“Prijedorski bukvar, vodič za male školarce i njihove roditelje” Zorana Stanića, zajedno sa još dvije publikacije “Prijedorski bukvar, prilika za lirika”, knjizi koja sadrži 30 proznih (Zoran Stanić) i 30 poetskih tekstova (Mirjana Bulatović) o 30 pojmova u vezi sa Prijedorom, te slikovnicom “Oboj Prijedor”, čini jedinstveno obrazovno i zabavno štivo o jednom gradu na našim prostorima.

Prva knjiga iz trilogije objavljena je prošle godine u izdanju prijedorskog “Print desinga” i na 150 stranica sadrži oko 170 pojmova, praćenih ilustracijama Nataše Bubalo, mlade likovne umjetnice iz Prijedora ili fotografijama Aleksandra Drakulića, odnosno onima iz arhiva Muzeja Kozare.

“Ideju za ‘Prijedorski bukvar’ dao mi je moj unuk Nikola Baroš (2012-2024), zato ga posvećujem njemu i njegovim drugarima iz VII-2 OŠ ‘Dositej Obradović’ u Prijedoru”, zapis je Zorana Stanića s početka knjige, koji direktno i indirektno govori čitaocu koliko je ljubavi, pažnje i tuge utkao u rad na ovim tekstovima iz domena književnosti, publicistike i istoriografije.

Jedna dječačka ideja unuka i pronicljivost djeda autora, kako će zapisati Milenko Radivojac, recenzent “Prijedorskog bukvara”, spojile su priču o gradu, ovaj put o Prijedoru, u interesantno i vrijedno štivo koje će mnogima, prije svega mladima, osvijetliti rodni zavičaj pričama o prošlosti, ali i o sadašnjosti.

“Tu svoju ‘pričaniju’ podredio je slovima naše azbuke. Svako slovo dobilo je podatke o jednom, dva ili više interesantnih događaja, biografija poznatih ličnosti, istorijskih podataka o sportskim udruženjima, prvim firmama u gradu, značajnim porodicama, ostacima materijalne i duhovne kulture”, stoji, između ostalog, u recenziji Radivojca.

On primjećuje da pored pojmova od A do Š “Prijedorski bukvar” sadrži još jedno iznenađenje: dodatak bukvaru nazvan “Bukvar plus, zanimljivo, a malo opširnije”, u kome autor Stanić pojašnjava neke od istorijskih događaja ili pojedine porodice, slikare, spomenike NOR-a, filmove o gradu, sa znatno više podataka.

“Od mnogih epiteta koji se pripisuju Prijedoru najvjerodostojniji je epitet Prijedor grad slikara. Prva dva školovana slikara su naši sugrađani Todor Škvarić i Pero Popović. Oni su 1907. godine, zajedno sa Mostarcem Brankom Radulovićem, postavili i prvu slikarsku izložbu u Bosni i Hercegovini”, piše, između ostalog, u “Prijedorskom bukvaru”, koji sadrži fascinantan popis slikarskih imena grada Prijedora od nabrojanih, preko Radovana Kragulja, Branka Miljuša, Mehe Čirkinagića, Dragana Dragića, Ljubomira Stahova i mnogih drugih, sve do Milana Sovilja sa sinovima Radetom, Vesom i Zoranom, te Dalibora Popovića Mikše, u čiju se čast održava današnji “ŠA fest”.

Konačno, tu je i treći dio knjige pod nazivom “Prijedorski vremeplov, zanimljivo, a manje poznato”, koji prati istorijat grada od 1812. godine do naših dana.

Pomenute 1812. godine, kako stoji u knjizi, francuski konzul Furkad Stariji posjetio je Prijedor i kasnije objavio putopis o Bosni i Hercegovini, te zapisao da je grad tada imao 2.500 stanovnika, od kojih su pola bili hrišćani, a pola muslimani.

“Doktor Mladen Stojanović otvorio je prvu privatnu zdravstvenu ordinaciju u porodičnoj kući njegovog oca Sime Stojanovića”, piše u pomenutom trećem dijelu “Prijedorskog bukvara” pod pojmom “1929. godina”. Recimo, za 1961. godinu Stanić izdvaja događaj iz Radničkog doma u Ljubiji, kada je mladi Bobi Fišer odigrao simultanku na 30 šahovskih ploča sa rudarima Rudnika Ljubija.

“Samo jedan remi izvukao je nastavnik stručne škole u Ljubiji. Fišera je sa Bleda u Ljubiju doveo šahista i publicista Dimitrije Bjelica”, piše Stanić.

Pored sličnih, šturih podataka, Stanić u “Prijedorski bukvar” uz pojačanu obrazovnu notu, a u svrhu zanimljivosti, uvodi i dio lične priče, što se posebno odnosi na drugu knjigu iz trilogije, koja, kako već rekosmo, nosi naslov “Prijedorski bukvar, prilika za lirika”, a za koji je 30 pjesama u ime 30 slova i pojmova napisala poznata pjesnikinja iz Beograda Mirjana Bulatović.

“Prilika za lirika”, kao drugi tom “Prijedorskog bukvara”, objavljena je ove godine.

“Osjetio sam da će ona to moći i htjeti. Pjesnikinja Mirjana Bulatović je u danima 52. ‘Književnih susreta na Kozari’ sa zanimanjem listala ‘Prijedorski bukvar’, a ja sam je zamolio da odabere pojmove koji će joj najlakše ‘uskočiti u pjesmu’ – za svako slovo po jedan – i tako lirski podupre ovo moje djelo. Njene pjesme nastale su pod uticajem mojih pričica, a potom sam ja te pričice dopunio pod uticajem njenih pjesama. Povratna lirska sprega”, piše Stanić. On, primjera radi, u drugoj knjizi svjedoči kako je i sam daleke 1964. godine doživio avanturu vožnje “ćirom”, starim vozom koji je vukla parna lokomotiva ili, recimo, prisjeća se šta je korzo u glavnoj ulici svojevremeno značio za njega i njegovu generaciju.

