Zoran Babić, stoodstotni ratni vojni invalid, kome je mina u proteklom ratu odbila nogu do koljena, nije ni slutio da će ga potreba natjerati da totalno batali zanat metalostrugara i da se posveti drvodjeljstvu.
Toliko je postao opčinjen drvetom da je danas gotovo nenadmašiv u drvodjeljskim majstorijama. Sve što napravi strpa u bocu.
– Nije da baš sve mogu staviti u flašu ali šta sam god naumio, nije mi se otelo. Istina, komplikovanije makete crkvi i manastira vrlo je teško sastaviti u boci, pa to rijeđe i radim. Ne isplati se. Mene je potreba natjerala da se bavim ovim majstorijama. Supruga Ivanka je bez posla. Imamo jedno dijete, sina Ivana, koji je hvala Bogu dobar đak. Vrlo lijepo crta, a ima dara i za muziku. U njegvim godinama, klavir sam vidio samo na slikama, a on pokazuje talenat i za tim muzičkim instrumentom. Ovo što ja radim, njega ne zanima, ali kada mu kažem da nešto nacrta, on to sjajno uradi. Dosta njegovih crteža sam pretvorio u drvene skulpture, koje sam kasnije sastavljao u flašama. Pomaže mi i osmišljavajući moje rukotvorine – ističe ovaj samouki majstor dodajući kako je njegov otac
Stojan, dok je još bio živ, umio štošta da napravi od drveta.
– Možda sam povukao na oca , koji nije bio drvodjelac, ali je znao napraviti i kosište, kacu, plosku… Ma sve je umio napraviti od drveta, ali je penziju stekao kao prosvjetni radnik. U Ključu sam završio za metalostrugara. Ali, rat me je, kao i mnoge moje vršnjake, odvukao na liniju. Iz rata sam izašao kao stoodstotni invalid. Mina mi je odbila nogu do koljena. Bilo mi je teško. Jako teško. Ko će me ovakvog primiti na posao? Kako ću se oženiti? Kako izdržavati porodicu ako se i oženim? Često me je panika hvatala. Postao sam depresivan. Nisam kukavica da pomišljam na najgore, ali… Na svu sreću i uz Božiju pomoć, ugledao sam zračak svjetlosti na kraju mračnog tunela. Oženio sam se. Imam divnu suprugu Ivanku i sina Ivana. Od boračke organizacije Prijedora dobili smo stan, a kada sam se zaposlio kao portir, sve je krenulo na bolje – prisjeća se Zoran.
Tada je počeo da se bavi i sa drvodjeljstvom.
– Znate li što žene pletu, vezu ili heklaju? One tako smiruju živce. Tako sam i ja počeo sa izradom malih krstova. Uzmem nožić, komadić stakla i malo finog šmirgl papira i za jedno popodne napravim tri – četiri krsta. Pravio sam i ikone. A onda, jednog dana, šetajući gradom, spazim u izlogu plosku i flašu, a u flaši ljestve. Dođem kući i kažem ženi: “E ima da i ja u flaši montiram ljestve”. Žena mi tada odgovori: “Ljestve ćeš ti lako napraviti u flaši, hajde mene uguraj u tu tvoju flašu pa ću ti priznati da si pravi majstor”. Nisam joj ostao dužan: “Kanio sam da te strpam u flašu, samo ne znam šta ću od te flaše. Kome da je prodam?! Nisi ti Lepa Brena pa da imaš prođu. Da stojiš u vitrini, ni to neću. Volim te ovako uživo, kada si pored mene” – kaže Zoran.
Rad s drvetom donio mu je psihički mir, ali i njegovi zdravstveni problemi su iščezli. Prestao je piti lijekove. Još da živi na selu, kako kaže, sigurno bi dogurao do stotke.
– Rano je o stotki govoriti. Još ni do pola puta nisam dogurao, ali zbilja priroda okrepljuje čovjeka. U stanu se osjećam kao miš u mišolovci. Danima mi ništa ne pada na pamet da napravim. Jednostavno ostanem bez ideja. Izađem u park ili prošetam pored Sane, a u glavi kao na filmskoj traci, napraviću ovo ili ono. Tako i dolazim do inspiracije za nove rukotvorine – kaže ovaj Prijedorčanin, dodajući da svoje rukotvorine najčešće poklanja.
– Iskren da budem, najviše toga poklonima, ali nešto se i proda. Nema kontinenta gdje nije otišla makar jedna moja flaša. Stižu narudžbe svakim danom, ali ljudi moraju da budu strpljivi. Ne štancam ništa na mašini, nego sve stvorim ručno. U početku je to bilo onako, da smirim živce. Danas, zašto kriti, kane koja crkavica. Ugodno i korisno, kud ćeš bolju kombinaciju. Imam jedan galon od pet litara. Naumio sam da u njemu sagradim manastir Studenica ili hram Svetog Save na Vračaru u Beogradu. E, to bih onda poklonio predsjedniku Srpske, Miloradu Dodiku. Samo da ne odbije poklon, neće valjda. I žena je prihvatila moju zanimaciju. Nema gunđanja, ali ni prašine u stanu, jer je moja radionica u podrumu zgrade. Supruga mi je velika podrška. Bodrila me je i kada mi je bilo teško i kada sam bio psihički labilan. Ni na jedan zbor ne idem bez svoje Ivanke. Pokazala se kao bolji trgovac od mene. Zna “držati” cijenu. Ide joj trgovina od ruke. Volim kad smo zajedno na zboru ili na pijaci, iako pijacu izbjegavam. Najviše se oslanjam na narudžbe. Međutim volim i da sam sa narodom da koju i popričam. Po prirodi sam veseljak i druželjubiv. Supruga mi je slične naravi. Imamo jedno dijete i njemu smo sve podredili. Samo da poraste, da završi škole i postane svoj čovjek. Daće Bog i postaće – na kraju će Zoran.
Novi pečat