Starica Rosa Savić iz prijedorskog naselja Topolik već 12 godina je nepokretna i u potpunosti zavisna od tuđe pomoći. O njoj brinu njena dva nezaposlena sina, koja se nalaze u teškoj finansijskoj situaciji i nisu u mogućnosti da joj obezbijede neophodne lijekove i sredstva za higijenu. Ovoj porodici je potrebna pomoć.

Napuštajući ognjište u Donjem Vakufu pred ratnom stihijom 1995. godine, i spasavajući živu glavu, Rosa Savić teško je ranjena. Oporavljala se u izbjegličkom centru u prijedorskom naselju Čejreci. I kada je napokon uspjela s porodicom da se skući u Topoliku, stigla je nova nesreća. Iznenadni moždani udar Rosu je nepokretnu i bez mogućnosti govora, zauvijek vezao za krevet. Već 12 godina, o ovoj starici brinu njena dva nezaposlena sina, koji i sami jedva spajaju kraj s krajem.

“Snalazimo se, ja i brat je pazimo. Јa nekada odem da radim na dnevnicu, dnekad nešto i zaradim samo da nekako preživimo. Teško je, dažbina ima puno, a sve ne možemo plaćati”, kaže Rosin sin Stanislav.

Rosa Savić majka je sedmoro djece. Većina ih se rasula po svijetu, a ponekad je obiđe kćerka Dragija koja živi u Laktašima. Voljela bi, kaže, više vremena provesti uz majku, ali obaveze joj ne dozvoljavaju. Zbog svega toga zahvalna je braći.

“Obojica su veoma odgovorni. Јedan je hrani, drugi presvlači… Oni ne da ne žele raditi, već ne mogu od zbog nje, jer je majka za njih vezana danonoćno”, priča Dragija Džolić.

Porodica živi od oko 300 maraka Rosine invalidske penzije i dodatka za tuđu njegu, što nije dovoljno ni za higijenu i lijekove. Da bi preživjeli, potrebna im je pomoć. Napotrebnije su, kako kažu, pelene, te apeluju na sve dobre ljude da pomognu, bilo donacijom u namirnicima, ili higijenski potrepštinama.

Sin Stanislav se nada da će dobri ljudi pokazati humanost i pomoći im kad je najpotrebnije. Pored svih životnih nedaća, kaže, najteže je biti zaboravljen od svih.

RTRS