Ranka: Ime je dobio po kumu. Milinko. To mu je bilo pravo ime. Pa, onda negdje pisalo tako, a negdje sa e. Poslije prepravljano u Milenko u svim dokumentima. On je toliko volio harmoniku… Ma, bio opčinjen. Još kao dijete sebi je od drveta napravio i izrezbario.

Željko: Kad kaže, što ti ne bi ponio harmoniku, to nije pitanje, nego znači idi, ponesi. Kad smo vikendicu pokrivali, akcija, to sve, puno ljudi, kad usred ručka će, ‘aj’ ponesi je. A ja znao odsvirati Druže Tito, mi ti se kunemo i Čoban tjera ovčice. A bio stidljiv, nisam volio svirati, Bože sačuvaj! Ja b’ više volio da me istuče. Mislim da mi je prve pare dao otac moje strine. Pokojni Kekara, tako ga zvali. Ja sam tad toliko para dobio da sam samo dio uzeo i ponio na ekskurziju, ni to nisam mogao potrošiti, pola vratio. Bila fešta, to je zemlja gor’la. A njemu srce ‘vol’ko. ‘Vol’ko! /širi ruke/ Na ispraćaju Mlađe Bosančića, fešta, u jednom trenutku ide ćaća, ‘ajde, kaže, ‘vamo. Nosi harmoniku. Ide i Zoran sa mnom. Mi smo bili duo. Znaš li ti kako je Zoran pjev’o? To je bilo čudo! Kakav je on glas im’o? Ja bio stidljiv, ovako sviram /sagne glavu/, samo da ne vidim nikoga. A on! Zine, pjeva iz sve glave. To je bila atrakcija.

Zoran: Ma, ja za svoj ćeif pjev’o. Da, da, kod Mlađe Bosnačića u kući, hiljadu puta. Otac njegov, Vojin, samo mene, samo mene. Kad se s mojim ocem to desilo, mislim da nijedan dan nije prošao da ne pita kako sam, treba li mi šta.

Željko: Kad sam završio muzičku, pita jedan dan, šta planiram s harmonikom? Ništa. Pa, kaže, ima tu neko kulturno-umjetničko društvo, bi l’ ti malo otiš’o tamo svirati. I eto njega jedan dan po mene, pred školu, septembar je ili početak oktobra. Kiša pada iz nebe i zemlje, on u košulji kratkih rukava, čeka me, s kišobranom. I nas dvojica u društvo došli, mokri, dočekala nas teta Marta.

Zoran: Ojoj, nije nikako, nikako nije bio za to da idem u policiju. Ajoj, ni-ka-ko! Nemoj, ima kruha drugoga. Džaba, kad sam ja to zavolio.

Ranka: Zorana niko nije mogao spriječiti da ide u tu školu /unutrašnjih poslova/. Mi smo pokušavali, i otac njegov i ja, na raznorazne načine da mu zgadimo to, da to nije dobra odluka, vidiš, radiš noću, pa ovo, pa ono, imaš posla s budalama, pa svašta nešto, onako, što kažemo, u žargonu, sve ne bi li odustao, ali a-a…

Zoran: Ja sam to volio, ja kad sam dijete bio, ja sam svoje vrijeme provodio tamo, ja sam odrastao u Omarskoj u stanici policije. Stari radio u Omarskoj. I ja otkad sam se rodio, ja sam živio iznad stanice policije. U prizemlju je stanica policije i iznad je stan. To ti je tako bilo. U tom stanu gore mi smo živjeli. Svaki slobodan trenutak sam ja silazio dolje, bio s njima. Ti ljudi koji su radili tu, ja sam s njima provodio vremena, Boga pitaj kol’ko. Ja sam tad, glupo će to zvučati, bio njima kao maskota. Ja bio malen, debeo, krupan. Oni su mene vol’liii… To su sve ljudi koji su radili sa mojim ocem i koje ja znam otkad sam se rodio. Razumiješ? Pa, slušaj, ovo ti je živa isitna. Znaš kad oni mene nagovore da ja novim patikama tučem fiću od jednog policajca. Ja tučem i poderem patike. I oni meni odmah idu kupiti nove patike. /smijeh/

Željko: Nikad nam ništa falilo nije. A bio je strašno vrijedan. Svaki vikend se išlo na selo, ali svaki. I to, jednom u Jelovac, jednom u Niševiće. Oboje su bili zaposleni, radili u policiji, ali je uvijek bila bašta, svinje se hranile za krmokolj. On kad dođe na selo, ne ulazi u kuću da se pozdravi, nego prvo obiđe sve što ima stoke. Ako ima neiscijepanih drva, on odma’ sikiru.

