Na suđenju četvorici bivših policajaca, svjedok Državnog tužilaštva opisao je kako je gledao ubistva logoraša iz Prijedora na Manjači.

Svjedok Adil Draganović je ispričao da je u ljeto 1992. bio zatvorenik u logoru Manjača.

“U tom trenutku, u Manjači je bilo zatvoreno i nekoliko Prijedorčana. Od njih i od predstavnika Crvenog krsta smo saznali da će jedna grupa iz Omarske i Keraterma biti prebačena kod nas… Početkom augusta, jedne noći, ugledali smo svjetla vozila. Mi smo se nadali da su to autobusi kojima ćemo otići u razmjenu, jer su izgledali prazni”, prisjetio se Draganović.

On je napomenuo da je ujutro od pet sati bio zadužen za rad u vanjskoj kuhinji i da je tada vidio da je riječ o oko 20 autobusa iz Prijedora.

“Tada smo ugledali da se izvode ljudi s rukama na potiljku, pognutih glava, i redaju se u redovima pred ulaz na Manjaču. Vidjeli smo policajce u plavim uniformama u pratnji”, naveo je svjedok i dodao da su u pratnji bila i dva oklopna vozila.

Draganović je posvjedočio da je gledao “stravične slike ubijanja ljudi”. Pojasnio je da je grupa policajaca napravila krug, u koji su iz autobusa izveli, prema njegovom sjećanju, šestoricu zarobljenika. Dvojica su iznesena i za njih nije znao da li su bili mrtvi ili živi.

“Gledao sam s udaljenosti nekih 50 metara. Dovedu jednog u sredinu kruga i mirno ga, jedan po jedan, udaraju. Kad udara prvi, čuješ krik, a potom ništa… Nabijali su ih špicom ili petom čizme. Zalete se – i udarac. Udarali su i kundakom”, prisjetio se svjedok.

Dodao je da je posljednji zarobljenima prilazio tamniji, niži, sportski građen muškarac, odjeven u crnu trenirku te bijelu majicu kratkih rukava.

“Taj zadnji je imao bajonet, i tu ću sliku pamtiti dok sam živ. Nogom bi im stao na vrat i prebacivao težinu svog tijela, pritiskao po dvije do tri minute i onda bi završavao ubodom. Nisam mogao vidjeti da li u glavu, lice ili vrat”, ispričao je Draganović.

Tijela su stavljana sa strane, kako je rekao Draganović, a naknadno su odvezena “tamićem” žute boje. Ostali zatvorenici su, prema njemu, uvedeni u krug Manjače, gdje su ih dvojica doktora pregledala i konstatovala povrede.

Draganović je svjedočio na suđenju bivšim prijedorskim policajcima Darku Mrđi, Zoranu Babiću, Radenku Marinoviću i Milanu Gavriloviću. Oni su optuženi da su učestvovali u progonu bošnjačkog stanovništva u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske. Na teret su im, po šest tačaka optužnice, stavljena ubistva, prisilni nestanci i nečovječno postupanje 1992. godine.

Drugi svjedok Zilhad Čustić je kazao da je iz logora Omarska prebačen na Manjaču. Naveo je da je tučen u autobusu na Manjači, kao i Osman Denić i Nezir Krak, koji je nekoliko puta izvođen dok su autobusi stajali ispred logora.

“Miro reče da je Nezir prestao da diše. Nije disao ni Osman Denić… Ispred se čulo ‘Dedo ovo, ono’. Tuku ga. Dedo Crnalić. Onda je neko rekao i Đuzinog uhvatiše. Kažu, zaklaše ga”, izjavio je Čustić.

Sudsko vijeće je saopštilo da je donijelo odluku o razdvajanju predmeta, zbog efikasnosti i ekonomičnosti, u odnosu na optuženog Gavrilovića, jer njega optužnica tereti samo po jednoj tački, za nečovječno postupanje.

Suđenje Gavriloviću će se nastaviti 6. juna, a ostaloj trojici optuženih 7. jula.

BIRN