{"id":219360,"date":"2024-02-05T11:46:43","date_gmt":"2024-02-05T10:46:43","guid":{"rendered":"https:\/\/www.prijedordanas.com\/?p=219360"},"modified":"2026-02-01T10:58:31","modified_gmt":"2026-02-01T09:58:31","slug":"ratna-ispovijest-vojislava-kondica-2-5-vidaj-ga-lip-ko-i-nas","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.prijedordanas.com\/?p=219360","title":{"rendered":"Ratna ispovijest Vojislava Kondi\u0107a 2\/5: Vi\u0111aj ga, lip k’o i na\u0161!"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Oni koraci slijeva se pribli\u017eavaju. Zatvorim o\u010di. Prestanem disati. Prevrne me na le\u0111a, prepipava, bunari, u\u017eurbano. Izdr\u017eim 15-20 sekundi. I ne mogu vi\u0161e. Izdahnem i otvorim o\u010di. On odsko\u010di, uperi pu\u0161ku u mene: \u017div?! Klimnem glavom. Jesi ranjen? Klimnem glavom. Gdje si ranjen? U nogu. Momak, budi pametan, ne diraj ni\u0161ta. Odakle si? Iz Prijedora. Iz Prijedora?! Pa, i ja sam iz Prijedora. \u010cetiri dana bje\u017e’o sam od vas do Biha\u0107a. <\/p>\n

Zove imenom svog, tu, najbli\u017eeg, i ka\u017ee, evo ga, iz Prijedora. Taj pritr\u010dava i iz zaleta me \u010dizmom udara u glavu. Ovaj prvi \u010du\u010di kraj mene. \u017div, nanu mu jebem! I nanosi pu\u0161ku, upera je u grudi. Meni olak\u0161anje, \u0161to ne\u0107e u glavu. Prvi ska\u010de, gura ga, nemoj, jeb’o staru! Ovaj pjeni, ovaj se otima s njim, dolaze ostali. Skidaju ranac po koji sam se vratio, ka\u017eu, ovo ti vi\u0161e ne\u0107e trebati. Mo\u017eda ih je \u0161est, sedam. Jedni bi da ubiju, jedni ne daju. Nemoj! Nemoj! Nemoj! \u0106utim, le\u017eim, smrt \u010dekam. <\/p>\n

Dolazi visok \u010dovjek, mr\u0161av. Ka\u017eu mi, ovo ti je hod\u017ea. Sagne se, \u010du\u010dne kraj mene, ka\u017ee, dajte no\u017e. Onaj \u0161to je prvi uperio pu\u0161ku, vadi no\u017e, onaj veliki, \u0161to zovemo narezani. Do tad je \u0161ok, a tad prvi put strah probija. I pomislim: \u0161to ‘vako? Oni se smiju, vjerovatno vide taj strah. Kako le\u017eim na le\u0111ima, pridignut i oslonjen na laktove, instinktivno se povla\u010dim unazad. Oni me dr\u017ee za ramena, govore: ne boj se, ne boj se. Hod\u017ea otkop\u010dava moju \u010dizmu, skida je. Nasmije\u0161i se, prijatan. Veli, ne boj se. Raspara onim no\u017eem nogavicu kombinezona, raspara potkombinezon, tra\u017ei zavoj. Ima l’ ko zavoj, nema. Kad ovaj, \u0161to me htio dotu\u0107i, ka\u017ee, imam ja, i daje. Nemaju oni ni\u0161ta. Oni k’o partizani. Ni\u0161ta nemaju. Hod\u017ea govori, treba jo\u0161. U potkoljenicu me pogodio metak, pro\u0161ao izme\u0111u dvije kosti, jednu samo okrznuo, ali pogodio ve\u0107i krvni sud, pa obilno krvari. Hod\u017ea tra\u017ei jo\u0161 zavoja. Od jednog saborca iz Kostajnice ostala mi uzre\u010dica ‘ro\u0111o’. Onom prvom ka\u017eem, imam ja, ro\u0111o. Ka\u017ee: a sad ro\u0111o? Ta\u010dno me posrami. Ma, nije, nego uzre\u010dica. I iz mog gornjeg lijevog d\u017eepa vadi zavoj i tu na\u0111e i tablete. \u0160ta je ovo, mamu vam jebem? Drogirate se! Isto k’o \u0161to smo i mi za njih govorili. \/smijeh\/ Ma, nije, tablete hlora, za pro\u010di\u0161\u0107avanje vode. Jebem vam mamu, sve imate! \/smijeh\/<\/p>\n

