ŽRK Mira iz Prijedora je prošle sezona u PLBiH zauzela sjajno treće mjesto i izborila nastup u Evropi u sezoni ispred nas.
Jedna od najzaslužnijih za sjajan uspjeh Prijedorčanki je najmlađi trener u ligi Ljubica Ivetića, koja je rođena 1991. godine.
Sa Ljubicom smo razgovarali o rukometu, predstojećim izazovima u Evropi, kompletnoj slici bh. sporta…
Možete li nam za početak opisati vaš rukometni put?
– Sa rukometom sam počela da se bavim sa devet godina i prošla sve omladinske škole i pogone. Na početku je to bila škola rukometa “Pjegice” Prijedor, a onda sam shodno uzrastu i godinama prešla u redove ŽRK “Mire” gdje se i danas nalazim. Rukometom sam počela da se bavim uz sestru koja je nešto prije mene počela da trenira uz još par drugarica iz sredine u kojoj smo živjele. Aktivnim bavljenjem prestala sam da se bavim takmičarske 2013/14 osvajanjem tri trofeja u državi KUP RS i BiH, kao i prvo mjesto u Premijer ligi BiH. Izmjenom igračkog kadra i stručnog štaba ponuđeno mi je da budem trener seniorske ekipe, koja je tada bila znatno oslabljena i podmlađena igračicama koje do tada nisu imala iskustva u najvišem rangu takmičenja. To je za mene predstavljalo veliki izazov koji sam prihvatila i bila uvjerena da mogu nastaviti sa takvom ekipom da se takmičim u najvišim rangovima takmičenja i bilježimo dobre rezultate.
Kao veoma mlad trener iza sebe već imate vrlo zapažene rezultate u najjačem rukometnom rangu u BiH, kako se nosite s tim?
– Na početku nije bilo ni malo lako. Prije svega kao najmlađi trener trebalo je pronaći svoje mjesto medju iskusnim i provjerenim trenerima koji su vodili druge ekipe. Trebalo je radom pokazati ljudima da mi mladi nismo neozbiljni i radom možemo postići puno. Sto se tiče nove (trenerske) uloge u ekipi, na početku je bilo neobično i teško jer su sve to moje saigračice do jučer sa kojima sam djelila svlačionicu i družila se na kafi prije i poslije treninga i utakmica. Međutim, uz međusobno poštovanje i uvažavanje postavili smo jasne granice da na treningu i utakmici se zna Ko ima koju ulogu i to se poštuje.
Najdraža pobjeda i najteži poraz u karijeri?
– Najdraža pobjeda mi je protiv ekipe Ilidže u proljetnjem dijelu prvenstva takmičarske 2015/16. Ne samo zato što smo osvojili tri boda, nego zato što smo tad prolazili kroz izuzetno težak period u ekipi. Naime, dvije igračice su imale smrtni slučaj u porodici, jedna povredu skočnog zgloba, a jedna upalu pluća, a sve su one trebale taj dan da budu nosioci igre. Izašli smo na teren kao pravi borci, zaboravili na sve i dali svoj maksimum kao prava ekipa. Svi Ko jedan, jedan Ko svi. Što se tiče poraza, trudim se da ih sto brže zaboravim pa mi je bilo teško prisjetiti se najtežeg. Ali neka to bude utakmica u Prijedoru, protiv ekipe Grude 2016 godine kada smo odigrali fantastičnu utakmicu i spletom nesretnih okolnosti izgubili jedan razlike. To je bio i jedini poraz u tom proljetnom dijelu takmičenja.
Ambicije i ciljevi u budućnosti?
– Moje ambicije i ciljevi u skorijoj budućnosti su svakako vezani za ekipu Mire. Želja mi je da kao trener osvojim bar jedan trrofej u BiH, prvenstvo ili Kup BiH. Također mi je želja bila da igramo neko evropsko takmičenje, a ove godine ćemo imati priliku da igramo Chellenge cup.
Neostvarena želja?
– Želja je uvijek puno, jer su one pokretači mene i moga rada. Međutim, posto spadam u kategoriju najmlađi treneri, ima prostora da se sve želje jos uvijek ispune i ostvare. Nikad nije kasno!
Sportski uzor?
– Iako ne pripada svijetu rukometa i timske igre, ali svakako čovjek koji je napravio čuda na sportskom planu, konkretno u tenisu, jedan-jedini i neponovljivi Novak Đoković.
Vaša najveća podrška u svemu?
– Veliku podršku u svim poljima života i rada mi pruža moja porodica, ali najveću podršku u svijetu sporta mi pruža moja sestra Slađana Ivetić koja se također bavim rukometom i igra u Njemačkoj.
Kakva je budućnost ženskog rukometa u BiH?
– 17 godina se bavim rukometom i mogu slobodno da kažem da je iz godine u godinu sve teže i teže. Talenata ima jako puno, na našu sreću i zadovoljstvo, međutim finansijska podrška za oblast sporta u državi je sve lošija i lošija, što direktno utiče da se mladi i perspektivni sportisti razvijaju i treniraju na kvalitetan način. Ohrabrujuće za ženski rukomet je to sto smo ove godine, poslije više godina pauze ponovo pokrenuli reprezentaciju BIH U20 i U18, jer nastup igračica u reprezentaciji predstavlja posebno zadovoljstvo i motiv da budu još superiornije i uspješnije.