Ranka: Volio je selo. Odemo, na primjer, samo po skrobovo mlijeko. Znaš li ti šta je to, skrobovo mlijeko? Volio je stoku. Slikao se s volovima kad ih nahrani i bio sav sretan, znaš. U sirotinji rastao, a doček’o da može. Da može priuštiti.

Zoran: Slušaj, kakva je njegov život bio. Patio se, išao je iz Jelovca u Prijedor u školu, vrlo često pješke. Rođen je 1951. godine, bila gladna godine. Stalno govorio, samo da ima hljeba u kući. Nemoj da kuća bude bez hljeba. Ako ima pola, ‘aj’ bar još pola da se kupi. Šta je 43 godine. Ja ne znam je l’ i na more otiš’o jednom u životu…

Željko: U Jelovcu teže su živjeli, više se patili, nego ovi s Rankine strane. Na dan kad sam se ja rodio, moj đed je vuk’o plug, a tetka držala. Takva je to sirotinja bila. I petoro djece odškolovali, da ti sad ne govorim kakvo je bilo odrastanje mog oca. Cipela nije vidio do srednje škole.

Zoran: Živio je za tu gore vikendicu u Palančištu, znaš. Stalno je forsir’o da se ide gore, da se radi, da se dodaje cigla, da se čisti ovo, da se sredi ono. Uvijek nas je tjer’o da radimo. Ja znam, nabača se radila, ujutro me budi, kaže, ako nećeš ići, ne moraš, jer danas ima još malo i završava se. Uh, reko’, sad ja ‘oću. Ako se završava, znaš, sad ja hoću. Kada sam s Rankom prvi put otišao na tu vikendicu, poslije, nije mogla sebi doći. Ja sam mislio da će umrijeti. Toliko je plakala tada.

Željko: Šta je znam… Nemam pojma… /Kakav je bio kao otac?/ Nismo mi imali vremena, nešto razviti nekakve posebne odnose… Taman kad je trebalo da ja uđem u svijet odraslih, on je poginuo. Ne pamtim nekakve posebne rečenice, ali imao je te neke svoje, mamaru ti tvoju /smijeh/, ili beteri. Pred smrt, možda na godinu dana, nešto govorio stalno da je svjetski čovjek. Nemam pojma otkud to. Ja sam, veli, svjetski čovjek. I ne sanjam ga više, možda i godinama. A prije sam ga sanjao. Toliko bude živ san da ga tražim kad ustanem.

Zoran: /Je li bio ćaća ili tata?/ /pauza/ Ja tebi to sad ne mogu reći. Matere mi! Kunem ti se životom.

Ranka: /Kaže stariji sin da je bio dobričina, a ne policajčina?/ Bila su i druga vremena. Mnogo više su ljudi cijenili ljude. On bio, kako se to zvalo, pomoćnik komandira dežurne službe. I kad policajac pogriješi, on štiti policajca. U današnje vrijeme to nema. Nema. Zato su njega ljudi vol’li. On je u mnogo prilika spasavao svoje kolege. Ne da nisu odgovarali za nešto što su uradili pogrešno, ali im nije gurano i nešto što nije bilo. Ni o koga se nije ogriješio. To ja ne mislim nego znam. Ni u miru ni u ratu. Stotinu puta sam ja pomislila, srećni smo što nismo bili prokleti, pa da kažemo daj, grabi, kupi. I bilo je ljudi, poznatih, koji su poslije odlazili i svašta nešto, pa, kaže, treba li vam, hvala, ne treba. I da je bilo šta uzeto, mislila bih poslije da je poginuo zbog toga. A ovako sam mirna. Nemam takvog
tereta.

