Prijedorčanin Danijel Špadić /31/ diplomirao je kameru na katedri za film i TV Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci gdje pohađa i master studije. Vlasnik je firme za video produkciju i vodi sekciju jedriličarstva u Aero-klubu Prijedor.

Dok sam bio dijete zanimala me je avijacija i uvijek sam maštao, kao i svi dječaci, da jednog dana budem pilot. Odrastao sam u blizini piste i avioni, kad god polijeću, prelijeću preko moje kuće. Stalno sam tražio da me tata vodi na aerodrom. Sjećam se i svog prvog leta, bio sam klinac. Pilot koji me je tad provozao je sad moj kolega u klubu /Aero-klub Prijedor/, Vanja Novaković.

Iz straha roditelji su mi branili da se okušam u avijaciji, ma ne, kakvi to, pusti to kraju. Kad sam počeo malo zarađivati, odlučim da ispunim svoj dječački san. Mislim 2019. da je. Krenuo sam kao modelar. Imao sam te neke aviončiće na daljinski, pa se u klubu sa Darkom /Vujasinovićem/ i Borisom Kojićem učlanim u modelarsku sekciju. I tu upoznam ljude iz kluba, upoznam /Ljubišu/ Aramandu. Vidim jednom da će biti obuka za pilota jedrilice i prijavim se.

Prvo sam odradio informativni let. Osjećaj je nevjerovatan. Nakon što se jedrilica otkači od aviona, čuješ samo strujanje vjetra oko krila, tiho, lijepo, nema motora, nije bučno, letiš. Pričaš sa instruktorom koji je s tobom u jedrilici. Onda krenem s teorijom, slušaš predavanja, ideš u Direkciju za civilno vazduhoplovstvo BiH u Banjaluci, polažeš testove. Nakon tog ide praktična obuka letenja. Prošao si tu teorijsku obuku, poznaješ komande, instrumente, vrtiš to po glavi, kako, šta, ali ne znaš, kad stišćeš te komande, je li osjećaš otpor vjetra ili je otpor nastavnika, koji je tu da to sve bude bezbjedno. Ja sam tad dosta letio sa Ljubišom, on mi je bio nastavnik, i jednim instruktorom iz Banjaluke, Mirkom Milakovićem. Jednom poslije letenja kaže on meni, nema šta, ti sam letiš, ja nisam dirnuo komande. I onda kreće trema.

Uuuh, reko’, sad se približilo to da u jednom trenutku ja sam moram biti u toj jedrilici i da nema više nastavnika iza tebe koji popravlja greške… Nekako imaš tu sigurnost dok je god nastavnik iza. Okej, ako šta pogriješim, on je tu, on će ispraviti. I sad, svjestan si da dolazi trenutak kad će on izaći i kad ćeš ti biti sam. I sjećam se, ma nije prošlo dan-dva. Letimo, neko predveče bilo, i Ljubiša samo kaže: otvori kabinu da izađem. Nikad se u životu nisam toliko prepao. Lice u znoju. Pitam, jesi siguran. Kaže on, ja sam siguran samo u sebe, ti moraš biti siguran u sebe. Reko’, dobro. Kad eto ide još jedan avion, traži da prije mene poleti, Miki /Milan Marković/. A ja osjećam još veću tremu. Sad imam tu još jedan avion na kojeg treba da pazim, a idem svoj prvi samostalni let. Evo, imam snimak, 27. juli 2021. I ništa, sjećam se da sam imao nevjerovatnu tremu dok god nije avion dao gas i krenuo da me šlepa, a onda je sve prošlo. Kad sam sletio, samo ponos i sreća, svijest da si sve faze leta odradio sam, bez bilo čije pomoći.

Nakon toga bilo je potrebo 15 sati naleta u jedrilici da bi se prijavilo polaganje ispita Direkciji. Sa mnom polagao Borijan Palada. Bio ružan dan, kiša pada, pa ne pada, smiri se i mi uspijemo napraviti taj let. To je novembar 2022. Negdje u isto vrijeme trebalo je da počnu s teorijskom obukom tri momka. Svi bili maloljetni kad su došli u klub, Đorđe Pilipović, Strahinja Predojević i Nikola Grujčić. I poslije mjesec dana desi se to s Ljubišom.

