Prvo snimanje za ovu temu, srijeda, 5. februara, Bejs bar. U trideset i nekoj minuti intervjua prilazi žena, sjedila s društvom za stolom iza. Izvinjavam se što prisluškujem vaš razgovor, ali i ja sam bila na tom kvizu, pa zato. Kako se zovete? Ne bi’ ja da dajem javno intervju. Kviz je super, al’ je težak. I zato ja slušam vas, jer mi je interesantno. A momak malo-malo, pa pogleda u nas, k’o veli, vidi one babe.

Ma, ne sikirajte se. /…/ Sad i moja tetka krenula igrati u Moneu. Isto se oduševila. Radi u bolnici, na mikrobiologiji. I napravili ekipu, njih šestero, i krenuli. /Nikola Rodić, Sekuritatea/

Na ulazu u Mone, srijeda veče, srećem poznanika. Kako vam se zove ekipa? Crveni kmeri. Nismo mogli baš Crveni direktori. /Miroslav Bijelić/

Je l’ nam dobro ime? Nas šestorica. Nemamo klupu. Mislim, više se družimo. Ne bi se drugačije ni okupili. /Miloš Marjanović, Crveni kmeri/

Iduće jutro sretnem na ulici poznanika. Dijelim utiske. Njegov otac poznat je i po učešću u Kviskoteci, a on pab kvizove povremeno igra. Ej, da sam sinoć bio, brat bi’ znao Kokinakisa. /Marko Munjiza/

Tenis pogotovo me ne može promašati. Treniram čitav život tenis i gledam tenis i onda teško da mi može naći neko pitanje koje bi mi moglo promaći da ne znam. /Nikola Rodić, Sekuritatea/

Ideja je bila obostrana. Ja sam tražio nešto novo za lokal, Karlo se ponudio da radi kviz. Složili smo se i uspjelo je. Evo, ova ekipa za šankom je nova i mogli smo im ponuditi samo četiri mjesta, a predviđeno je dva do šest članova. Opušteno je. Gosti su takvi da među njima nema problematičnih. To su ljudi koji ovdje iskušavaju svoje znanje. U suštini, dolaze da se zabave. Nema nijedan radni dan ni blizu da je ovako puno. Samo vas molim da ne napišete stara Marina. Da, po slikaru. Ali, eto, koliko ljudi govori sa T, počeo i ja na kraju govoriti Monet. /Nikola Stojančić, vlasnik Monea/

Prošle srijede prvi put sam zaigrao. Ovo sinoć mi je drugi kviz. Jeste bio lakši. Ali, vidi ovo. Prošli put smo od 19 ekipa bili četvrti, a sinoć od 20 ekipa deseti, a još i pet poena više. Što je lakši kviz, veća je konkurencija. Ja nemam ništa protiv da budu teža pitanja. Stvarno se pomučiš, listaš memoriju, gdje si to nekad sreo, u osnovnoj, srednjoj, na fakultetu. Kad si u životu na neku informaciju naišao, negdje je pročitao. Treba vremena. Čujem da će ljeti biti i u bašti. Zamisli to – 50 ekipa! Samit prijedorskih nerdova. /Zdravko Grbić, Mungosi/

Prošle srijede imam osjećaj da lično nisam nikad učestovao na težem kvizu. Mnogo me je zaboljela glava, napatili smo se, rudarili smo, svi smo izašli znojni. Sinoć je bio blaži, ne lagan, ali zabavan i opušten. Vidim i po komunikaciji, nas trojica mogli smo između pitanja da progovorimo, da se zezamo. A prošli put nije toga bilo. Svaki slobodan moment između pitanja bio je usmjeren na razmišljanje o nekom ranijem pitanju, razumijete. /Lazar Petković, Beteri/

Ima, na primjer, jedna ekipa, raduju se za sve živo. Oni, ono, galame, deru se, tako je! tako je! tako je! Čak i po tim reakcijama vidiš kakav je bio kviz i koliko se riješilo. Ako vidiš da puno se ljudi raduje, znači da su rješavali neke stvari. Ako vidiš muk, vjerojatno da nisu nikad čuli za nešto. I obično, kad stavljam teška pitanja, bitno je da su svi ljudi čuli za to. Ljudi su najzadovoljniji kad nešto ne znaju na prvu, nego traže, diskutuju, pa se neko sjeti. Ne vole laka pitanja koja su odmah očigledna, a ne vole ni nemoguće teška. Vole zahtjevna, koja daju tako neki logičan odgovor ili opštepoznat. I ispostavi se da ljudi koji svašta znaju. /Karlo Antić, autor kviza u Moneu/

“Krajem 19. vijeka, veteran britanske vojske Čarls /Kaningem/ upravljao je posjedima na sjeveroistoku Irske. Bio je drzak i surov prema zakupcima zemljišta, kažnjavao najmanje propuste i naplaćivao novčane kazne koje su premašivale njihove plate. Kada su se zakupci pobunili, ostao je bez radne snage, niko nije htio da kupi ili obrađuje njegovu zemlju i potpuno je propao. Bio je društveno i ekonomski izolovan. Njegovo prezime je danas zbog ovog događaja u svim rječnicima svijeta. Kako ono glasi?”