Zoran: Kad krenemo negdje, stane pred SUP, da se javi, kaže biću tu, idem u Jelovac, u Niševićima sam, Da, da, nema telefona, pa se tako službi javi. Ili pravi one rasporede, za dežurstva, pa pazi da, na primjer, dva brata ne budu ni u istoj smjeni, ni u istom dijelu grada, a kamoli na istom punktu. O svemu vodio računa. Čovječe, ono kad nije cigara bilo nigdje, on nije pušio, a imao cigara. Oni kad ujutro kafu piju, sve prođe i svima podijeli po cigaru.

Željko: Jednom, gledamo s terase, tamo gdje je sad Udruženje penzionera, bilo igralište, patrola je nekog zaustavila, hapsila, šta li. Gledalo je to puno ljudi. Dva policajca uguravaju tog čovjeka u policijsko auto i nikako. Tad još bila milicija. I to traje, možda i pet-deset minuta, ja kad ovaj prolupa! I sleti dolje, s četvrtog sprata, onako u papučama, šorcu i potkošulji. Uđe u ono auto i uhvati ovoga, ne znam kako, al’ samo nestade čovjek. Onoj dvojici održa predavanje i vrati se nazad. /smijeh/

Ranka: Od jednog doktora sam čula detalj, kaže, kad su ga smještali u sanitet, iz Petrovca za Banjaluku, a on dugačak, ne može se vozilo zatvoriti. I sad oni, valjda, razgovarali šta će, kako će, kaže, on, onako skoro bez svijesti, sam povukao noge i savio. /pauza, briše suze/ Jeb’ ga.

Željko: I tada, s 43 godine, bio strašno jak, strašno. Imao sto i nešto kila, bio spremniji od bilo kojeg dvadesetogodišnjaka. Imao šira ramena od mene, tako kao Zoran, bio krupan, bio jak.

Zoran: Ja znam samo jednu stvar – da sam bio prisutan kad je, ne mogu se sad sjetiti imena, neko pričao o tim događajima i da je meni /zamjenik komandira Milutin/ Pecalj tad rekao: Zorane, ja sam tamo bio i ja mislim da je to bilo drugačije.

Željko: Ima tih rečenica koje su se tokom godina urezale u sjećanje. Da je bio na bezbjednijem mjestu i nije morao u te rovove, ali je otišao. Ili, da se nije vratio do rovova, pitanje ko bi živ izašao. Ili, da je preživio, pa saznao da je izgubio sedmoricu momaka, ko zna šta bi bilo. Bio policijski bife, u onoj zgradi iza, pa na spratu. Ja sam tamo k’o dijete znao ići na doručak. Bile najljepše hrenovke na svijetu. Stoja radila u kuhinji, znala čudesa napraviti. Mislim da je to pričao neko od starijih policajaca. Znaš, ono, ljuti, ogorčeni, psuju. Poslati ljude bez adekvatne veze, ovo ono, gdje to ima, sramota, nije ni čudo što ljudi ginu kad se pištama dozivaju.

Zoran: Da je moglo biti drugačije, moglo je. Moglo je biti možda i bolje. Moglo je biti možda i gore. Žali Bože tih žrtava.

Željko: Poslije sahrane, ne znam koliko vremena je prošlo, par mjeseci, možda i više, jednom ja kod Ranke u SUP, ona sjedi za stolom, plače, iznad nje stoji neki čovjek. Šta je? Donio neke dokumente od mog oca. Nju pitaj, neka ti ona to ispriča.

Ranka: Bila je jedna neprijatna situacija. On je uza se imao novaca. A nismo ih dobili nazad s ostalim stvarima. Pa sam morala tražiti. Jesam, jesam, dobila sam poslije, tad taj čovjek donio. A nekad ranije, možda 15-ak dana nakon sahrane, njegov ruksak meni kući su donijeli Radovan Daljević i Radovan Kečan. Tu je bio i pištolj. Bilo je odjeće, sredstava za higijnu, čak i neke hrane, nije bio potrošio šta je odnio. Odmah dan kasnije na vrata su mi došli iz krim-policije iz Banjaluke. Traže njegov pištolj, kao predmet iz krivičnog djela. Vi se sjećate da su se dešavala ubistva po Prijedoru, kao odmazda za taj 8. februar. Ja sam samo jednom rekla tada, i prije te krim-policije, ako mislite da to radite zbog njega,
nemojte. On to nikad ne bi odobrio.