Pucnjave vi\u0161e nema. Samo sporadi\u010dna. I udaljena. Dolaze dvojica, dotr\u010davaju. Vidim, ovi ih respektuju. ‘Aj’mo, zavr\u0161avajte! Gleda taj u mene. Od ovih tu, ne jedan, nego trojica-\u010detvorica, ka\u017eu, nije te\u0161ko ranjen. Pa, gdje je ranjen? U nogu. On gleda i \u0107uti. I traje ta ti\u0161ina. I onaj prvi ka\u017ee: iz Prijedora je. A taj \u0107e: iz Prijedora? ‘Aj’, nosite ga tamo, iza. Poslije \u0107u saznati da je i on iz Prijedora. Taj \u0161to se pita. Taj \u0161to je prelomio. <\/p>\n

To je mo\u017eda oko pola deset, deset ujutro, tog 8. februara. K’o \u0161to je kod mene ro\u0111o, kod njih je sve jarane. ‘Aj’, jarane, stani na nogu, osloni se, mo\u017ee\u0161 li stajati. Jo\u0161 noga ne boli. Uh, dobro je, nije ti kost pukla. Dvojica me di\u017eu, \u010detiri-pet ih je okolo. Kad su me podigli, vidim okolo na\u0161e momke. Jedan potrbu\u0161ke ovdje, jedan tamo, tre\u0107eg nose u vre\u0107i za spavanje. Nose na\u0161e, mrtve.<\/p>\n

Onda mi dvojica naprave ono od ruku, sjede\u017e, smiju se, ne b’ te ni tvoji ‘vako nosili. Ovi jedni ne daju, drugi se zalije\u0107u, ovi im govore, na\u0111ite sebi druge. Odjednom po\u010dinje granatiranje. Spusti\u0161e me, zalego\u0161e, sve se trese, poklopili oni glave, poklopio ja. I pro\u0161lo mi je kroz glavu, ‘ajd’ da se sad tu zavr\u0161i, jer na\u0161i kad krenu, ne znaju stati po sat vremena. Nije ovaj put bilo sat, ali ispod pola nije. Kvrcka me jedan s desne strane, eto, sad \u0107e te tvoji ubiti.<\/p>\n

Poslije nastavljamo dalje. Krvlju se natopilo to, nai\u0111e neki \u0161to ima zavoj, na nekom panju me previjaju. Gleda taj, uza me, niza me, je l’ ovo \u010detnik? Pa, nemamo za na\u0161e dovoljno, mamu vam jebem! \u0106uti i motaj. Onaj prvi skonta da imam prsten. Majka mi poklonila za 18. ro\u0111endan. Skide ga. Bolje ja nego neko drugi. Nemoj me pogre\u0161no shvatiti. <\/p>\n

Onda sjedimo, \u010dekamo neku ko\u010diju, tako ka\u017eu. Dolazi vojnik, ka\u017ee, komandant zove da dovedete \u010detnika. I ponovo oni mene uprte. Prilazimo jednom rovu, okolo je vojska. Vidim dvije mlade cure, zubima bi me zaklale, tako me gledaju. Jedni prilije\u0107u, jedan vi\u010de, ‘o\u0107emo l’ se postrojiti za strijeljanje, ovaj uza me samo ponavlja: ne boj se, jarane, ne boj se.<\/p>\n

I dolazimo pred rov. S druge strane se ulazi, otvor je, izlazi \u010dovjek. Nema oznaka \u010dina na sebi.
\nJa sam kapetan Amir Avdi\u0107, komandant Prve bosanske oslobodila\u010dke brigade.
\nVojislav Kondi\u0107, pripadnik \u010dete posebne jedinice policije.
\nPredstavljanje po pe-esu. I dalje: unesite zarobljenika u rov. Ne ka\u017ee \u010detnika. Ja sam to pri\u010dao i tada i poslije rata. Mnogima nije bilo pravo to \u010duti. Ali to je tako bilo.<\/p>\n

