Prijedor će se i ovog 30. maja prisjetiti istog dana prije 28 godina, svojih 14 poginulih branilaca i 18 ranjenih, kao i svih 813 boraca iz ovog grada koji su nestali i poginuli tokom posljednjeg rata.

Ove godine, poštujući mjere štabova za vanredne situacije, neće biti programa koji prati to obilježavanje, ali će delegacije položiti vijence i prislužiti svijeće kod spomenika “Za Krst časni”.

Među njima je svake godine i Goran Dragojević, aktuelni potpredsjednik Skupštine grada Prijedora.

Dragojević je tada, prije 28 godina, kao tridesetpetogodišnjak radio kao profesionalni vozač saniteta. Prisjeća se da su ga toga jutra u ranim časovima probudili i rekli da ide na intervenciju prema hotelu jer ima povrijeđenih, ne znajući da su na Prijedor napad već izvršile paravojne formacije, “Zelene beretke” i HVO.

“Kao uobičajeno, sjedam u sanitet koji je obilježen, na sebi sam imao bijeli mantil, na lijevoj ruci oznaku Crvenog krsta i pod rotacijom sam krenuo prema gradu. Kod podvožnjaka sam presreo grupu od petnaestak ljudi koji su bili u svakakvim uniformama, trenerkama i naoružani. Neke sam i prepoznao jer sam radio takav posao, koji mi je omogućavao da kontaktiram sa ljudima”, prisjeća se tog jutra Dragojević.

On navodi da su na njega otvorili vatru sa lijeve i desne strane i da je zadobio 32 prostrelne rane sa 32 metka.

“Pomjerao sam se jednom ili dva puta jer mi je funkcionisala samo, iako povrijeđena, lijeva ruka, nadajući se da će mi neko pomoći. Kod pošte sam stao i dalje više nisam mogao jer sam iskrvario, bio sam sav izrešetan. Kasnije sam saznao ko je bio momak koji mi je prišao, premjestio sa mjesta vozača i odvezao do bolnice. Odatle su me istog momenta prebacili za Banjaluku, odakle sam isti dan prebačen avionom za Beograd”, priča Dragojević.

On je, iako se toga ne sjeća jer je sve vrijeme primao transfuziju, odmah prebačen sa Batajnice na Vojnomedicinsku akademiju i tamo proveo 18 mjeseci, 18 puta operisan i ležao šest mjeseci nepokretan.

“Nakon svih intervencija noga mi je bila kraća sedam centimetra, sada je, na kraju, kraća 3,5 centimetara. Dan-danas imam ploču i 18 šrafova od koljena do kuka, tako imam u ramenu, u stomaku imam mrežu i tako funkcionišem”, rekao je Dragojević.

On kaže da je nakon vremena provedenog na liječenju nastojao da se vrati normalnom životu u Prijedoru, porodici, supruzi i dvojici sinova koji su tada bili mali.

“Ja sam se 1994. godine vratio hodajući prvo na štakama, poslije na štapu, ali pošto nisam mogao ništa da radim u bolnici, omogućili su mi da imam kafeteriju i tako obezbijedim sredstva za banju da mi oni ne moraju finansirati jer je bila teška situacija, a u banju sam morao dva puta godišnje”, priča Dragojević.

On kaže da su tolike traume ostale da i danas kad spava sanja svašta, djeluje i da se, kako stari, sve teže kreće i funkcioniše.

Dragojević ističe da svake godine obilježava taj dan napada na Prijedor nastojeći da prenosi mladim generacijama da se to ne smije zaboraviti i da se treba masovnije obilježavati.

“Jer toga dana kada smo svi spavali, mi nikoga nismo dirali, mi smo bili napadnuti, i to iz više pravaca, što sam saznao kad sam se vratio sa liječenja. Oni nisu prezali ni od toga što sam bio pod rotacijom i u sanitetskom autu. Čak ima i zapis sa radio-veze, kada su pitali komandanta nekog svog da li da puste vozilo, a on je odgovorio da ne puštaju nikoga. To je kršenje međunarodne konvencije, jer sanitet ima svuda prolaz. Oni nisu tada znali da li ja možda vozim njihovu majku, dijete, oni su išli sa namjerom da ubiju. Niko me ne može uvjeriti da nisu, jer su pucali iz toliko oružja po meni. Sreća je što sam bio sam jer bi sigurno nastradao”, kaže Dragojević.

On naglašava da je pet puta bio u Hagu i svjedočio da ga niko ne može ubijediti da napad nije bio organizovan.

“Šta će oni u pet sati sa puškom kod podvožnjaka, kod Doma oficira, Radija Prijedor? Srećom, nije im uspjelo, nisu uspjeli da osvoje grad. Ne bi ni uspjeli, ali bi ipak nanijeli veću štetu i bilo bi više poginulih. Ionako je bilo dosta poginulih i ranjenih tog dana”, rekao je Dragojević.

On ističe da poznaje sve te ljude koji su učestvovali u odbrani grada Prijedora, a da se najviše druži sa Marjanom Ješićem, koji je ranjen na Bereku.

“Kontaktiramo svaki dan, ima nas tridesetak, nažalost, trojica su već umrla. Ove godine nećemo moći zbog uredbi u vezi sa epidemijom, ali nadamo se da ćemo iduće godine to nadoknaditi i svake godine sve više obilježavati taj dan”, kaže Dragojević.

SRNA