U Prijedoru je u četvrtak u 50. godini života preminuo Saša Komšić, profesor fizike u Gimnaziji “Sveti Sava” Prijedor.
Rođen je 1976. godine u Sarajevu.
Gimnaziju i Fizički fakultet završio je u Beogradu.
Posljednjih 20-ak godina predavao je fiziku u prijedorskoj Gimnaziji.
Bio je jedan od najomiljenijih profesora ove obrazovne ustanove.
Sahrana Saše Komšića obaviće se u subotu, 14. juna u 12:00 časova na groblju Zdjelari u Tomašici.
Od svog kolege i prijatelja oprostili su se profesor Dejan Karlica i svi zaposleni u Gimnaziji “Sveti Sava” Prijedor.
Ovu objavu prenosimo u cijelosti.
Otvorite prozor da izađe trema…
Jeste li gledali film „Lajanje na zvezde” ili „Šešir profesora Koste Vujića”? Teško je povjerovati da ima mnogo onih koji nisu.
Nama, u prijedorskoj Gimnaziji, različite dogodovštine koje ste tamo gledali su svakodnevica. Ali teško je zamisliti ikoga iz kolektiva Gimnazije da bi se bolje uklopio u jednu od tih najljepših priča koje su ikada ispričane o profesorima, đacima, gimnaziji i školi uopšte od našeg dragog kolege Saše jer posebnost bi bio primjeren epitet njemu i njegovom djelu.
Kada kažem posebnost ta riječ je obojena stotinama nijansi na suštinskom temelju izuzetnog profesora i pedagoga.
Za divljenje je i ponajbolji pokazatelj je da su neke vrijednosti vječne te kako je jedan, za današnje vrijeme i ukus, strog i zahtjevan, ponekad krut i težak, profesor zadobijao toliko poštovanje i ljubav svojih učenika.
Bio je kao dobro vino. Učenici su sa svakim položenim ispitom fizike učeći samo iz njegove sveske, nekom drugom životnom preprekom pređenom lakše na osnovu bogatog učeničkog iskustva borbe sa fizikom i njim, kao jedinog puta koji je vodio kvalitetu znanja a ne ambalaži koju zovemo ocjena, dobijali „verifikaciju” profesorske gromade koja je tada bila jasnija, pitkija.
Mada, ljubav i poštovanje učenika prema njemu su se rađali odmah i brzo i to iz jasno vidljive i prepoznate posvećenosti koja je stajala iznad svega ostalog i kojom se drugi teško mogu mjeriti.
Uostalom, evo šta danas u prvim sabiranjima utisaka i prisjećanjima koji su prirodno utočište mozgu i duši koja želi prevazići šok u vezi sa viješću koja nas je zatekla, rekoše, između ostalog, njegovi učenici: „Svaki ulazak u učionicu bio je mala svečanost. Svi ustajemo, a sa vrata se čuje veseli glas i dobro poznate riječi: ”Dobardančić svima koliko vas ima!”
Za njegov poslednji rođendan spremili smo mu skromno iznenađenje, tortu, a kada je trebao da ugasi svjećicu izgovorio je želju na glas. Rekao je da budemo zdravi i radosni!
I svaki izlazak iz učionice bio je sa istim riječima:”Budite zdravi i radosni.”
I svaka poruka u školskoj viber grupi završavala je riječima “Budite zdravi i radosni.”
Druge riječi, između ostalog biseri kako ih u školi najčešće nazivamo, odzvanjaće još dugo, dugo, dugo u ušima njegovih učenika i nas kolega i prijatelja. Poput ove koja se nalazi u prologu ovog malog slova zahvalnosti.
P.S. Nešto sasvim lično. Prežaliti neću momenat koji je trebao da uslijedi tako skoro, da čujem prve impresije svog Andrije, Juniora kako si ga zvao, za čije odrastanje i uspjehe si se tako živo i iskreno interesovao, kao i za svu drugu djecu, sa prvog časa kod tebe, kako prepričava sve ono meni poznato i tako drago. Što je zauvijek obilježilo sve nas.
Pokoj duši tvojoj i laka ti crna zemlja, dragi Sale.
Sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću,
Dejan Karlica i sve kolege i radnici, učenici bivši, sadašnji, pa i budući Gimnazije „Sveti Sava” Prijedor