Ispituje me. Tu je njih sedam-osam, ali samo on ispituje. Po\u010dinju dolaziti vojne knji\u017eice poginulih. Svi su iz mog voda. Jedno \u0161est, sedam komada. Da, da, od ovih osam kojima svake godine 8. februara u Prijedoru dajemo pomen. Na kraju dolazi jo\u0161 jedna, za jedinog koji nije iz mog voda. Darko Prlina. Njega nisu uspjeli izvu\u0107i, ranjen, ostao je \u017eiv, geleri u glavi, podlegao je u biha\u0107koj bolnici.<\/p>\n

Gleda moju knji\u017eicu. Jesi li ovo ti? Uh, poru\u010dnik! Slavonac? Dobrovoljac?
\nNisam, imate tu u knji\u017eici i poziv.
\nZna\u0161 li ti da je predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegovi\u0107 rekao gra\u0111ani BiH nisu du\u017eni da se odazivaju za Hrvatsku?
\nZnam ja \u0161ta je on rekao, a znam da i oni koji se ne odazovu idu u Gradi\u0161ku, u zatvor. Vidite da sam po pozivu do\u0161ao u popunu, ve\u0107 su bile naj\u017ee\u0161\u0107e borbe zavr\u0161ene, o\u010dekivao se taj sporazum.
\nJa \u017eednim. Sanitetlija je u\u0161ao jo\u0161 dva puta, previo me. Mogu li dobiti vode? Bi\u0107e vode. ‘Aj’mo dalje.<\/p>\n

Sjedi blizu vrata krupan \u010dovjek, fr\u0107kav, mo\u017eda ima 35. Ka\u017ee, zar ti nije \u017eao Bosne? \u017dao mi je Jugoslavije. Imam iza sebe \u0161est omladinskih radnih akcija, ja sam Jugosloven. A bila je idealna i za vas i za nas. Nastade tajac, ti\u0161ina neka, kao sjeta neka, 20-ak sekudni. Presijeca Avdi\u0107, ‘aj’ pusti to kraju. Opet tra\u017eim vodu. I on posla jednog po vodu. Vra\u0107a se poslije \u0161est-sedam minuta, nosi onu plasti\u010dnu bocu od tri litra, tvrda plastika, s ru\u010dkom sa strane, ako se sje\u0107a\u0161, sokovi sirupi se u tome prodavali. Prinesem da \u0107u piti, sanitetlija viknu, stani! Uze nazad bocu, otpakova komad gaze, presije\u010de i stavi preko otvora, ka\u017ee, iz potoka je, ima trunja, ima svega.<\/p>\n

Donosi jedan radio stanicu, motorolu. Imali su je samo \u0160ormaz i Para\u0161. Pitaju ga kako je izgledao taj? Ka\u017ee, krupan, nije u ovoj unifomri, nego u onoj \u0161ivenoj, od \u0161atorskog krila. Meni je jasno da je to Para\u0161. Ko je to? Zamjenik komandira. Je l` \u017eiv? E, jebi ga, taj bi nam valj’o. <\/p>\n

Poslije me nose do toga \u0161to oni zovu ko\u010dija. A to su konjska kola. Na njima vidim na\u0161e momke, mrtve. U potkombinezonima su, skinuti. Donose ih i tovare. Odozgo je Predrag Kalini\u0107, okrenut je licem ka gore. Ostale, ispod, ne vidim ko je ko. Neko re\u010de to su sedma kola od jutros. Di\u017eu me da sjednem na tu ko\u010diju. Stari musliman, ne s beretkom, nego s fesom, pravim fesom. I sjedaju kraj mene jo\u0161 dvojica-trojica. I stalno \u010di\u010da govori, \u010duvaj nogu od vagira. To je ono \u0161to leta tamo, ‘vamo. Pa da me ne udari po onoj ranjenoj nozi. U jednom momentu, obazire se, ovako, prema meni, pogleda me, pa pita jesu li mi \u017eivi roditelji. Jesu. Imaju li ti roditelji jo\u0161 djece? Imam sestru. Eee, dico, dico.<\/p>\n

