Svetosavski bal
Proteklog vikenda imala sam priliku da prisustvujem Svetosavskom balu u mom gradu. Očekivala sam mnogo, zaista mnogo…
Svetosavski bal. Nešto uzvišeno, veličanstveno, sveto. Posvećeno posebnom čovjeku u srpskoj istoriji.
Sveti Sava, svetitelj i prosvetitelj, čovjek koji je u srpski narod unio nešto uzvišeno, želju za napredovanjem i obrazovanjem, čovjek koji je u srpskoj istoriji napravio veliki korak naprijed. I na kraju, čovjek bez kog mi danas ne bismo imali sva ta velika imena i sve te velike ljude. Sve te Andriće, Dučiće i druge. Sve naše ljekare, književnike, umjetnike, profesore… Sav današnji obrazovan svijet.
Obrazovan. Tako ozbiljna riječ i tako se puno očekuje od obrazovanih ljudi. A šta je zapravo obrazovanje? Da li se ono uči samo u školi?
O čemu je Rastko nekada mislio kad se borio za školstvo i prosvjetu u srpskom rodu?
Vjerujem da se nije nadao ovom sadašnjem rasulu.
Svetosavski bal u mom gradu, 27. januar 2018. godine, praznik prosvjete. Manifestacija u koju se mnogo ulaže. Manifestacija koja bi treba mnogo da znači. A šta se dobija?
Stojim na vratima i gledam taj bal. Shvatam da ne zaslužuje da se zove tako. Slušam kako ga porede sa bečkim balom i razmišljam o tome. Nisam bila na bečkom balu, ali riječ “bal” uslovljava nas da se ponašamo i obučemo prikladno. To znamo. Valjda znamo. A više sam sigurna da ne znamo. Zapravo, vidjela sam da ne znamo. I da ne želimo naučiti. Mislimo da ako imamo diplomu imamo sve. A daleko smo od toga. Ni diplome nam nisu više vrijedne. Svako ih može imati.
Gledam sve te ljude, sam vrh grada, zvaničnici, profesori i razmišljam ko to nas zapravo uči i čije primjere mi slijedimo?
Mendela je rekao da je obrazovanje oružje kojim možemo promijeniti svijet. A ko to može? I kako možemo?
Ja sam se to veče zapitala.
Za te ljude koji su, zapravo treba da budu najsjajniji primjer građana, je organizovan kulturno zabavni program jednako veličanstven kao i praznik koji se obilježavao. Mnogo ljubavi i truda je uloženo u svaki korak koji je otplesan te noći, svaki pokret, svaku izgovorenu riječ i u svaku notu koja je ispjevana. Ljubav i trud koje nismo imali kome pokazati.
Piće koje se služilo i neobavezni razgovori su bili mnogo zanimljiviji od programa koji je pripremljen.
Gledam punu salu obrazovanih, vaspitanih ljudi, većinom profesora i razmišljam šta se dešava, gdje je nestala kultura?
Stalno se žalimo na našu državu, na druge ljude, a kakvi smo mi sami?
I kakva da nam bude država kad smo mi takvi? Kakva je to država u kojoj nema kulture? Tamo gdje nema kulture nema ničega. Niko i ništa se ne uvažava i nikome ništa nije sveto.
Da li je škola mjerilo neke čovječije vrijednosti? Ja tvrdim da nije. Jer da jeste, ta masa školovanih ljudi pred kojom sam ja stajala to veče bi se drugačije ponašala.
Razmišljam koliko puta su na nas, mlade generacije svi ti profesori koji sjede oko mene galamili. Koliko su puta oni svoje učenike opomenuli za razgovore na času ili za nepristojno ponašanje. Vjerujem da se to desilo previše puta.
A sad isti ti ljudi sjede oko mene i rade ono što je učenicima nedopustivo. Razgovaraju i smiju se na balu koji je napravljen isključivo za njih. Cijeni li se ovdje išta?
Da li takve profesore treba da poštujemo i da učimo iz njihovih postupaka? Gdje je kultura? Najveći dio svog djetinjstva provedemo u školi koja nas, pored porodice, izgrađuje u ličnosti. Ja se iskreno počinjem brinuti u kakve će to ličnosti izrasti neke buduće generacije. I ko će ih izvesti na pravi put, ako takav put uopšte bude postojao u budućnosti.
Ja vjerujem da se u toj velikoj masi istih ljudi nalaze drugačiji pojedinci. Vidjela sam ih i to veče. Ali su bili u manjini i nisu imali pravo glasa. I nadam se da se u narednim godinama neće izgubiti u potpunosti i da će biti ljudi koji će i djecu moje generacije uspjeti naučiti nešto u toj školi koja vremenom sve više gubi svoju svrhu.
Vidjela sam ljude koji su poštovali tuđe vrijeme, tuđi trud, slušali monologe, pjesme i uživali u tome. Vidjela sam ljude koji znaju šta znači bal, koji su bili odmjereni i veličanstveni to veče. Ali sam više vidjela onih drugačijih.
Dragi naši profesori, ima nešto mnogo veće od plate. Radite najodgovorniji posao na svijetu. Stvarate ljude.
Doktore, književnike, umjetnike, pravnike.. Ljude na kojima ostaje sve poslije Vas. Zato dobro pazite šta radite, jer već do sad smo mnogo skrenuli sa Savinog puta.
Nina Fuštar