Mislili smo, ključ u bravu. Jer taj čovjek je bio stub kluba. Bio je aktivan i u politici, imao veze, uvijek donosio pare, uvijek je to nekako išlo, organizovao je, gurao, pripremao sve manifestacije, ganjao. Prvi sastanak poslije toga, nekad u februaru. Niko neće da se prihvati da bude rukovodilac jedriličarske sekcije umjesto njega. Članove iz Banjaluke to nije interesovalo, naš Bane /Mladen Banović/, koji leti od 2010. godine, nema vremena, ima dvoje male djece, Gile /Damir Dračić/ u Australiji, ova tri momka premladi… I oni izvrše pritisak na mene, ‘ajde ti, mlad si, u Prijedoru si, dobio si dozvolu, pomoći ćemo svi. I prihvatim.

Što je najgore, ti momci su bili tu, na pisti, kad se to desila nesreća. Mislio sam nema šta, oni više neće… Strah je to, mislio sam odustaće od letenja. Ali nekako u njima je ta neka želja bila jaka, u njima kao da je proradio neki inat da oni sad i dalje nastave.

Miki nam izađe u susret, jer mi sad više nemamo nastavnika, nemamo škole. Kaže, neka pređu u njegovu školu na obuku, on će raditi s njima, mi ćemo platiti u ratama. Jer Ljubiša im je obećao finansirati obuku, zato što su mladi i toliko zainteresovani za letenje, koje nije toliko popularan sport. Nije to fudbal, nije tenis. Dotad ja sam bio najmlađi, a onda sljedeći 40, 50, 60 plus. Ljubiša im je do tad obezbijedio 6.000 KM za obuku, obećao im je da će klub sve isfinansirati. Oko 3.500 su troškovi po polazniku. Treba još 4.500 KM.

Mi njima kažemo, ljudi, trenutno nemamo para, tražićemo, pitaćemo, gledaćemo. I ovaj jedan od kandidata zapuca u Gradsku upravu. Najmlađi. On još nema 18, imaće ove godine. Povede i mamu. I sve to ispriča načelniku Aleksandru Milješiću. I u tom odjeljenju za sport obećaju mu pomoći. I jesu. Sad sva trojica imaju dozvole za pilote jedrilica.

Prošle godine odu u Srbiju na takmičenje na kojem pravo učešća imaju i učenici, polaznici škola za pilote jedirilica. Kod nas to ne može odnosno takmiči se samo ko ima dozvolu. U Trsteniku je dovoljno da si započeo obuku letenja, nastavnik je svakako iza tebe. To se i zove motivaciona kategorija. I osvoje prvo mjesto u toj kategoriji.

Polje kao pravougaonik, imaju dvije tačke, ulazna tačka i nula. Razmak je sto metara. Jedrilica mora da uđe u polje i da se zaustavi što bliže nuli. Jer toj jedrilici pri idealnom uglu, pri minimalnoj brzini, dovoljno je sto metara da se zaustavi. Mi koji ne letimo često jako teško se zaustavimo baš na nuli, ja sam sad na našem Blaniku 80 metara poslije nule se zaustavio. A ovaj momak, Predojević, on se zaustavio 36 metara poslije i osvojio prvo mjesto pojedinačno RS i BiH, drugo mjesto pojedinačno međunarodno. Ispred njega Makedonac s 300-400 sati naleta, a Strahinja ima možda 20. I ekipno su on i Pilipović prvi. Moje prvo takmičenje je bilo 2024. Uzeo sam prvo mjesto Republike Srpske. Isto na blaniku u Prijedoru. Drugi bio Ognjan Petrović iz Banjaluke. On ima 400 sati, a ja, eto, 20-ak.

A tamo, u Trsteniku, ljudi prave rezultate po 20-30 centimetara. Tamo su većinom vojni piloti koji lete mlazne avione, pri vojsci su. Taj čovjek je obučen da avionom slijeće pri brzini od 300 kilometara na sat, šta je njemu sletjeti jedrilicom 80 kilometara na sat. Ja sam sad išao na obuku u Srbiju za pilota motorne jedrilice. Oni tamo dosta ulažu u mlade pilote, imaju vojsku koja uzima tu djecu iz aero-klubova. Bio je kod Mikija momak iz Novog Grada na obuci, sad je pilot u Er Srbiji. /pokazuje slike u telefonu: evo, 4. aprila leti airbusa, evo, Novi Grad svoj slika iz putničkog aviona/.

