Iz Novog Sada zove Bane, jedan od koordinatora. „Morate biti uporni. Oni sad opstruišu na sve moguće načine. Nećete uopšte biti prijavljeni. Nećete imati pravo glasanja. Kad nemate pravo glasanja, nemate pravo da budete član biračkog odbora. Zovite, forsirajte, budite dosadni, insistirajte, ne dajte im da dišu.“ Opet ništa. Onda ih /konzulat Srbije u Banjaluci/ nazove moj suprug. I oni mu kažu da jeste registrovan, jeste i supruga, odmah stižu rješenja. Možda ne bih ni uspjela da nije on nazvao, rekao da je Srbijanac, rođen u Srbiji, živio u Srbiji, ovdje se oženio. I zato drugačije pričaju s njim.

/Nikolina Fuštar Grbović učestvovala je u radu biračkog odbora za opšte izbore 2018. godine u BiH u selu Lamovita kod Prijedora i više od toga nema iskustva u radu za izbore. Priliku da učestvuje u parlamentarnim izborima u Srbiji u radu biračkog odbora u Prijedoru kao predstavnica Studentske liste dobila je kada se za prvobitno predloženo ime ustanovila bliskost s vlastima, pa se tražila zamjena./

Ja uopšte nisam znala da ću biti plaćena. Mislim, ja sam tamo išla iz želje i volje da se nešto desi. /Je li 20 evra naknada za članove, a 25 evra za predsjednike biračkih odbora?/ Jeste.

Javim Banetu, on je jedan od koordinatora, zadužen za papirologiju, pa me dalje povezuje sa ostalima. Jedni su za obuku, jedni za biračka mjesta, jedni za kontrolore… Ma, za sto nekih čuda, više ni ne znam. Oni su tako bili organizovani, ja to nikada u životu nisam vidjela, takvu vrstu organizacije. Ja imam desetine grupa i podgrupa na WhatsAppu, na Facebooku, na Viberu. To su sve klinci koji imaju svoj dio posla. Posao treba završavati i on ga radi. To je nevjerovatno. Jednog pitaš jedno, drugog drugo, trećeg treće. Sjajni su.

/U razgovoru ih naziva samo djeca./

Prvo imaš grupu Izbori 25. oktobra. Tu je sve uopšteno. Unutar nje, imaš svaku opštinu, vidiš /pokazuje u telefonu/, sve opštine su tu. Pa imaš koordinaciju, onda neregularnosti. I nema šanse da se nešto desi, da ti pitaš nekoga i da to pitanje tvoje leta negdje, da ne može naći svoj put. To je strašna organizacija, ja to ne mogu ni opisati. Samo sam ponavljala: „Djeco, meni je tako drago što postojite…“

U biračkom odboru u Prijedoru drugi, formalno, član ispred Studentske liste je Andrej Bereta. Sastajemo se sa Murisom Marić iz Koalicije „Pod lupom“ da nam pomogne, objasni šta treba da radimo, kako da se ponašamo, na šta da obratimo pažnju, jer je učestvovala na ranijim srbijanskim izborima ovdje na lokalu. Sjedili smo dva sata, u onom bunkeru gdje je „DON“. Nestalo struje, mi u mraku, upalili telefone. Kao partizani.

Online obuke nam je držala cura iz Srbije koja studira u Americi. Da, iz Amerike. Ima po tim grupama brojeva telefona sa Novog Zelanda, iz Australije… Ja to ne mogu objasniti šta je, kakva je ta njihova volja, koliko je to srčano, to, to, to, ja… bez komentara… Oni su nevjerovatni…

Evo vidi ovih grupa, imaš sve i jedan grad. Ovo je opšta informacija, glasanje u inostranstvu, pa Banjaluka, Sarajevo, Bijeljina, Brčko, Mrkonjić Grad. I unutar toga ti se pridružiš svom gradu. Sad, ja ne ulazim u druge gradove. Svako ima svoj grad. Cura u Banjaluci je bila zadužena za Prijedor, ti pišeš u svom gradu, ona dalje prenosi informaciju nekom drugom, taj neko nekom trećem. Znaš ti kakva je to mreža?

I djeca kažu: dobro obratite pažnju kako se ponašate, nema ništa drugarski. Mi znamo, u manjim gradovima, da se vi svi znate. Morate biti čvrsti i taj dan da odsiječete poznanstva od posla na biračkom mjestu. Ne uzimajte ni od koga hranu i piće ako nisu fabrički zapakovani. I sve tako, do u najsitnije detalje. I svaki dan. Bombardovanje. Ovo pazite, ono pazite. Dan prije kažem: Bože, samo da ne zaboravim ništa…