Zoran: Za te stvari nema izgovora.

Ranka: A puška njegova bila u jednom magacinu u SUP-u. Kundak odbijen i tako je i njemu bio prst odbijen. Govorilo se da je za muzej, ali mislim da je SFOR pokupio. Jedino što je ostalo je ta kabanica.

Željko: Neki dan sam baš gledao, sređivao nešto gore u kući. Ima ta njegova kabanica, policijska, na njoj rupa od rafala, kol’ko hoćeš, nisam brojao.

Željko: Nije nikad niko rekao ružnu riječ za njega, za mog znanja. Nije dao na sebe, a nije trpio nepravdu. On je sve vrijeme i u ratu svima govorio, ljudi moji, samo treba biti čovjek. I govorio, i ovo ludilo će proći. Kad tad, ali će proći. Je l’ ti znaš da je on bio prvi imenovani komandant logora Omarska?

Zoran: Da, da. Nije htio ni da čuje. A tad, u takvo vrijeme, da ti nešto odbiješ…

Ranka: Mene po noći nazvao, ustvari pred zoru, u četiri sata. I kaže, ja sam se vratio, šta će sa mnom biti, ja ne znam. I ostaje tu u zgradi policije, radio je, ali nije dolazio kući, danima. Ja sam isto odlazila na posao, radila, ali se nismo sretali. Poslije mi je rekao da niko s njim nije govorio. Ni Simo, ni Čađo, ni Dule. Uglavnom, ispričao mi je poslije zašto se zadržao samo dan i zašto je napustio. Poslije su imenovali Željka Mejakića i poslije sedam dana to se smirilo. Nudili su mu i mjesto komandira na Urijama. I to je odbio. Nije volio isticanje i smatrao je da nisu uslovi normalni da rukovodiš nečim, a da budeš dosljedan sebi. Bio je zadužen za to oružje. Ja kad je umro, ja kad su se dočepali. /smijeh/ A on nikom nije dao prići. I strogo je vodio evidenciju. On je, jadan, to sve čuvao kao da je njegovo. Kao da je zlato, kao da je ne znam šta. Imao je jednu kasu u kancelariji, i sad se sjećam kase. To sve ja znam, tamo sam od 1987. godine, a znam i poslije šta se izdešavalo. A, šta b’ sad… Najružnija scena je bila kad su se dva rukovodioca posvađala za kanister soka. /U toj zrgadi? Pokazujem rukom na policiju./ Da. A ljudi na sve strane ginu. Nijedan nije živ, pa nećemo o tome više ništa. /Kako se sinova sjećate tih dana nakon očevog stradanja?/

Ranka: Poslije nekad, devedeset pete i šeste, znala sam ispušiti kutiju cigareta na balkonu, čekajući ih. Kad ih vidim da idu, tamo preko parka, ja legnem. Uđu u kuću, a ja se pravim da spavam. Ali tad, nakon sahrane, toliko je svijeta prošlo kroz kuću, svaki dan je neko dolazio, ja sam toliko bila umorna… Do četrdeset dana sam nekako izdržavala. A onda sam jedno vrijeme samo spavala. Svaki dan kad dođem s posla, samo legnem i spavam. A i cijelu noć spavam. Samo ustajem da jedem i da idem na posao. A oni su nekako izbjegavali da budu u kući. I onda ja nekako nemam pojma ni šta se s njima dešavalo, ni gdje su bili. Onda sve te dane na poslu, pošto je ostalo osam policajaca na drugoj strani, svi smo bili time sluđeni. Marko Đenadija je najviše išao na pregovore. I mislim da mi je teži dan u životu bio kad su ih razmijenili nego kad je Milenko stradao. Uveče sam bila tu, kad su prvi ti ljudi dovezeni. Iz Petrovca prvo u mrtvačnicu, bolničku, pa gore opremljeni, pa ovdje u zgradu policije.

