Zajedničko im je nekoliko stvari: da vole sport, iako niko nije profesionalni sportista, za njih su godine samo broj, zdravlje su odavno stavili na prvo mjesto i svi izgledaju barem deset godina mlađe.
Zovu ih “Četrdeset plus”. To je vesela družina prijedorskih maratonaca, među kojima su najbrojniji oni koji su na desetine kilometara pretrčali, iako su u petoj ili šestoj deceniji. Doduše, ima i mlađih. Među najstarijima je pedesetosmogodišnji prijedorski maratonac, Boško Mandić, koji godišnje istrči i do šest maratona.
Dnevno pretrči dvadesetak kilometara, uz budno oko posmatrača i navijača.
Među najizdržljivijim i najiskusnijim prijedorskim maratoncima je i pedesetdvogodišnji Ranko Kolar. Oduvijek se bavio sportom, ali mu je trčanje “ušlo u krv” kada je prije desetak godina ostavio cigarete. Malo pomalo, postao je “ozbiljan rekrativac”. Mjesečno istrči i do 200 kilometara.
Rame uz rame sa kolegama rekreativcima, na maratonima i polumaratonima već godinama učestvuje i pedesetogodišnji Zdravko Mrđa. Prvu trku, istrčao je prije 36 godina.
Na duge staze trči i prijedorska profesorka flaute, Radmila Trbić. U petoj deceniji učestvuje na maratonima i polumaratonima.
Oni trče i na hladnoći i po vrućinama. Najčešće seoskim putevima, jer su i veliki ljubitelji prirode. Nerijetko istrče i do vrha Kozare. Za njih je trčanje više od sporta-“izduvni ventil” i spas od svakodnevnog stresa.
Ovo je najjeftiniji sport-kažu prijedorski maratonci, zvani “Četrdeset plus”.
Učešća na maratonima i polumaratonima finansiraju sami. Trčeći, stekli su brojna prijateljstva. Najvažnija je “snaga volje”.
Kada završe poslovne i porodične obaveze, prijedorski maratonci, obuvaju patike i pomjeraju granice svoje izdržljivosti. Kažu, njima nisu potrebne tablete za smirenje, jer se sportom bore protiv životnih briga.
Mlađi atletičari uče na njihovom primjeru-da za sport nije važno koliko imaš godina, već kako se osjećaš.
Kažu, uz takav stav, već je istrčano pola maratona.