Tog jutra dolazim u 5.45 h /u Osnovnu školu „Desanka Maksimović“/. Kabina i stolovi postavljeni su ranije. Dva su čovjeka iz Srbije, svi ostali smo iz Prijedora, nas osam čini mi se. Neki ostajemo cijeli dan, nekima je dolazila zamjena. Izborni materijal stiže tog jutra, dovozi ga čovjek koji radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije. Kabina naopako. Može se unijeti svašta. I raditi svašta. Kažem da je okrenemo. Djeca su nam govorila da i one zastore zavežemo u čvor, pa prebacimo sa strana. Onda predsjednik biračkog odbora, čovjek iz konzulata, čita naglas šta sve dužimo od izbornog materijala, mi kontrolišemo. Kao neka primopredaja. Pa se zapisnik mora prvi ubaciti u kutiju. Prvi građanin koji glasa mora se zapisati njegovo ime na tom zapisniku. Stalno su nas djeca upozoravala da propusti mogu dovesti do poništenja izbora na biračkom mjestu. A suština je bila da se sve učini da nijedno biračko mjesto ne bude zatvoreno. Na tome se insistiralo sve vrijeme i to je i bio osnovni cilj.

Što se tiče dvojice ljudi iz konzulata, nikakvih nepravilnosti nije bilo. Oni su uredno odradili posao. Nikakvo navijanje se nije moglo primijetiti. Kad tom predsjedniku biračkog odbora ukažem na stvari koje Jeleni /Borisević/ i meni govori njegov zamjenik, kaže da ga pustimo kraju, da on to radi na svakim izborima, da ne obraćamo pažnju na njega…

Do podneva je 50 posto ljudi već glasalo. Koliko ih je glasalo, skoro isto toliko smo vratili jer nisu bili registrovani. Za cijeli dan vratili smo više od 200 ljudi. Pa, kako nisam na spisku. Pa, dao sam podatke. Pa, dao sam ličnu kartu. Dosta ih je spominjalo neku ženu koja radi u „Javoru“. Kako ih nema kad ih je ona prijavila, pa svi ponavljaju isto ime. Išla, kažu, od vrata do vrata, uzimala ljudima dokumente.

Poslije 12 sati počinju zvoniti telefoni. Kreće nervoza. Priča se pred nama, bez srama, bez ustručavanja. Ne znam ko zove. S ove strane čujem: „Halo, stari, za…ano je.“

Dvojica stalno ulaze i izlaze. Zovu nekog, zovu njih, međusobno pričaju. U jednom trenutku obraćaju se nama: „’Ajde da jedete nešto, nemojte stalno tu sjediti, dižite se, cure, šta je sa vama?“ Jelena je za biračkim spiskom, ja kod glasačkih listića i spreja. Nema dizanja. Ne mrdamo. Uzmu spisak, listaju, zovu. „Gdje si ti na glasanju? A žena ti? Kakvoj sad ortopediji!?“ Da, da, u toj učionici gdje se odvija glasanje.

Pišem djeci. Takva i takva situacija, da on lista spisak, da ljudi javno govore da ih je on prijavio. Djeca kažu da se ne može u tom trenutku uticati na taj dio oko prijavljivanja, ali može na te druge stvari. Da sačekam dok provjere s advokatom. Ja to s druge strane zamišljam kao u američkim filmovima, hala puna stolova i računara, u izbornom štabu njih milion. Povezani svi. I rade kao pčelice. Advokat zove RIK. Malo poslije, stiže poruka da ne smije zamjenik biti u prostoriji ako je predsjednik tu, da ne dajemo više da lista spiskove, da, ako ne odustaje, kažemo mu da je to krivično djelo. Jednostavno, dosta.

Onda izlaze obojica, po povratku drugi traži da lista spisak. I opet tu kreće, dosta s tim spiskom, nećeš mi ti zabraniti, neću, ali nemaš pravo da zivkaš ljude koji nisu došli glasati, znaš li da je to krivično djelo, hoćeš tužbu sutra da pišem protiv tebe. I taj drugi izlazi, ljut, ode. To je već možda oko četiri sata. Osjeća se kao da nas nešto steže, da situacija malo izmiče kontroli, neka tenzija, ne mogu objasniti, ali tu je, u vazduhu je…

Jedan stalno ponavlja, pa da, ja sam glup, je l’ da da sam ja glup. To traje i traje. Lupne o sto, gurne stolicu, buku stvara. Pišem djeci. Imam osjećaj da nas provocira. Djeca kažu: samo kulturno, opušteno, bez ikakvih tenzija, bilo čega, spušten ton, laganica, sa osmjehom na licu. Oni ne znaju plivati u našim vodama, mi smo na njihove naučili.

Vidjećeš ti, kad se završi ovo, pa kad mi izađemo van. U osam se završava, u devet će sve biti gotovo, pričaćemo mi ovdje ispred. Pitam predsjednika je li taj to meni prijeti, javno i otvoreno. On opet kaže pusti ga, on tako inače radi, stvara tenzije, nemojte uopšte obraćati pažnju na njega, ovo će proći, samo da se izbori završe. I pustim, jer i djeca su govorila stalno: sve na svijetu radite, samo da ne dođe do policije, jer ako dođe policija, pada biračko mjesto.

