima o temama iz ove oblasti uvijek spominje kao dobar primjer zbog uvođenja multisektorskog pristupa deceniju prije nego što je to postala zakonska obaveza lokalnih zajednica, zbog kontinuiteta u radu tima koji se sastaje svakog mjeseca, sa jednim ili dva izuzetka u vrijeme korone, zbog toga što je tim jednako nastavio s radom i nakon što je Gradska uprava oformila koordinacionu grupu u skladu sa novim zakonom i zbog učešća medija u radu oba tijela./
„Često na seminarima čujemo kako to u drugim lokalnim zajednicama funkcioniše. Ralika je ogromna, prednost naša je ogromna. Najviše u tome što oni uopšte nemaju kompletnu sliku. Poznaje, na primjer, svako svoj dio nadležnosti, ali se nikad nije upustio u zakonske odredbe za ostale institucije. A nas je protokol natjerao da znamo šta koja ustanova može da uradi, šta koja ustanova radi pogrešno, šta koja ustanova radi jako dobro. Dalje, često čujete da ljudi ne vjeruju instituciji jer, navodno, ništa ne radi. Okej, ne vjeruješ jednoj, ali ovdje imaš drugu, treću, četvrtu, petu. Pa kad prijaviš, nemoguće je da nijedna ne odreaguje.“
/Grad Prijedor jedinstven je i po tome što multisektorski tim nema ustrojenu hijerahiju nego je svakog mjeseca drugi subjekt domaćin sastanka./
„Ne znam čija je to ideja bila, ali je odlična. Naravno da znamo da su Centar za socijalni rad i policija tu prvi i da se tužilaštvo i sudovi takođe ne mogu porediti s ostalima po nadležnostima, ali svako ima svoju ulogu u timu i upravo ta linearnost to i formalno potvrđuje. Znala sam od kolega iz prosvjete čuti pitanja šta će škole uopšte tu, kada imaju najmanje prijava. Kažem da ne moraju škole učestvovati samo tamo gdje imaju nešto da prezentuju, nego i tamo gdje mogu nešto da čuju i saznaju, a što im može pomoći za njihova postupanja, bilo generalno, bilo prema konkretnom učeniku. Vremenom se tako promijeni početna percepcija da je to gubljenje vremena.“
Razgovarala: Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto: Ustupljena fotografija, Udruženje građana „Zašto ne“, Katarina Panić
Članak je dio projekta „Žene u politici, na rukovodnim funkcijama, u biznisu i u društvenom životu“ koji je izabran na javnom konkursu Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2026. godinu.
Atelje za jedno veče: Kist u ruke, čaše visoko, predrasude na stranu
Između rodne ravnopravnosti i izborne stvarnosti
Djeca