Zoran: Ajooooj, ajoj, šta je ona prošla… Željko i ja, prvo, dva svijeta. Drugo, u godinama u kojima jesmo. Treće, u neimaštini. Kad krećem u Banjaluku, jeste tamo internatski smještaj i hrana, ali, bez obzira, uvijek neki dinar poneseš. Bilo je iks puta da nema da mi da. Nema. Ali isto tako, bilo je ljudi koji su pomagali i na taj način, kojima to ne možeš zaboraviti. Mislim da je Ranka to nešto i pisala, da ne zaboravi.

Ranka: A onda, jedno vrijeme, malo-malo, pa neko zove, Zoran se pobio, pa Zoran napravio frku, te bilo ovo, bilo ono. /pauza/ Mislim da je to bio njegov način da pokaže svijetu da on može sam da se bori i brani, sad kad više nema ko da ga zaštiti. /posljednju rečenicu izgovara s prekidama, uz grcanje/

Zoran: Ona je orden zaslužila. Ne ona kao ona, nego svaka žena koja je u toj situaciji bila. Sad za 70. rođendan smo joj se zahvalili. Okupli smo tatinu familiju, njenu familiju, komšije, sve bliske i drage ljude koji su njoj bili bitni u tom teškom periodu. Ona nije imala pojma, ni-šta. Željko joj rekao da je vodi na večeru s nekim svojima, da ne posumnja. Sad ću ja tebi pokazati snimak. /Muzika svira Danas nam je divan, zvanice pjevaju, Ranku uvodi u restoran Željko./ Ovo je njene sestre muž, ovo je njen stric, 86 godina ima, iz Beograda doš’o… Ma, ništa živo! Ma, ni slutila! A kaže mi teta Brana, komšinica, vrata do vrata, joooj, Zorane, srela me Ranka dan pred tu feštu, kaže, ‘aj’mo na kafu. Ne mogu, ne mogu, Ranka, ne mogu. /ubrzano/ Kaže, ja bježim od nje, bojim se skontaće. /smijeh/

/Dok nastaju ovi tekstovi, s Rankom razmjenjujem poruke i dobijam slike preko Vibera. Na profilnoj slici je sa sinovima i unučad, prostor jeste restoran u kojem je bilo rođendansko slavlje, ali je ona drugačije obučena nego na videu koji mi je pokazao mlađi sin. Ukućane koji poznaju Šormaze, pitam šta je ovo, ko im je to partizanovac. Svi uglas: SVI!/

/kraj/

Razgovarala: Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Ustupljeni foto

Porodica o Milenku Šormazu, u povodu 31. godišnjice pogibije na bihaćkom ratištu (1/2)

* * *

Milenko Šormaz bio je komandir čete posebne jedinice prijedorske policije, a njegov zamjenik Milutin Pecalj. U sastavu čete bila su tri voda. Prvim je komandovao Miroslav Kvočka, drugim Mirsolav Paraš, a trećim Mirko Stakić. Na Grabež odlaze 5. feburara. U sadejstvu sa Šestim odredom Specijalne brigade policije Dragana Lukača i izviđačima Šeste sanske brigade , 6. februara zauzimaju Barakovac koji sa još dva visa, Jezerska glava i Hasin vrh, čine kompleks Alibegovića kose. Dana 7. februara, pred samu noć, Lukačev odred probija dva rova na Hasinom vrhu i prijedorska četa se interventno diže da zaposjedne dostignuti položaj. Peti korpus 8. feburara u zoru kreće kontranapad. Na neprijateljskoj strani ostaju pripadnici drugog voda Miroslav Paraš /33/, Predrag Kalinić /30/, Željko Bulić /25/, Dragoslav Plavšić /25/, Mišel Nikić /23/, Draško Tramošljanin /22/ i Vojislav Kondić, te pripadnik prvog voda Darko Prlina /22/. Tijela sedmorice su naknadno razmijenjena. Do petrovačke bolnice isti dan prevezeno je svih pet ranjenih. Šormaz je podlegao povredama dva dana kasnije, a pripadnici prvog voda Mile Marčetić, Milan Đurić i Milosav Sabljić i pripadnik drugog voda Mladen Gavranović su preživjeli. Ranjen i zarobljen je Kondić, tada s nepune 24 godine, koji je razmijenjen nakon 77 dana zarobljeništva u bihaćkom zatvoru. Milosav Sabljić umro je prije tri godine.