Od 20 ekipa odgovor je znalo pet ili šest. To je taman neka mjera za teško pitanje. Ali kad vide da je odgovor Bojkot, svima je i logičan i poznat i mogli su doći do njega. Ako mi niko ne odgovori na pitanje, to je promašaj mene kao autora. Volim vidjeti da posljednja ekipa ima trećinu bodova. Od 73 ili 74 da ima 25. A da pobjednička ima 60 do 65. I volim kad je “ublizu”, kad se u pola boda odlučuje. I ovdje je prilično ujednačeno. Pet-šest ekipa može pobijediti. I pucaju na prvo mjesto. Ko može pobijediti jedan kviz u sezoni, to je vrhunski uspjeh. Rijetko koja ekipa je pobijedila više od tri puta. Neke su pobijedile tri, neke dva, neke jednom. Drugi dolaze da se zabave. Ljudi se raduju 11. mjestu. Ali on nije ni došao s očekivanjem da će biti, ne znam, u vrhu. Ne možeš da nemaš pojma ni o čemu, a govoriš: kakva su ti ovo pitanja, gdje si ovo našao. /Karlo Antić, autor kviza u Moneu/

Ja volim da mi odgovor zna sedam od deset ekipa. Jer ljudi vole kad znaju. Niko se ne buni kad zna, bune se kad ne znaju. Ne treba autor biti sujetan, treba biti fleksibilan. I treba slušati igrače. Mi smo tu zbog njih. I kviz je zbog igrača, a ne zbog nas. I osnovno je, pod broj jedan, dva i tri, zabava. Da igrač nakon kviza ode kući zadovoljan. Da jedva čeka sljedeće kolo. Da ih natjeramo da žele svako sljedeće kolo. /Lazar Petković, autor kviza u Bejs baru/

U Tamarisu smo bili u top pet. Onda nam je jedan član imenovan za sudiju u Bihaću. Momak stariji od nas, dosta načitan, ima znanja. Sad igramo bez njega i sad smo neka zlatna sredina. Tu se vidjelo šta jedan čovjek može značiti za jednu ekipu, kolika je on bio prednost. /Nikola Rodić, Sekuritatea/

Nama u ekipi je najzanimljivija i najdraža rubrika mozgalice. Tu imamo jednog drugara koji je brz u mozganju. I tu budu rebusi, nastavi niz, asocijacije, niz slova za ličnost, računanje do zadatog broja, kao u Slagalici. /…/ Mi kad znamo da ćemo biti među prva tri, mi uvijek ostanemo, sačekamo rezultate i proglašenje pobjednika. Ako smo malo lošije odigrali, onda pobjegnemo. /smijeh/ /Nenad Sovilj, The Books of Slavko/ Da, po njemu. Od prvog kviza koji smo odigrali tako se zovemo.

Treba iz sedmice u sedmicu obezbijediti novih 55 pitanja. Mene po kvizu izađe, moja djevojka je računala, od 20 do 24 radna sata. Da, tri radna dana. A neko misli da je to ništa. Ja volim da su pitanja dobro provjerena, da je to ta činjenica i da ne mora niko da ide za mnom da naknadno istražuje. I tako sam uspostavio neko povjerenje sa igračima. Volim i da je lektorisano, da je ispravno, da sve bude kako treba. Volim da je kviz bogat grafikama i slikama. Volim ćirilicu čuvati preko kviza. I samo vođenje je nekoliko dodatnih sati, a to ni ne računam u ova 24 sata. /Lazar Petković, autor kviza u Bejs baru/

Da napravim 45 pitanja, pregledam 450. /Karlo Antić, autor kviza u Moneu/

Varanja su kao neke dječije bolesti, a vremenom dođe do povjerenja. Siguran sam da sam mogao papire ostaviti na stolu i otići – niko pogledao ne bi. Moji igrači i moji drugari koji učestvuju, znam da ne bi posegnuli za telefonom sve i da sami ostanu u kafani. /Lazar Petković, autor kviza u Bejs baru/

Ima, nažalost. Joooj, smijeh, šta nisam /vidjela/. Ma, ima svega. Telefoni. Ko nema u vugla, ima u gugla. /Dajana Desnica, Plus minus/