“Za starije Prijedorčane ova ulica ima posebnu vrijednost, budi im lijepa sjećanja. Sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, kada sam se i ja zamomčio i počeo izlaziti na korzo, glavna ulica nam je bila i Facebook i Instagram. Nije bilo telefona, ali smo znali gdje ćemo se naći”, piše Stanić u istom tekstu, dodajući kako u glavnoj ulici danas nema korza. Od početka do kraja, reći će, nanizani su kafići sa baštama.

“Nije ni to loše za one koji ne vole šetati, već bi radije da uz kaficu gledaju u telefon – iako im možda baš u tom trenutku glavnom ulicom prolazi simpatija”, stoji, između ostalog, pod pojmom “Glavna ulica”.

Stanić današnjoj djeci nastoji približiti koliko su korisna organizacija izviđači ili šta za dječja tijela znači bavljenje sportom.

“Najtrofejniji prijedorski sportista svih vremena je Zlatan Arnautović, koji je igrao za našu Bosnamontažu, Borac iz Banjaluke i Barselonu, a kao golman rukometne reprezentacije Jugoslavije osvojio je zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. i na Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj 1986. godine. Toliko je svijetlih sportskih primjera na koje se naša djeca mogu ugledati, samo da ispuste telefone iz ruku i okrenu se zdravijem životu. Ljudsko tijelo je, kaže nauka, programirano za kretanje, čovjek nije biljka pa da živi u mjestu”, ističe Stanić, dajući u “Prijedorskom bukvaru” i primjer Đorđa Vidovića, koji je bio opančar prije Drugog svjetskog rata, a koji je u isto vrijeme bio prvi prijedorski maratonac.

Vidović je, kako navodi Stanić, trčao za zagrebačku Konkordiju i bio prvak Hrvatske, a na Balkanijadi u Atini 1931. godine osvojio je srebrnu medalju.

“Priča se da je opančar Đorđo bio toliko siguran u svoje brze noge da se opkladio sa trgovcem Dušanom Grebovanovićem da će do Sanskog Mosta stići prije trčeći nego ovaj na biciklu. Đorđo je dobio opkladu”, navodi Stanić umnogome golicajući maštu i roditelja, koji će i sami čitajući “Prijedorski bukvar” biti žedni novih saznanja.

Stanić nije propustio da pomene razvoj organizovanog čitanja knjiga u Prijedoru, koje je otpočelo na razmeđu 19. i 20. vijeka, a u čemu je takođe na neki način prednjačila čuvena porodica Stojanović.

Stanić podsjeća da je proto Simo Stojanović u braku sa Jovankom Vujasinović, koju je oženio 1885. godine, dobio devetoro djece, te da ih je sve školovao.

“Vaspitavali su ih u patrijarhalnom i rodoljubivom duhu i sva su djeca bila naklonjena knjizi. Iako je imao pet kćeri, proto Simo ih je slao u škole, što je za ono vrijeme bilo ne samo neobično, nego i čudno. Georgina, Persida i Jelisaveta završile su učiteljsku školu, Milica filološki fakultet, a Draginja je apsolvirala medicinu. Mladen je završio medicinu, Sreten vajarstvo, a Velimir pravni fakultet. Jedino Dragutin, koji je u 12. godini stradao nesrećnim slučajem, nije stigao da se školuje”, napominje Stanić. S druge strane, Mirjana Bulatović posebnu pjesmu piše o najčuvenijima iz porodice Stojanović, narodnom heroju doktoru Mladenu i njegovom dvije godine mlađem bratu, našem čuvenom vajaru Sretenu.

“Mladen i Sreten ispred sviju pohrliše u istoriju”, distih je pomenute pjesme.

Nakon što čitalac pročita 30 pjesama Mirjane Bulatović i uvjeri se u njihov kvalitet, zvučaće mu nevjerovatno da su iste napisane za svega četiri dana.

“Već na putu za Beograd napisala sam tri pesme, a u sledeća tri dana po devet! Zoranova posvećenost puna ljubavi podstakla me da radim kao ‘poetska mašina’. Trideset pesama za svega četiri dana! Kako je to moguće? Ne znam. Evo šta dobro znam: pesništvo je tiha, neprekidna unutrašnja molitva za pravu reč. Isihazam. Živim sa tom molitvom. Bogu hvala za sve”, navela je Mirjana Bulatović, koja je, po svjedočenju Zorana Stanića imala samo jedan uslov da ove pjesme budu objavljene, a taj uslov je bio da ne dobije honorar. Zapravo, svi saradnici na trilogiji radili su dobrovoljno, a prihod od prodaje namijenjen je Fondaciji “Nikola Baroš”.

“Zoran Stanić i Mirjana Bulatović lepo su se poigrali na radost ljudi svih uzrasta”, zapisaće u recenziji “Prilike za lirika” čuveni pjesnik Ljubivoje Ršumović.

I zaista, prva dva dijela “Prijedorskog bukvara” nisu samo za djecu, nego za ljude svih uzrasta, dok je tek treći dio “Oboj Prijedor” namijenjen isključivo najmlađima.

Na kraju, vrijedi istaći kako je “Prijedorski bukvar” štivo na kakvom Prijedoru, ne toliko starom, ali istorijom veoma bogatom gradu, mogu da pozavide mnogo veće, starije i po mnogo čemu bogatije sredine.

nezavisne.com