Pratite li političku situaciju u BiH?
– Naravno, u ovoj državi živim i treba da sam u toku svih dešavanja koji su važni za nas, građane ove države. Također, ovo je izborna godina, lokalni izbori su za nešto manje od mjesec dana. Direktno sam uključena u politiku jer sam kandidovana za odbornika u skupštini grada. Smatram da se mi mladi, uspješni ljudi i na to sve sportisti vedrog i sportskog duha trebamo aktivirati i boriti da nam bude bolje.
Grad koji bi voljeli posjetiti?
– Volim Španiju i njihovu kulturu i način života, simpatičan mi je i njihov jezik. Barcelona je grad prepun histrorijskih, kulturnih, umjetnički i prije svega sportskih znamenitosti i objekata.
Kad pričate s nekim, šta prvo primjetite?
– Pogled i oči sagovirnika. Ne kaze se džabe: Oči su ogledalo duše. Zaista, pogled govori viŠe od riječi.
Šta dobar trener mora da posjeduje?
– Moć liderstva. Liderstvo podrazumjeva inspirisanje i motiviranje drugih da vrijedno rade na zadanim zadacima u cilju postizanja zajedničkog timskog cilja koji je postavljan.
Kao treneru, je li vam bitnija taktička ili fizička priprema ekipe?
– Obe su jako važne, međutim ja blagu prednost dajem fizičkoj pripremi jer je ona najbolji temelj kako bi taktičko-tehnička priprema mogla da se uradi. Priprema se mijenja iz utakmice u utakmicu zavisno od protivničke ekipe.
Predstavite nam sebe u pet riječi?
– Čovjek, prijatelj, socijalni radnik, trener, volonter
Vaš pogled na cijelokupnu sportsku sliku BiH?
– Kao Što sam već rekla, talenata imamo jako puno, meĐutim sredstva su nedovoljna kako bi talenti mogli upotpunosti da dođu do izražaja. Zbog teške finansijske situacije u Bih i zaduženosti države sve manje se ulaže u sport i sportske kolektive. Na nama je da se nadamo da će mladost i sport pobijediti i ovu tešku situaciju i da će prave vrijednosti doći do izražaja te da će sportisti biti najbolji ambasadori naše države, a da će državna vlast pronaći način i sredstva da im sve to omogući.
Sa Mirom vas očekuje historijski nastup u Evropi, što će ujedno biti i velika stvar za sport grada Prijedora, vaša očekivanja od evropskog nastupa?
– ŽRK Mira sedam godina uzastopno je izborila plasman na Evropsku scenu, bilo da se radi o EHF, chellenge ili neki drugi Evropski kup. Veliki izazov je pred nama, također velika je čast i zadovoljstvo što ćemo pve godine igrati Challenge cup. Prvi Evropski nastup, protiv ekipe iz Holandije Quintus Vito koja već više godina igra Challenge i EHF kupove i ima veoma dobre rezultate. Ovaj put želja nam je da naš klub, grad i državu predstavimo u najboljem mogućem svijetlu, da pružimo dobru utakmicu i osjetimo Evropski rukomet. Rezultat stavljamo u drugi plan jer smo svijesni kvaliteta i uslova u kojima radi naš protivnik iz Holandije. Naravno to ne znači da ćemo se predati, naprotiv, prizivamo maksimum.
Čitate li horoskop?
– Ne vjerujem u horoskop ali na našim zajedničkim druženjima i kafama prije treninga i utakmica obavezno prelistamo novine i pročitamo horoskop(čak imamo određeno Ko čita, a to je Dunja Kunovac). Poslije čitanja naših horoskopskih znakova obavezno se našalimo i prokomentarisemo tekst u smislu sta nas taj dan čeka na utakmici ili treningu.
Omiljena pjesma, knjiga, film?
– Pjesma koja je meni omiljena a jedno vrijeme (u vrijeme osvajanja trofeja) bila himna u autobusu je od Miroslava IliĆa: jos te nesto čini izuzetnom. Knjiga koja je ostavila najdublji trag jeste “Veronika je odlučila da umre”. A filmove koje mogu uvijek da gledam jeste “Sam u kući” 1,2,3,4 (nestašni dječak pun avantura za praznike), također Montevideo je lijepa i zanimljiva sportska priča ispričana filmom.
Da li je neka izreka ostavila jak dojam na vas?
– Volim da često kažem: Ko zna zašto je to dobro. To je rečenica koja se najčešće izgovori poslije nekih događaja ili trenutaka koji nisu bas najpovoljniji i najbolji za nas. S njom nastavljam dalje i zaboravljam na loše.
Za kraj, vaša poruka za sve mlade koji se bave sportom?
– Sport je najljepša aktivnost s kojom čovjek može da se bavi. Ne samo da se tijelo razvija na najbolji način, vec naš duh, naša ličnost postaje bogatija i ispunjeniji. Mladi, bavite se sportom, nista ne možete da izgubite, samo da dobijete.
Sportske.ba