Maša Arežina /2009/ iz Prijedora prva je učenica iz grada na Sani koja je upisala i pohađa srpsku gimnaziju u Budimpešti, plakala je od sreće što je nakon početne krize tako daleko od kuće i porodice odlučila da ostane, za prvo tromjesečje u mađarskoj prijestonici kaže da je divno iskustvo i u životu se želi baviti glumom.

Za ovu školu saznala je od mame, a mama od svojih radnih koleginica u Banjaluci odakle ima djece i u prethodnim generacijama.

„Mamu sam jako smarala za Ameriku, kako ću ja tamo biti kad porastem, pa se ona počela raspitivati šta bih ja mogla, a da ne idem odmah u Ameriku. Nije mislila da ću se ja previše zainteresovati za to, ali ja jesam“, rekla je Maša Srni.

U devetom razredu krenula je istraživati o školi preko veb stranice i instagram profila i saznala da Srpski obrazovni i kulturni centar „Nikola Tesla“ u Budimpešti ima vrtić, osnovnu školu, gimnaziju i muški i ženski đački dom. U januaru ove godine predala je prijavu, svjedočanstva iz viših razreda osnovne škole, rodni list i motivaciono pismo za koje smatra da je presudno ko će biti pozvan na prijemni ispit.

„Napisala sam, biću iskrena, da želim da odem iz malog grada i da bi za mene bio veliki uspjeh da tu školu upišem i završim. Znači, meni je već veliki uspjeh bio što sam upisala, što sam uspjela da upišem to. I napisala sam da sam čula da, kada se uspješno završi ta škola i dobije diploma, svi evropski i američki univerziteti imaju širom otvorena vrata za mene“, navela je Maša.

Sjeća se dana, u aprilu ove godine, kad je saznala da je pozvana na prijemni.

„Išla sam iz škole. Mene mama zove. Mašo, svaka ti čast! Primljena si. Pozvana si na prijemni. Ja krećem da vrištim nasred ulice, je li moguće ovo? Je li ovo san? Ja se krećem štipati, da se probudim, kad ono nije san“, priča Maša.

Krajem maja na prijemnom ispitu u Budimpešti imala testiranje iz srpskog jezika i iz matematike, te intervju sa komisijom koju čine direktorica škole, direktorica đačkog doma i psiholog.

„Čim sam prošla audiciju za hor, sišla sam dolje. U hodniku je bila direktorica škole i krenula je nas tri djevojčice ispitivati dok smo čekale da se oslobodi učionica gdje ćemo imati intervju. Nisam imala osjećaj da je to neka sad ozbiljna priča, samo je ćaskala sa nama, ali je i zapisivala sve. I pita po čemu nas može najbolje zapamtiti. Dvije djevojčice nabrajaju ocjene, takmičenja, diplome, a ja kažem ja se volim šaliti. Ona me je odmah zagrlila i rekla da joj se sviđam. I tad sam imala osjećaj da ću biti primljena“, sjeća se Maša.

Kaže da je na tom intervjuu bitno pokazati komunikativnost, odlučnost da se živi u drugom, velikom gradu, da se ima samopouzdanja, da se ne bude nesiguran dok se priča.

„Imam osjećaj da oni, čim počne razgovor, znaju da li ću se ja snaći tamo ili neću. Sredinom juna bili smo na moru. Tata nešto gleda u telefon, provjerava poruke i u jednom trenutku pita me jesam li zapamtila kod s prijemnog, pošto je prijemni šifrovan. Znala sam ga, napamet, zapamtila ga. I ja mu kažem, on ovako gleda tu listu i kaže: primljena si! I mi smo krenuli da slavimo, puštali muziku, javljam svima kod kuće i svima je bilo drago“, sjeća se Maša trenutka kad je saznala da je primljena.

Prije 1. septembra, kada je počela nastava u ovoj školskoj godini, jednu sedmicu pohađala je takozvani brucoški kamp za koji kaže da ga je preplakala i koji bi preporučila svakome baš zato da se prebrodi da prva kriza i da se nađe društvo što prije.

„Jako sam srećna. Djeci koja su ambiciozna i misle da mogu, vjeruju u sebe i mogu da se snađu, želim reći: samo naprijed. Preporučujem im stvarno ovo divno iskustvo. Eto, ja sam neki dan plakala od sreće što sam odlučila da ostanem, pošto sam na brucoškom kampu razmišljala da odem kući, mislila sam da ne mogu ovo. Roditelji su rekli podržati svaku moju odluku, svaki moj izbor. I, eto, moj izbor je da ostanem i da ne odustanem i nemam dileme tu uopšte“, poručila je Maša.

Mašine cimerke su iz Prnjavora, Dervente i Banjaluke, a u odjeljenju su još i djeca iz Crne Gore i Srbije.

„U svakoj učionci nema tabla i kreda kao kod nas, već ima pametna tabla i flip čart. I nekako je sve novo i moderno. To mi je bilo neobično. I ti novi predmeti, mađarski jezik, narodopis i ples. Ostali predmeti su kao kod nas. Dva puta sedmično imam po šest, a tri puta sedmično po osam časova“, pojasnila je Maša.

Želi se u životu baviti glumom.

„Sada trenutno tako razmišljam i želimo to. Jako me gluma interesuje. Nisam sigurna hoće li mi se mišljenje promijeniti. Možda hoće, možda neće, ali to mi je sada zanimanje pod A. Pod B nema ništa“, odlučna je Maša.

Za baku Zoru kaže da je sretna i ponosna zbog nje, a da je za brata Đorđa mislila da će najviše plakati.

„Kad sam se spremala na prijemni, plakala sam, a baba me izgrlila, izljubila, kosti polomila kolko me stisla. I mama kaže: joj, Mašo, nemoj sad plakati, plakaćeš kad se budeš selila tamo. Brat je govorio da jedva čeka da odem, kao smaram ga, ovo, ono. Ja sam njemu rekla: ti ćeš najviše plakati, znači, garantujem ti. On se uselio, znači, tamo u moju sobu gdje ja spavam, sa mojom bakom, sa mojom cimerkom, i on se raduje. I, eto, ja sad došla, već mu pozlilo. Oh, moj brate dragi, kako si me se uželio“, smije sa Maša.

Školu finansira Vlada Mađarske i pokriva troškove smještaja, školarine i većine udžbenika. Roditelji snose trošak hrane u menzi od 150 evra mjesečno, privilegovanu cijenu javnog prevoza, izlete u okviru školskog programa i udžbenike za mađarski i engleski jezik.

SRNA/Katarina Panić