Dan odbrane grada Prijedora biće obilježen svečanim defileom u petak, 30. maja, u povodu 83. godišnjice oslobođenja Prijedora i 33. godišnjice odbrane od napada muslimanskih i hrvatskih paravojnih formacija, saopšteno je iz Gradske uprave.

Milan Tubin /1967/ iz Prijedora služio je vojsku u Travniku kada su mu u decembru 1990. godine majka, otac i supruga poginuli u saobraćajnoj nezgodi krenuvši mu na zakletvu.

Ostala je beba od devet mjeseci i, po pravilima JNA, kao samohrani otac bio je oslobođen nastavka vojnog roka.

„Kad su počela ratna dešavanja u BiH, prijavio sam se u najbližu kasarnu i dobio poziv da završim služenje vojnog roka. Raspoređen sam u kasarnu ovdje u Prijedoru, u 43. motorizovanu brigadu u kojoj ću ostati do kraja rata“, govori Tubin za Srnu.

U noći između 29. i 30. maja 1992. iz kasarne „Žarko Zgonjanin“ jedinica koju je predvodio njegov stric Braco Tubin podignuta je najprije u Crnu Dolinu.

„Službe su imale informacije da paravojne jedinice pripremaju napad na grad. Noć je već prolazila, tamo se ništa nije dešavalo, ali negdje oko četiri u zoru počela je pucnjava u Prijedoru. Nas su utovarili u pinceve i istovarili nas u Lukavici. Odmah je krenula pucnjava odozdo od Sane čim smo počeli izlaziti iz kamiona“, sjeća se Tubin 30. maja 1992. godine.

Na potezu od Lukavice ka tadašnjem restoranu „Obala“ na rijeci Sani i dalje nizvodno ka hotelu Prijedor borbe su trajale nekoliko sati, da bi oko 11 počele jenjavati, a oko podne ili jedan sat sasvim utihnule.

„Bili su dobro naoružani, dobro organizovani, dobro pripremani. Vidjelo se to po naoružanju i po uniformama kad smo tu došli. Uopšte nije bila naivna priča. A Braco Tubin je bio veliki patriota, veliki Srbin, izuzetno hrabar. Angažovao se još od Slavonije u septembru 1991. godine, imao je neki čin u rezervi, ne sjećam se tačno. Dobro je pazio na nas, znao je lijepo organizovati sve, vodio računa o svojim ljudima. Takvi ljudi kao što je on su ustvari i zaustavili napad sa ove strane, dok je kod SUP-a bila druga ekipa, većinom ljudi Zorana Karlice“, priča Tubin.

Negdje oko deset časova, prema njegovim riječima, do „Obale“ stiže Zoran Karlica. Na tavanu kuće ostao je samo još Izet Mešić zvani Hadžija, jedan od organizatora napada, a drugi, Slavko Ećimović, već je zarobljen živ i odvezen na ispitivanje.

„To sve se već smirivalo, već je dio ka hotelu bio očišćen, već se šetalo ulicom. Ovaj je bio ostao sam i bilo je izvjesno da nije imao izbora. Bio bi gotov za pola sata. Ja, Nino Marić i Slobodan Pekija stajali smo jedan do drugog. Karlica nailazi, gurne nas, razmakne, protrči gore, uz stepenice. Kad je zakoračio na podest, ovaj odozgo skotrlja bombu, bomba padne ispod Karlice i odozdo ga podere“, navodi Tubin. Po smrtno ranjenom majoru Karlici danas ime nosi glavni trg u Prijedoru.

„Iznijeli smo ga ja, Braco Tubin, Radenko Tubin i Nino Marić ili Pekija, ne sjećam se. Ubacili smo ga u pinc neki. Bio je bijel. Odvezen je prvo u našu bolnicu, pa poslije dalje. Više ga nismo vidjeli. Na sahranu smo mu otišli. Stradao je tako što je krenuo da razoružava što je ostalo. On je bio hrabar, srčan, ali nije bilo realno da tako nastrada takav čovjek, da ga ubije baraba“, dodao je Tubin.

U odbrani Prijedora 30. maja 1992. godine poginulo je 15, a ranjeno 26 pripadnika vojske i policije.

„Svi smo trudili taj dan, i vojska i policija. E, sad, ko je iz kojeg ugla gledao, šta je ko radio, to je moguće da nije dobro ni vidio. Ali kad pogledaš kakva je sila bila s druge strane, kako su bili organizovani i kako se krenuli iznenada, mi smo još i dobro prošli jer smo čuvali jedni druge. Neki ljudi vole pričati te ratne priče, bilo ovako, bilo onako, ali toga jutra i policija i vojska bili su jedno. I pokazala se ta sloga i zato i jeste grad tako bio odbranjen“, zaključio je Tubin.

Svečani defile s početkom u 10.30 časova kretaće se od spomenika „Za krst časni“, dijelovima ulica Nikole Pašića, Svetosavske, Prote Mateje Nenadovića i Kralja Petra Prvog Oslobodioca do Trga Majora Zorana Karlice.

SRNA/Katarina Panić – www.prijedordanas.com