Sramota je da Aero-klub Prijedor ima devet aviona, a nijedan u funkciji. Jedan je na remontu u Beogradu, u Lisabonu je elisa drugog aviona, koji služi za šlep jedrilica, čekamo da dođe nazad. Nemaš, na primjer, 5.000 evra da uložiš u servis, ne možeš produžiti registraciju. Šest jedrilica, jedna u funkciji. Sad za blanik iznajmljivali smo avion da nas šlepa. Sramota je da naš najmlađi pilot ima više od 50 godina. Tri aviona su došla na otvaranje blanik kupa sada, dva iz Srbije i jedan iz Makedonije. Ovi Srbijanci jedan pilot 24, jedan 19 godina. Mi domaćini takmičenja, a nemamo avion da napravi prelet na otvaranju manifestacije.

Avion koji nas šlepa troši 30 litara na sat. Cijena tog goriva je pet maraka po litru. Znači, košta trenažni proces. Košta održavanje aviona, registracija, koštaju takmičenja. Imamo sad Bihać, 12. septembra. Imamo Makedoniju 19. septembra. Sad otišli u Trstenik, ja sam bio 20. od 40 takmičara, takmičimo se s ljudima koji ne izlaze iz aviona. A mi ovdje, ono, kad imamo 50 maraka viška u džepu, idemo na letenje.

Niko od nas gore nema nikakve veze s politikom. A onda ni klub nema para. Nemamo ljude kao što je bio pokojni Ljubiša. Mada ne smijem griješiti dušu, narodni poslanik Ognjen Vukojević pomogao je dosta u radu jedriličarske sekcije i samog kluba. Imali smo stare stanice za komunikaciju on nam je nabavio nove stanice. Obezbjedio je da zamijenimo stara ulazna vrata na prostorijama kluba. Dolazio je gore, letio, bio u jedrilici, vjerovatno je prepoznao našu borbu i trud u jedriličarkoj sekciji. Prošle godine, isto, obezbijedio veću količinu goriva.

U cijeloj ovoj priči, izgubili smo čovjeka, izgubili smo stub kluba. Ali su došla ta tri momka koji imaju toliku želju i volju za letenjem… Evo, ovaj jedan juče navalio da leti, još kažemo mu, nije dan za letenje, nema termike, nema dizanja, bacićeš pare, odšlepaće te, sletjećeš za 20 minuta, šta ti to vrijedi? Imaju toliku volju, da mogu i svaki dan biti gore da lete, letjeli bi.

Ko god jednom proba letenje, dobije volju i želju da leti. Pogotovo jedrenje. Avion te podigne, taj šlep traje desetak minuta, otkači te na 300-400 metara i onda hvataš te termičke stubove. U vazduhu možeš da ostaneš po tri, četiri sata, bez motora, bez ičega. Letiš na osnovu isparavanja toplog vazduha iz zemlje. Pogotovo kada su oni bijeli oblaci, kao ovčice, kumulusi. Ispod je veliko isparavanje toplog vazduha koji se gore na visini hladi i nastaje taj kondenzat. Kad ugledamo taj oblak, dođemo ispod njega, osjetimo to dizanje i tu krenemo da vrtimo jedrilicu i penjemo se. Čak i do pet metara uvis u sekundi. I popneš se i na 2.000 metara, gledaš grad i uživaš u zvuku vjetra. Imam video jedan, evo, iz 2023. Takav je taj dan bio da smo mogli otići do Zagreba. I onda opet „iscuriš“, izgubiš visinu, ideš dalje pod drugi oblak, dođeš do njega, pa se dižeš, pa ideš tako dalje. Letiš i uživaš…

Razgovarala Katarina Panić – www.prijedordanas.com
Foto i video ustupio Danijel Špadić

*Premium sadržaje lokalnog informativnog portala PrijedorDanas podrži donacijom na račun Udruženja za unapređenje medijskih sloboda Prijedor Danas kod NLB banke: 5621508214760476.