Radoslav Starčević (63) iz prijedorskog naselja Palančište u poslednje dve decenije usavršio je ručnu izradu tambura.

Kaže da ih pravi za razna mesta BiH, poštujući njihove običaje i načine izrade.

– Svako mesto ima svoj izgled i veličinu tambure, ali i broj žica, tako kozaračke tambure imaju tri žice, ličke četiri, a kraj dalje od Banjaluke čak pet žica, to su takozvane šargije – objašnjava Starčević. Ističe da prema toj podeli i svako mesto ima tradicionalno shvatanje koliko žica je potrebno da bi zvuk tambure bio najlepši. Za izradu ovog instrumenta najbolje je drvo javora, ali i duda i divljih stabala trešnje, jabuke i šljive.

– Odlično je i drvo divlje kruške, oskoruše, to je sitno drvo, dugo raste, ali je dosta gusto i tvrdo pa ima odličnu akustiku, daska sa gušćim godovima je bolja, jer ona vibrira pod žicama i daje dobar zvuk – priča on.

Za kvalitetan instrument potrebno je i dobro osušiti drvo, najmanje četiri godine u hladovini, da bi se izbeglo njegovo pucanje pod sunčevom svetlosti. Od alata koristi sekiru, žagu, dijetlo, staklo i šmirgl papir.

– Prvo se izravna jedna strana daske, pa se iscrta oblik tambure i onda se oblikuje, potom je izdubim, šmirglam i na kraju lakiram – kaže Starčević.

Jednu tamburu ručno izradi za četiri dana. Želju da izrađuje tambure, stekao je još kao dečak.
– Kada smo bili deca, uvek su nas privlačili ovi instrumenti, ali stariji nam nisu dali da ih diramo i govorili su da to ostavimo, jer ćemo pokidati žice do kojih se teško dolazilo u ono vreme – priseća se Starčević.

Nakon prošlog rata, odlučio je da ostvari svoju dečačku maštariju.

– Gledao sam u već izrađenu tamburu, i preneo na dasku njene mere, na početku se dešavalo da mi popuca drvo, ali onda sam shvatio da se to mora raditi polako i pažljivo – tvrdi on.

Izradio je preko 250 ovih tradicionalnih instrumenata koji su otišli i u Australiju, Englesku, Austriju, Nemačku i druge zemlje Evrope.

– Prodam ih mnogo i u Prijedoru i u Banjaluci, obično idem na zborove, ne propuštam onaj u Moštanici, ali posećujem i druženja gde se pevaju naše tradicionalne pesme, ojkače – kaže on i dodaje da uz svoje tambure rado i zapeva.

Cena im se kreće od 110 maraka na više. Priseća se da je jednom prilikom, bivši gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, od njega kupio pet tambura kako bi ih mogao pokloniti gostima grada na Sani. Starčević tvrdi da tradiciju našeg naroda još uvek čuvaju samo stariji, dok mladi nisu dovoljno zainteresovani.

Ističe da bi se rado obučavao za izradu svih orkestarskih žičanih instrumenata.

– Ima u Brezičanima Novo Savanović, koji pravi i popravlja žičane instrumente, rekao sam mu da sam sada mlad, rado bih išao kod njega da mu radim besplatno godinu dana samo da naučim ono što i on zna – ističe on.

Remontuje i stare

Pored izrade novih tambura, Starčević i remontuje stare.

– Donesu mi ljudi tambure stare po 70 godina, drage su im jer su ih nasledili, u nekim slučajevim i od pradeda, ja ih ispravim ako su iskrivljene, zamenim ako je nešto dotrajalo i onda ih oni čuvaju kao ukras, jer su velike vrednosti – tvrdi on.

Kaže da se tambure mogu nabaviti i u kineskim prodavnicama po duplo jeftinijim cenama, ali da su ručno izrađene tambure kvalitetne i večne.

EuroBlic