Spu\u0161tamo se niz taj Hasin vrh. Mo\u017ee to biti negdje pola 12-12. Do\u0111emo do nekog tvrdog puta. Tu me ubacuju u kombi, narand\u017easti. Lije\u017eem na pod. Jedan \u0161to me pridr\u017eava i \u0161to me stalno brani, a nije iz Prijedora, govori, a jes’ ti dobar prsluk taj. A ja imao taj jedan, borbeni, mimo formacijske uniforme. Skinem i dam mu. Je l’ halal, pita. Reko’, halal. Tu je i hod\u017ea, sjedi, dr\u017ei onu moju \u010dizmu. Imali smo one \u010dizme, do\u0161la jedna serija, najbolje su bile, ovako s rajsfer\u0161lusom na vanjskoj strani, na zglobu. I ja sam u svakoj \u010dizmi imao po metak. I na\u0111e hod\u017ea metak. Matere ti, jesi l’ ovo \u010duv’o za sebe? Jesam planirao, nisam iskoristio. I dam mu i drugu \u010dizmu. Isto pita, je l’ halal. Reko’, halal. Bolje ti nego da neko s mrtvog me skida. Opet oni mene tje\u0161e, ‘aj’ ne mora zna\u010diti, nemoj tako razmi\u0161ljati…<\/p>\n

Kombi odjednom staje, vrata se otvaraju. Kamera, mikrofon, snimatelj, novinar. E, ‘ajde, lijepi, da nam ne\u0161to ka\u017ee\u0161. Samo se predstavi i reci kakvi su ovi momci prema tebi. Reko’, Vojislav Kondi\u0107, pripadnik \u010dete posebne jedinice policije iz Prijedora. Ne znam \u0161ta bi’ reko, izuzetno korektni. Eto, vidi\u0161 da mi nismo kako vi pri\u010date, ‘vaki, ‘naki, zna\u0161. Iz kombija izlije\u0107e ovaj s prslukom, zatvara vrata, vra\u0107a se za minut. I, sav sretan, pokazuje ovima, mislim, 200 maraka. Veli, imamo za ve\u010deras. \/smijeh\/<\/p>\n

Kad se sljede\u0107i put otvore vrata kombija, vidje\u0107u jednu d\u017eamiju, i, mo\u017eda, tri-\u010detiri stotine civila. Poslije \u0107u saznati, to su Spahi\u0107i. Valjda se cijelo selo okupilo, gu\u017eva, \u017eamor, do\u0161li gledati kako dovode \u010detnika. Onaj moj s prslukom veli, ‘ajde, meni krke na le\u0111a, da me spusti iz kombija. Onaj narod vrevi, daj ga ‘vamo. On me nosi prema nekoj ku\u0107i. U prolazu \u010dujem \u017eenski glas: vi\u0111aj ga, lip k’o i na\u0161!<\/p>\n

Iz ku\u0107e – kasnije \u0107u, po oznakama i naramenicama, vidjeti da je to korpusna policija – izlaze i galame, \u0161ta ga nosi\u0161, ma, nek’ puzi, jebem mu mamu \u010detni\u010dku. Ovaj moj \u0107e, \u0161ta sam ti pomog’o, pomog’o. Sad nek’ ti je bog u pomo\u0107i.<\/p>\n

Unutra, u kuhinji te ku\u0107e, njih \u010detiri, pet. Tu je taj kapetan Avdi\u0107, jedan s velikim biljegom preko lica, kasnije \u0107u saznati da je to Senad \u0160arganovi\u0107, komandant specijalnih jedinica Petog korpusa. Ispitivanje traje, nekih 20-ak minuta, cura neka sjedi pored mene, vodi stenogram. I u jednom momentu ulaze dvojica, u NATO uniformama, perfektno ure\u0111eni, zategnuti, \u010disti, napucani. \u0160ljemovi s onim maskirnim preko. Ustaju svi, ustajem i ja, koliko mogu, da se ne oslonim na onu ranjenu nogu. I prvi pita je l’ to taj poru\u010dnik. Jeste. I taj \u0160arganovi\u0107, imam utisak da ima ulogu doma\u0107ina, redom predstavlja. Ovo je komandant korpusa, Atif Dudakovi\u0107. On ovako pogleda u mene, pru\u017ei ruku, re\u010de, Dudakovi\u0107. Ja pru\u017eam ruku, Kondi\u0107. A iza njega mlad momak, lijepe fizionomije. E, a ovo je gazija \u0161to vas je razvalio gore na Suhoj Me\u0111i. Komandant Petsto pete, Izet Nani\u0107. On ne pru\u017ea ruku, gleda me s prezirom, skoro s ga\u0111enjem. I pro\u0111e. <\/p>\n