Nekad mi dođu prijaviti da je neko na telefonu. A, evo, juče ekipa sto do mene, moj ujak sve vrijeme gleda Partizan. Ja mislim da 95 posto uzimanja telefona nije varanje. Na slikama ne možeš varati. Ili, na primjer, kako na brzinu da izgugla koje je jedino more koje dijeli ime sa rasom psa? Ali vidi se varanje po odgovorima. Nelogično je da ne znaš kad je počeo Drugi svjetski rat, a znaš za bitku kod Trafalgara. Ako ne znaš ovo prvo, za ovo drugo ti nisi ni čuo. A šansa da slučajno nabodeš tačan odgovor nije ni jedan posto. Razumijete? Ne znaju ni varati. /Karlo Antić, autor kviza u Moneu/

Prije nekoliko godina sam probala, ali sad intenzivno već dvije godine igram. U Prijedoru i Doboju. U Moneu ne preskačemo, igrali smo sve I jedan. Šestero nas je. I u vrhu smo. Uglavnom prosvjetni radnici. Tri profesora muzike, profesor hemije, profesor matematike i jedan čovjek koji sve zna više od nas. Starija generacija i on nas izvlači. I u Banjaluci sam bila na par kvizova, nekih i tematskih, a i bila sam kod Dean Kotige u Gradišci. I od 35 ekipa bili smo četvrti. Za pola boda. Bila sam i kod Lazara /Petkovića/, dva ili tri puta. /Dajana Desnica, Plus minus/

E, komšinice, što se tiče pab kvizova, probaj dobiti Aleksu Stupara. Inače, svaki ponedjeljak u Agavi je kviz opšteg znanja. Momak je prva liga! /Željko Borenović/

/Na prvom Aleksinom kvizu kojem sam prisustvovala znala sam u glavu odgovore na tri od nekoliko desetina pitanja: kojim se sportom bavio Boris Strel i kojeg bivšeg fudbalera Sarajeva je opjevalo Zabranjeno pušenje i prepoznala sam na slici Tajgera Vudsa iz mlađih dana. Premijerno je kviz odigran u nedjelju, 16. februara, okupio je 12 ekipa sa po dva do četiri člana, a pet ekipa je ostalo ispod crte. Najmlađi igrači su srednjoškolci, najstariji ulaze u šestu deceniju./

Katarinaaa, ovo gore neg’ kod Šicera na kontrolnom! /Aleksandar Savić, Crveni karton/

Čuli smo za kvizove opšteg znanja i pomislili da i mi probamo, ali da bude tematski kviz za sport, jer su nam gosti velikom većinom sportisti. Jeste, jeste punije nego obično. /Danijela Mikić, suvlasnica Hot spota/

Pa možda je 80 posto stalnih gostiju, a 20 posto novih. /konobar iz Hot spota/

Pravim ja kvizove i za druge. Počeo sam to odskora raditi. Jedan opšteg znanja u Sanskom Mostu, u kafe baru Skver, i jedan sportski, ovdje u Prijedoru, u Hot spotu. To mi je nov izazov, pošto je samo jedna tema. Volim sport, široka je oblast, tu dolaze sportski eksperti, pa mogu malo i pojačati pitanja. Imam karijere fudbalera, od prve do zadnje godine u kojim klubovima je igrao, pogađanje koji je igrač u pitanju. Imam jednu rundu s pet pitanja kojima odgovori počinju na isto slovo. I kaladont isto. Zadnja dva slova prvog odgovora su prva dva slova odgovora na sljedeće pitanje. Tu pitanja idu od težih ka lakšima i onda prvo odgovore lakša, pa se vraćaju na teža. /Aleksa Stupar, autor sportskog kviza u Hot spotu/

/U prvom izdanju sportskog kviza ubjedljivo je pobijedila ekipa iz Sanskog Mosta Square s 349 bodova, drugo mjesto osvojila je ekipa Dupli pas s 289 poena, a treće Mamurni pingvini s 261 bod./

U Sanskom Mostu, na primjer, imaju kotizaciju od tri marke po članu ekipe, jer su imali rizik da neće dovoljno zaraditi, a meni isplaćuju honorar. Na kraju se ispostavilo da je zainteresovanost veća nego u Prijedoru. Za prvi kviz 27 ekipa. A mi se bojali da će čovjek imati šest-sedam ekipa, a ja doći, uzeti pare na praznu kafanu. Poslije i po 30 prijava. Ja u Prijedoru nikad nisam imao toliko. I tamo sam toliko lijepo prihvaćen. To je posebna priča. Stvarno su me oduševili ljudi tamo. /Aleksa Stupar, autor pab kvizova u Agavi, Skveru i Hot spotu/

Jesam se žalila na teška pitanja, ali sam i uživala. Znate zašto sam uživala? Zato što sam bila u prostoriji gdje se cijeni znanje. /Gospođa iz Bejs bara s početka teksta/

Tekst i foto – Katarina Panić – www.prijedordanas.com

/nastaviće se/