Iznenadna bolest prekinula je, prije 20 godina, sportski napredak slavnog jugoslovenskog fudbalera, Nike Čeke (48), i spriječila da karijeru razvije u nekom od inostranih klubova.
Nekadašnji član one slavne generacije “Čileanaca” koja je 1987. postala svjetski prvak živi u Prijedoru i sa sjetom se prisjeća vremena dok je bio aktivan fudbaler.
Vrhunac slave dostigao je devedestih godina prošlog vijeka, sjajnom igrom za „Hajduk“ iz Splita, postao je poželjna meta brojnih evropskih klubova. Menadžeri su ga mjerkali i uslijedilo je ozbiljno pregovaranje za transfer u Italijanski „Napoli“. Međutim, uslijedio je šok. Nije dobio priliku da snagu i vještinu odmjeri sa nekim od slavnih fudbalera. Njegov protivnik, rak, nečujno je došao iz sjene.
– U aprilu 1997. dijagnostifikovan mi je tumor testisa i nakon sedam dana i drugi tumor, limfnih čvorova, i onda predstoji borba za preživjeti – za „EuroBlic“, priča Čeko.
Narednih pet mjeseci prošao je dvije teške operacije i 50-tak hemoterapija. Tvrdi da mu je odličan saveznik bila fizička spremnost i sportski duh. Zato i iz ove, najvažnije utakmice života, izlazi kao pobjednik.
– Onda počinje druga borba, šta dalje, uspio sam se vratiti u Hajduk Split, ali neke stvari u upravi su bile čudne i nekorektne, pa sam ja onda krenuo nekim svojim životom – ističe on.
Iako je svojevremeno uprava Hajduka obećala da će mu isplatiti 800.000 KM i kupiti stan u Splitu u vrijednosti 400.000. KM, Čeko, kaže da je sve ostalo na tom obećanju.
Ipak, bez imalo gorčine, već sa osmijehom na licu prisjeća se, posljednjih dana na fudbalskim terenima.
– Uvijek sam bio među prva tri igrača hrvatske lige, 1996. godine stvorio sam lijepu karijeru, to je bilo vrijeme lijepog života, uspona i ponuda za transfere. Sa Napolijem sam potpisao predugovor na odštetu od pet miliona dolara, a ja sam trebao da dobijam dva miliona dolara godišnje, međutim nakon dvadeset dana desila se bolest – priča Čeko.
Nisu samo Italijani, željeli Čeku u svojim redovima. Mnogi evropski klubovi kao što su Bešiktaš, Verder Bremen, Sevilja i Lion bili su zainteresovani za njega.
Prisjeća se da je njegov ozbiljniji fudbalski život počeo kada je krenuo u školu u rodnom Livnu.
– Igrali smo na školskim takmičenjima, na ulicama i livadama, bio sam u i klubu „Troglav“ iz Livna, u kojem su, nas djecu, trenirali bivši igrači Hajduka, Matijanić i Kožo – kaže Čeko i dodaje da je zbog jake fizičke konstitucije već sa 11 godina igrao u juniorima, a sa 13 u seniorima.
Priča da je 1984. godine pozvan da igra za Hajduk u Splitu i nakon dvije godine bio u prvoj ekipi ovog kluba.
– Kada je 1987. došao novi trener iz Bugarske, on je nas mlade sklonio i mi smo svi završili u klubovima druge lige Jugoslavije, tako je Slaven Bilić otišao u Šibenik, a ja u Maribor – priča Čeko.
Ističe da je te godine bio i u reprezentaciji Jugoslavije koja je u Čileu postala prvak svijeta. Nakon dvije godine, prelazi u Zagreb, te igra i kao reprezentativac Hrvatske.
Nakon što se ponovo vratio u „Hajduk“, ušao je u legendu 1996. godine. U derbiju protiv „Dinama“ dao je odlučujući gol za pobjedu postavivši konačni rezultat 3:2.
U fudbalske vode više nije uplovio, ali kaže, da bih se rado okušao kao trener nekog kluba.
– Volio bih da radim u nekom klubu, ali pod normalnim uslovima. Za dva mjeseca ne može se puno postići, ali za dvije godine može – tvrdi on.
Priznaje da je bio počastvovan kada je čuo da je Luka Modrić u njegovo ime dobio nagradu, jer je dao go na Svjetskom prvenstvu.
Možda Čeko dočeka i da fudbalski treneri zbog uspješnog rada dobijaju priznanja u njegovo ime.
Prijedor ima talentovane igrače
Niko Čeko već šest godina živi u Prijedoru. Smatra da grad na Sani ima talentovanih igrača i da bi zato „Rudar-Prijedor“ trebalo da ima školu fudbala sa 15-tak igrača.
– Pitao sam ljude iz Rudara, šta će im toliko stranci, oni kažu da nemaju domaćih igrača. Smatram da, ipak, imaju i da je trenerima potrebno samo strpljenje – objašnjava on.
Za Prijedor kaže da je lijep grad, ali za Čeku punog optimizma i volje za životom, to nije garancija, da će se tu dugo i zadržati.
EuroBlic