I po\u010dinje ispitivanje, sve ponovo. Nani\u0107 u po\u010detku \u0107uti, Dudakovi\u0107 pri\u010da. Gleda one moje papire, gdje si bio, \u0161ta si bio. \u010cita onu dozvolu iz vojske za kretanje, pa pita za Milana Stankovi\u0107a, jesmo li ga strijeljali. U zatvoru je, koliko sam \u010duo. Jednu po jednu, ide pri\u010da na pri\u010du. Odakle si rodom, Kondi\u0107u? Iz Prijedora. Dobro iz Prijedora, odakle su tvoji? Iz Kne\u0161polja. Odakle iz Kne\u0161polja? Reko’, \u010citluk, Donja Slabinja. Pa \u0107e: Kondi\u0107i su \u010duvena partizanska porodica, \u0161ta \u0107e\u0161 ti u \u010detnicima? Reko’, nismo \u010detnici. Ka\u017ee, ma da, vi ste srpska vojska. Jesmo. Zna\u0161 li da smo zemljaci? Ja sam iz Orahove. Klimnem glavom, da ne ispadnem papak, a nikad \u010duo za to selo. <\/p>\n

Ka\u017ee, kol’ko je vas poginulo na Suhoj Me\u0111i? 58. \/Poslije \u0107u saznati da je ta\u010dan broj 56.\/ Uh, Kondi\u0107u, bar tri-\u010detiri stotine. E, jest, hiljadu, ako vam tako pa\u0161e. Ni\u0161ta, ni\u0161ta on na to, \u010dak imam osje\u0107aj da se malo i osmijehnuo. Ovako sjedi on, Dudakovi\u0107, iza njega Nani\u0107. Ka\u017eem Nani\u0107u, zaklali ste dvije \u017eene. U tom se momentu nagne preko njega, rukom prema meni i prstom podignutim, ovako. I ka\u017ee, da, ali Stana Landrup je pucala iz karabina. Pitam ga koliko je njihovih tada poginulo. Ka\u017ee trojica. Pitam je l’ s onom trojicom na Lipi, \u0161to smo vam mi predali, i onim jednim \u0161to su ga izvi\u0111a\u010di likvidirali kod Okretaljke. On se samo nasmija. Ka\u0107o, kad ti proradi inat… Ma, da oprosti\u0161, mislim se: e, jeb’o sam i ja vama majku!<\/p>\n

Ni prije, ni tada, a ni poslije, tokom svih 77 dana zarobljeni\u0161tva, Kondi\u0107u, kako ka\u017ee, niko ni u jednom ispitivanju nije spo\u010ditao niti doveo u negativan kontekst njegovu ulogu u borbama na Suvoj Me\u0111i protiv jedinica Petog korpusa.<\/em><\/p>\n

Niko ni rije\u010di. Sudarile se vojske. Imao sam osje\u0107aj da je, i po njima, to sve bilo uredno. Neko vojni\u010dko po\u0161tovanje. <\/p>\n

\/nastavi\u0107e se\/<\/p>\n

Katarina Pani\u0107 \u2013 www.prijedordanas.com<\/a><\/p>\n

*Premium sadr\u017eaje lokalnog informativnog portala PrijedorDanas podr\u017ei donacijom na ra\u010dun Udru\u017eenja za unapre\u0111enje medijskih sloboda Prijedor Danas kod NLB banke: 5621508214760476.<\/strong><\/em><\/p>\n

Ratna ispovijest Vojislava Kondi\u0107a 1\/5: Ko god ka\u017ee da je \u017eelio poginuti\u2026<\/a><\/strong><\/p>\n

Ratna ispovijest Vojislava Kondi\u0107a 2\/5: Vi\u0111aj ga, lip k\u2019o i na\u0161!<\/a><\/strong><\/p>\n

Ratna ispovijest Vojislava Kondi\u0107a 3\/5: Kad \u010duje\u0161 za razmjenu, tek je onda minut godina<\/a><\/strong><\/p>\n

Ratna ispovijest Vojislava Kondi\u0107a 4\/5: K\u0107erka mislila da su me ranili \u0160vabe<\/a><\/strong><\/p>\n

Ratna ispovijest Vojislava Kondi\u0107a 5\/5: Dok krene\u0161 pri\u010dati, gotovo je<\/a><\/strong><\/p>\n