Ratni komandant Vojske Republike Srpske Borisla Bojić izjavio je danas da mu je, s vremenske distance od više od 30 godina od Odbrambeno-otadžbinskog rata, prilika da brani svoj rodni grad najdraži momenat, a da mu je od svega najteže pao pad susjednog Sanskog Mosta.
Bojić je bio komandant 4. bataljona 43. prijedorske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske, da je mobilisan u JNA s činom kapetana prve klase 1991. na ratištima u Lipiku i Pakracu i da je ajveći problem bio savladati strah.
„I ja sam ga imao, ali sam ga od svojih vojnika vješto krio. Tada sam imao 30-ak godina, danas sam deda šestero unučadi“, rekao je Bojić na istorijskom času „Ratnici govore“ u Prijedoru kojim je Gradska uprava obilježila 9. januar, Dan Republike.
On se prisjetio da je nakon zaustavljanja muslimanskih i hrvatskih snaga na Glamoču i Grahovu dobio zadatak da ide na Prijedor, nazvavši to čudnim rješenjem jer je ogroman broj krajišnika išao u to vrijeme ka Banjaluci.
„Ja kao pojedinac jesam odlikovan, a moja jedinica nije. Ima, međutim, primjera da su odlikovane jedinice na čije smo mjesto došli mi. Samo ću reći da sam imao čast da komandujem najboljima“, dodao je Bojić.
Ratni komandant Sedmog odreda specijalne brigade policije Republike Srpske Zlatko Brdar izjavio je danas da vijest o osnivanju Vojske Republike Srpske pamti kao jedano osjećaj olakšanja budući da su svi drugi prije toga već bili organizovani, da je često se susretao s nipodaštavanjem zbog toga što je odred osnovan tek 1994. godine i da na to uvijek odgovara da su, bez obzira na datum osnivanja, jedinicu činili ljudi koji su u drugim formacijama učestvovali još od Slavonije 1991. godine.
„Imao sam velikih probelma da formiram odred, raspisivao javni konkurs, javljali se ljudi iz cijele Republike Srpske, i iz vojnih i iz policijskih struktura, i uvijek je postojao neki tihi sukob između policije i vojske. Evo, za Prijedorčanina Dragana Dragojevića i za još 10- 15 takvih provjerenih boraca, morao sam pisati predsjedniku Republike Radovanu Karadžiću, a on onda komandantu Ratku Mladiću. Tako sam ih tražio i tako dobio, jer niko nije htio da se odriče dobrih boraca i saboraca“, rekao je Brdar.
Ostoja Barašin bio je načelnik štaba Pete kozarske brigade i danas je rekao je da je pad zapadnokrajiških opština tužan istorijski trenutak, prisjećajući se kako je vrhovna komanda procijenila da treba ojačati taj dio Republike Srpske pa je njegovu jedinicu podigla s brčanskog ratišta.
„Glavni dio brigade došao je na područje Sanskog Mosta 17. septembra 1995. Zaustavili smo napredovanje muslimanskih jedinica, odbacili napad u pravcu Ključa i isti dan dobili informaciju da muslimanskom jedinicama dolazi pojačanje iz Bihaća“, naveo je Barašin.
On je dodao da je na tom ratištu ranjen 5. oktobra 1995. i da nije učestovao u onome što se dešavalo do pada Sanskog Mosta pet dana kasnije.
„To je dio koji nije sjajan. Pisao sam o tome i još uvijek se pitam čija savjest je tamo ostala da smo prošli kako smo prošli“, istakao je Barašin.
Komandir izviđačko-diverzantskog voda 1. bataljona 43. prijedorske motorizovane brigade Ljuban Vila rekao je da je teško izdvojiti neku bitku jer svaka i teška i specifična, te da se sjeća hitnog poziva komandanta Dušana Đenadije 1993. godine i premještanja s jednog položaja na drugi.
„U jednom danu uspjeli smo probiti liniju, neprijatelja baciti nazad, uzeti pet rovova od kojih je svaki bio i mitraljesko gnijezdo. Ubrzo je uslijedio kontranapad gdje je neprijatelj najviše koristio ručne bombe, a naša logistika bila podaleko. Kad nam je ranjen i načelnik brigade Šmitran, odlučeno je da moramo izvući i ranjene i mrtve i vratili se na početni položaj, tako da smo imali i veliki uspjeh i veliki neuspjeh“, govorio je Vila.
Naglasio je da potiče iz Jelovca, sela koje se naslanja na Knešpolje, u kojem do 1962. godine nije bilo nijednog regruta za vojsku jer je srpski živalj pobijen u Drugom svjetskom ratu, te da mu je to uvijek bio motiv za borbu u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.
„Pred pad Sanskog Mosta u oktobru 1995. premješteni smo s prethodnog položaja na položaj iznad Ljubije. Pješadija je spora, teška i troma za pokrenuti, ali tada sam svjedočio kako se iz autobusa silazi direktno u borbu. Ne znam zašto je akcija obustavljena kad smo ih tada mogli uzeti kako smo htjeli, a volio bih da znam“, zaključio je Vila.
Ranko Kolar bio je načelnik Šeste sanske brigade i jednim od većih uspjeha smatra učešće u akciji Petog bataljonu u Bratuncu za Božić 1993. godine kada je dio srpskog stanovništva spasen masakra.
„Spriječili smo Nasera Orića da presiječe put Zvornik – Bratunac. To je veliki uspjeh, jer da se to nije desilo, bila bi katastrofa“, naveo je Kolar.
On je dodao da ne želi ulaziti u političku analizu pada Sanskog Mosta, ali da to smatra najvećim neuspjehom.
„Na dan za koji smo planirali kontranapad na Sanski Most, dobili smo komandu da se obustave sva dejstva i da će najstrože biti kažnjen starješina s čijeg se položaja ispali ijedan metak“, prisjetio se danas Kolar.
Katarina Panić/SRNA
foto – prijedorgrad.org