A sve vrijeme dok smo mi tamo u učionici, ovdje je njih troje /intervju snimamo u kafiću „Talija“/, ustvari njih tri. Sad ja ne znam kako se oni zovu, posmatrači ili tako nešto. Oni nisu smjeli boraviti na biračkom mjestu, nisu smjeli ulaziti tamo uopšte. Svana su pratili da neko ne unosi vreće, listiće, da li ima kakvih sumnjivih aktivnosti.

Radile su na smjenu. Jedna je od šest ujutru do deset, druga od deset do četiri i treća od četiri do kraja. Bile su ili u kafiću ili ispred. I vidi poruku, na primjer:

„S. je ispred škole sa ovim čovjekom u odijelu što je u biračkom odboru, što je L. ranije spominjala. Sad ne znam hoće li me vidjeti, pošto stalno izlazim.“

Njihova koordinatorka je u Banjaluci i koordiniše nas unutra i njih vani. Odgovara joj:

„Neka te vide, ne mogu ti ništa, oni krše zakon. Ali dotad samo posmatraj. Izdaće se oni sami u svojoj akciji.“

Ili: „Neka dva čovjeka već pola sata stoje ispred škole. Sad je već čudno, jer izgleda kao da pričaju, s tim da je jedan od njih svako malo na telefonu. Makli bi se sigurno na kafu do sada, da su se sreli, pa da se ispričaju. Pratim situaciju da probam skontati razlog zbog čega stoje toliko“.

„Ćao ekipa, ja sam tu do četiri pa se čujemo.“ „Ja sam došla, preuzimam.“

„Da li je čovjek u sivom odijelu član biračkog odbora, pošto se dugo mota oko škole? Maloprije prošao sa akreditacijom, sad se vraća bez nje.“

Eto. Kao neka tajna služba. /smijeh/

Kako se u osam završava glasanje, tako se stišava onaj naboj. Broje se glasovi. 292 ukupno. Aleksandar Vučić 210, studenti 54. Ja u šoku. Mislila sam biće tri. Pa, zato što sam vidjela na koji način je došla većina onih koji su taj dan glasali, a i koji su došli, a nisu glasali. Ide zapisnik, potpisujemo se, svi dobijamo po primjerak. Zatvara se vreća, pečati se voskom. Čovjek iz MUP-a Srbije vozi materijal u Banjaluku. Eto, ‘aj’ ćao, ‘aj’ ćao. Pružam ruku, pozdravljam se sa svima. Samo sam Jelenu poljubila.

Prelazimo ovdje /u kafić u pozorištu/, sjedimo poslije tog brojanja. Mi ovdje tako maleni, a ja se osjećam kao narodni heroj. Ta 54 meni kao 504.

Onda možete reći da ste sačuvali djeci kutiju. /Od 24 biračka mjesta u Republici Srpskoj, samo Banjaluka ima manji procenat izlaznosti od Prijedora – 67 prema 75 posto. I samo još Sokolac i Mrkonjić Grad imaju izlaznost ispod 80 posto. Sva ostala biračka mjesta imaju odziv veći od 80 posto, šest mjesta ima više i od 90 posto, a najviše Novo Goražde – čak 99,26 posto./

A onda kad smo saznali, nastade vriska, plač, ludilo, ljudi okolo nas gledaju… /Od koga si saznala? Ja od Murise Marić./ Ja u grupi. /Pokazuje u telefonu, 21.39h, jedna riječ: pobeda. Sa puno slova „a“ i sa nekoliko emotikona sreće i ljubavi./

Poslije u tim grupama anketa. Iskustvo biračkih odbora i posmatrača, uz poruku: „Dragi kontrolori, hvala vam još jednom. Nadam se da ste svesni koliko ste doprineli ovoj borbi. Htela sam da vas zamolim da ispunite sledeću anketu. Nju je napravila naša dijaspora iz Brisela. Možete zapisati svoja kontrolorska iskustva u onoj meri u kojoj želite. Ideja je da probamo da unapredimo sledeći korak i još bolje da se spremimo. Hvala.“ Znači, sve prošlo, grupe se ne gase. Neki su izašli, kad odmah poruka, molim vas, vratite naše ljude, vratite ove iz Bosne, vratite ove…

Djeca su bila malo jača, znaš. Ovi svi zaostali. Djeca pametna. A pet koraka ispred.

Razgovarala i fotografisala Katarina Panić

Članak je dio projekta „Žene u politici, na rukovodnim funkcijama, u biznisu i u društvenom životu“ koji je izabran na javnom konkursu Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2026. godinu.

Razgovarala i fotografisala: Katarina Panić – www.prijedordanas.com

Članak je dio projekta „Žene u politici, na rukovodnim funkcijama, u biznisu i u društvenom životu“ koji je izabran na javnom konkursu Gradske uprave za sufinansiranje i izbor najpovoljnijih projekata udruženja i fondacija iz budžeta grada za 2026. godinu.

Atelje za jedno veče: Kist u ruke, čaše visoko, predrasude na stranu

Između rodne ravnopravnosti i izborne stvarnosti